Prazno koračanje za nedostižnim

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Parun, I ti ljubav nekom daj, red. Ladislav Vindakijević

Prema zapisu same Vesne Parun, autorice teksta I ti ljubav nekom daj, taj je igrokaz još 1981. godine izveden u Dječjem kazalištu Trešnja pod naslovom Škola za skitnice u režiji Bogdana Jerkovića. Potom je prerađen u radio igru nazvanu Ponoćna ogrlica, koju u čitanci hrvatske književnosti čitaju današnji šestaši kako bi se upoznali s formom radio drame. Koliko je Vesna Parun voljela pse, kojima je ovaj igrokaz posvećen, dokazuje i njezinih dvanaest slikovnica o psima tiskanih početkom osamdesetih godina.

Ladislav Vindakijević, redatelj predstave, režirao je podjednako u kazalištima za odrasle, kao i u kazalištima za djecu (Trešnja, Žar ptica, Mala scena, Gradsko kazalište lutaka Split...). Dobitnik je desetak najznačajniji domaćih i međunarodnih nagrada, uglavnom za dječje predstave, pa ga slobodno možemo uvrstiti u sam vrh redatelja predstava u kazalištu za najmlađe. U predstavi I ti ljubav nekom daj, osim redateljske uloge, pobrinuo se i za scensku obradu djela i scenografiju. Ipak, scenografija je ovaj put tek solidna – nekoliko velikih četvrtastih mreža i više velikih drvenih kutija trebalo je dočarati azil za pse, no umjesto toga činilo se da su mreže tu tek kako bi razdvojile glumce od publike. Ispred spomenutih mreža postavljena su samo drvena kolica koja su povremeno poslužila kao manja pozornica za pse/lutke. Koristila se i jedna loža na balkonu, gdje se nalazila (jedna od) čuvarica azila, što također niije u potpunosti iskorišteno. Minimalizam na sceni dobar je kad funkcionira, no ovdje to nije bio slučaj.

Pred publikom se odvija natjecanje iz „psećeg osmijeha“, igra prilikom koje se predstavlja jedanaest pasa, ne bi li tako osvojili srce buduće vlasnice Dame. U natjecanju sudjeluje publika stalno pozivana na interakciju, publika koja smijehom i pljeskom odobrava izbor najboljeg/e ili pak negoduje. Nakon svih predstavljanja prikupljaju se glasački listići, no samo fitkivno. Šteta, moglo se i drugačije – djeci bi sigurno bilo zanimljivo odabrati najboljeg psa. A među psima bilo je različitih vrsta – pudlica, jazavčar, hrt, terijer, bernardinac, čivava, vučjak, dalmatiner, ovčar, pekinezer i bokser – baš kao što ima svakakvih ljudi. Ova usporedba s ljudima nije slučajna, jer su psi predstavljeni baš prema vanjskim i unutarnjim ljudskim osobinama, što je bilo posebno zanimljivo. Pudlica je tako predstavljena kao šminkerica, Bernardinac kao hrabri spašavatelj i obožavatelj djece, Dalmatiner je govorio ikavicom i pjevao dalmatinske pjesme, Ovčar je nalikovao pastiru, Pekinezer je ispričao kako je rođen na kineskom dvoru, dok se Bokser predstavio u boksačkom odijelu i rukavicama.

Kako bi što bolje dočarali različite pasmine glumci su koristili i jezične vartijacije, a osim u dijalektu, nekoliko je rečenica izrečeno i na mađarskom i kineskom. Ono što je smetalo, obzirom da je ovo predstava za djecu, zastarijeli su izrazi (šolja, žurnal...) koje djeca nisu razumijela, kao i riječi čije značenje, s obzirom na uzrast, još uvijek ne poznaju najbolje (megaloman, demokracija). Zatim, smetale su (isključivo zbog dječje dobi) i aluzije na povijesne događaje (lansiranje kujice Lajke u Svemir, prepričavanje kineske povijesti), neprimjerene replike za djecu („u zadnjicu štap mi zabij“), kao i djeci teško prativo korištenje prošlih glagolskih vremena.

Najbolji dio predstave svakako je odlična glazba koja je utkana u cijelu izvedbu, pretvarajući predstavu time u pravi dječji mjuzikl. Ne začuđuje, jer Mate Matišić je skladatelj čija je glazba danas prisutna u mnogobrojnim kazališnim i filmskin djelima. U predstavi I ti ljubav nekom daj nažalost svi glumci pjevaju na playback. Tome je tako vjerojatno jer bi za live izvedbu trebalo angažirati glumce koji su odlični u glazbenom izričaju, ali trebalo bi povećati i broj proba, što nije jeftino. Šteta – kada bi glumci sve glazbene dionice otpjevali sami, I ti ljubav nekom daj bio bi vrijedan i poseban dječji mjuzikl (onakav kakav je autorica i zaslužila), a ne tek prazno koračanje za nedostižnim. Srećom, songovi (Kako volim peseke, Hrt, Pekinezer, I ti ljubav nekom daj kao i Matišićevi songovi ove predstave) snimljeni su u Studiju Jazbina u Maloj Subotici i tako ovjekovječeni. Nadajmo se, uskoro dostupni i u prodaji.

Kostimi, maske i lutke, proizašli iz ruku Ivana Duića, vjerni su i dozirani, rekli bismo naprosto odlični. Od glumaca, posebno bih izdvojila Ljiljanu Bogojević (Dama), Hanu Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer) te Matiju Kezelea (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar) koji su bili najvjerniji u svojim izvedbama, a Ljiljana Bogojević bila je vrlo šarmantna i glumom pridonosila neusiljenom humoru. No, i ostali izvođači bili su vrlo dobri. Vješto su ulazili i izlazili iz uloga i uspijevali održati koncentraciju unatoč povremenom nemiru djece i njihovom šuškanju. Kroz predstavu I ti ljubav nekom daj glumci nas pozivaju da pomognemo napuštenim životinjama iz Udruge Spas pa tako izvedba dobiva i humanitarni karakter.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2013.
 
Vesna Parun
I ti ljubav nekom dajredatelj Ladislav Vindakijević
premijera 30. studenoga 2013.
scenska obrada Ladislav Vindakijević, skladatelj Mate Matišić, scenografi Ladislav Vindakijević i Ivan Duić, kostimograf i kreator maski i lutaka Ivan Duić, koreografkinja Đurđica Kunej, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Ljiljana Bogojević, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Dama), Zdenko Brlek (Skitnica), Hana Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer), Zvonko Zečević (Čuvar, Bernardinac, Kurjak, Bokser), Nancy Abdel-Sakhi ( Čuvarica, Hrt, Pekinezer), Matija Kezele (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar), Beti Lučić (Čuvarica, Dalmatiner, Medicinska sestra), Nikolina Herceg (Volonterka)