4. DeSADU, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Popratni program: Radiodrame u Kantini i Okrugli stol / tribina Perspektive dramskog teksta pri ADU
Kristina Gavran, Dedal i Ikar, red. Stephanie Jamnicky
O odnosu moći i promjene moći kroz vrijeme progovorila je mlada, mnogima već znana dramaturginja Kristina Gavran, koja se radiodramom Dedal i Ikar ponovno predstavila na DeSADU. Prošle je godine osim na festivalu Akademije dramskih umjetnosti, drama bila predstavljena i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Maje Sviben. Izvođači tadašnje verzije bili su Nikola Blaće i Emir Fejzić, dok su izvođači ovogodišnje verzije slušane u kantini ADU-a Frano Mašković, Vid Kralj i Žarko Potočnjak.
Kako i sam naslov kaže, riječ je o preradi poznata mita o Dedalu i Ikaru, o njihovoj priči o letu i Ikarovu padu. Mit je poslužio kao izvrstan temelj priči jer se u poznatome recipijenti osjećaju sigurno, što otvara prostor za daljnje nadogradnje autoričinih ideja koje se ogledaju u odnosu oca i sina. Dramaturginja je u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama otkrila kako se o odnosu oca i sina progovara s puno većom distancom, nego kada je riječ o odnosu majke i sina te ju je ta činjenica dodatno potaknula da piše upravo iz tih perspektiva. Također, autorica vlastito iskustvo s patrijarharnim ocem opisuje kao „odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći“ i preslikava ga u novi prostor i vrijeme, u vlastitu dramu. Mitska joj priča daje priliku da se bavi samo onim bitnim i zato je jezik ove drame pomalo artificijelan, iako je odnos vrlo realan kako bi se svatko mogao prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na pomalo poetski način, no u kompenzaciji sa svima poznatim motivima iz mita stvara jezični kod koji funkcionira i koji može pričati priču o odnosu ispričanom kroz pet različitih razdoblja njihovog života.
Kroz dramu se neprestano javljaju motivi straha (od čudovišta, od samoće), borbe, prolasku vremena, ljepote i leta. U razgovoru oca i sina, lako možemo uvidjeti kako se svatko od njih drži onoga što mu pruža utjehu – Dedal se drži crtica na zidu kojima računa vrijeme, a Ikar se drži svoje žudnje za slobodnom. „Žudnja je slična oholosti, a oholost se kažnjava.“ – podsjeća Dedal Ikara. Ipak, mladom buntovniku, koji je još nedavno bio obasjan anđeoskom ljepotom („Mali dječak sa krilima, posve gol.“), teško je stati na rep pa Ikar napušta Dedala. No ne zadugo. Jer letjeti je dopušteno samo pticama i bogovima, običnim smrtnicima nije.
Strah od smrti spopada Dedala u njegovim starijim danima, u danima kada je shvatio kako se vrijeme vrti u krug i kako se ponovno osjeća kao nemoćno naivno dijete. Pojelo ga je vrijeme koje je sam izmislio. Ikar ga tješi njegovim nekadašnjim riječima kako se vrijeme ne može pobijediti. Slušatelji pak dobivaju zaokruženu cjelinu koja ih preko divnih, gotovo pjesničkih slika naslikanih u minijaturama, poučava kako se zaista sve vrti u krug, sve se ponavlja i ima svoj red i zakon. Slušanje ove radiodrame lijepo je iskustvo koje kako uči prepoznati novu dimenziju vremena, ali i naših života.
urednica: Lada Martinac Kralj
izvode: Frano Mašković i Žarko Potočnjak
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.
O odnosu moći i promjene moći kroz vrijeme progovorila je mlada, mnogima već znana dramaturginja Kristina Gavran, koja se radiodramom Dedal i Ikar ponovno predstavila na DeSADU. Prošle je godine osim na festivalu Akademije dramskih umjetnosti, drama bila predstavljena i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Maje Sviben. Izvođači tadašnje verzije bili su Nikola Blaće i Emir Fejzić, dok su izvođači ovogodišnje verzije slušane u kantini ADU-a Frano Mašković, Vid Kralj i Žarko Potočnjak.
Kako i sam naslov kaže, riječ je o preradi poznata mita o Dedalu i Ikaru, o njihovoj priči o letu i Ikarovu padu. Mit je poslužio kao izvrstan temelj priči jer se u poznatome recipijenti osjećaju sigurno, što otvara prostor za daljnje nadogradnje autoričinih ideja koje se ogledaju u odnosu oca i sina. Dramaturginja je u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama otkrila kako se o odnosu oca i sina progovara s puno većom distancom, nego kada je riječ o odnosu majke i sina te ju je ta činjenica dodatno potaknula da piše upravo iz tih perspektiva. Također, autorica vlastito iskustvo s patrijarharnim ocem opisuje kao „odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći“ i preslikava ga u novi prostor i vrijeme, u vlastitu dramu. Mitska joj priča daje priliku da se bavi samo onim bitnim i zato je jezik ove drame pomalo artificijelan, iako je odnos vrlo realan kako bi se svatko mogao prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na pomalo poetski način, no u kompenzaciji sa svima poznatim motivima iz mita stvara jezični kod koji funkcionira i koji može pričati priču o odnosu ispričanom kroz pet različitih razdoblja njihovog života.
Kroz dramu se neprestano javljaju motivi straha (od čudovišta, od samoće), borbe, prolasku vremena, ljepote i leta. U razgovoru oca i sina, lako možemo uvidjeti kako se svatko od njih drži onoga što mu pruža utjehu – Dedal se drži crtica na zidu kojima računa vrijeme, a Ikar se drži svoje žudnje za slobodnom. „Žudnja je slična oholosti, a oholost se kažnjava.“ – podsjeća Dedal Ikara. Ipak, mladom buntovniku, koji je još nedavno bio obasjan anđeoskom ljepotom („Mali dječak sa krilima, posve gol.“), teško je stati na rep pa Ikar napušta Dedala. No ne zadugo. Jer letjeti je dopušteno samo pticama i bogovima, običnim smrtnicima nije.
Strah od smrti spopada Dedala u njegovim starijim danima, u danima kada je shvatio kako se vrijeme vrti u krug i kako se ponovno osjeća kao nemoćno naivno dijete. Pojelo ga je vrijeme koje je sam izmislio. Ikar ga tješi njegovim nekadašnjim riječima kako se vrijeme ne može pobijediti. Slušatelji pak dobivaju zaokruženu cjelinu koja ih preko divnih, gotovo pjesničkih slika naslikanih u minijaturama, poučava kako se zaista sve vrti u krug, sve se ponavlja i ima svoj red i zakon. Slušanje ove radiodrame lijepo je iskustvo koje kako uči prepoznati novu dimenziju vremena, ali i naših života.
urednica: Lada Martinac Kralj
izvode: Frano Mašković i Žarko Potočnjak
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.
Nema komentara:
Objavi komentar