Opravdano znova

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora), red. Ljubomir Kerekeš

Dvadeset i tri godine nakon premijere 1990, i nakon šest godina stanke, publika se ponovno može smijati zgodama bogog Ivača. Da je to velika stvar, potvrđuje činjenica kako je ovo najgledanija varaždinska predstava, s više od tristo izvedbi, što je mnogim teatrima danas tek nedostižan san. Kajkavska komedija rađena po motivima srednjovjekovnih francuskih farsi ima novu postavu i novog redatelja Ljubomira Kerekeša, koji je radio i adaptaciju teksta pritom ga aktualiziravši. „Bogi Ivač znova nova je i drugačija predstava, koju ne treba uspoređivati s prethodnom jer je starog Ivača nemoguće obnoviti,“ – kazao je Kerekeš. Predstava je sjećanje na starog Bogog Ivača i posveta preminulom Tomislavu Lipljinu (Varaždin, 1937-2008), a nastala je i zbog brojnih upita građana koji su ponovno željeli gledati Ivača na sceni.

U čemu je tajna uspjeha ove predstave? Krenimo redom. Varaždinski Bogi Ivač kompilacija je triju srednjovjekovnih francuskih farsi nepoznata autora: Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsa o bednju (dramaturški najefektnija). Spomenute je sa starofrancuskog preveo Vladimir Gerić, ujedno redatelj stare predstave Bogi Ivač, ali i čovjek zaslužan za reafirmaciju kajkavskog repertoara u Varaždinu. Zatim je Tomislav Lipljanin njegov prijevod preveo na kajkavski, odnosno adaptirao i lokalizirao. Lipljinov prijevod na kajkavski svakako nije prijevod u smislu egzaktne znanosti, nego prijevod prijevoda. (Nešto nalik američkom pjesniku Ezri Poundu koji je nazvan „izumiteljem kineske poezije za naše doba“ jer je kinesku poeziju prevodio na temelju grubih prijevoda stručnjaka za kineski jezik i tako stvorio novu izvornu poeziju.) Riječ je zapravo o kajkavizaciji, jer ovdje imamo potpuno prenošenje teksta u jezičnom, zemljopisnom i kulturnopovijesnom pogledu. Lipljinove glumačke kreacije u kajkavskom repertoaru određene su jezikom na kojem glumi, što bismo mogli reći da jezik/govor (na tragu Gavelle) uvjetuje, između ostaloga, i glumačku gestu. Osvrnemo li se na Lipljinove štokavske uloge, također ćemo uvidjeti kajkavsku pozadinu.

Ta jezična pozadina svakako je ono najzanimljivije u ovoj predstavi, a osim korištenja varaždinskoga govora, ovdje imamo i pregršt psovki i lascivnih izraza, koji se, ovaj put, odlično uklapaju u kontekst izvedbe, obzirom da je ipak riječ o farsi – žanru koji obiluje grotesktnom i vulgarnom komikom. Farsa je vrlo popularna među običnim ljudima (u narodu) jer uzima teme iz svakodnevice – bračne peripetije, preljubništvo, seksualnu nemoć, sudske prakse, seksualne tabue, a pritom rabi „prokušane postupke koje svatko varira po vlastitu nahođenju i žaru: tipične likove, groteskne maske, klaunerije, mimike, grimase, lazzije, kalambure, cjelokupno grubu komiku situacija, gesti i riječi, obilato popraćenu skatološkim i opscenim tonom“ (Patrice Pavis, Pojmovnik teatra, str. 100). To je, dakle, kazalište za sve, odnosno popularno kazalište, koje se vratilo svojim korijenima, jer ipak – kazalište je prvotno bilo namijenjeno narodu ili puku.

Naravno, predstava ne može biti dobra samo temeljem odabira žanra jer svaki gledatelj ima svoj ukus. Ona treba imati nešto drukčije, trajnije, što je drži popularnom dulje vremensko razdoblje. To može postići stalnim intervencijama u tekst i glumu, na način da ga se nadogradi aktualnim prilikama. Popularne Kroksice koje nosi Mati, Facebook, Durex, iPhone, lepoglavske tangice (u kontekstu, aluzija na čipku), Zepter, Teorija velikog praska (TV serija), samo su neke od tih intervencija. Predstave koje su žive i koje se mijenjaju zahvaljujući glumčevim ekstemporacijama u nas su nažalost rijetka pojava, no odluče li se redatelji za takav tip izvedbe, uhvatili su se kamena mudrosti (koji ima i najizvođenija hrvatska predstava Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića).

A upravo zahvaljujući suvremenom i jednostavnom karakteru predstave, ona je popularna i među mlađim generacijama, koje su u publici bile podjednako zastupljene kao i one starije. Dobroj predstavi mora predhoditi još bolja ekipa, koju je Kerekeš vrlo pomno odabrao. U nekadašnjoj postavi bili su Mirjana Sinožić (Micika), Ljubomir Kerekeš (Bogi Ivač), Marija Krpan (Mati) i Tomislav Lipljin (Otec). U ovom postavljanju na scenu Bogog Ivača glumi Ljubomirov sin Jan Kerekeš, Mirjana Sinožić je danas Mati, a Fićfirića glumi njezin sin Mitja Smiljanić. Micika je Sunčana Zelenika Konjević, a Ljubomir Kerekeš sada je Otec. Ansambl igra vrlo živo, u savršenom dijalektalnom izričaju, čemu pridonose rodni kajkavski (za većinu navedenih) izričaj, ali i zrelost glumaca i prethodno iskustvo većine u istome djelu. Iako su svi odlični u glumačkom izričaju, izdvojila bih Jana Kerekeša koji je opravdao povjerenje svoga oca, kao i izvedbu novog Bogog Ivača.

Bogi Ivač, primitivan i priglup, ne snalazi se najbolje u novoj životnoj ulozi – ulozi muža i ljubavnika, te je slijep za suprugine izlete van kuće. Otec shvaća da snaha vara sina s Fičfiričom („Pazi, jer ti ne znaš po kome ti žena plazi.“), jer je to jednom i sam doživio od svoje žene. Pa ipak, snaha sebe smatra modernom ženom koja ne može biti sretna u jednoj izopačenoj seoskoj sredini. Iako Otec i bogi Ivač žele biti gazde u kući, njima je jasno da žene manipuliraju njihovim životima. „Ako i prdneš, i to se računa, glavno da je tvoja zadnja.“ – poručuje Otec svome sinu. A epizode koje se gomilaju pred nama, sve su, samo ne prave patrijarhalne. Otec i Bogi Ivač peglaju, peru rublje, štrikaju, muze kravu Cvetu, drže kuhinju urednom, šiju i slično. Mati je ta koja nosi brkove. Ona je glava kuće. Otec i sin stali su tome na kraj, izguravši Miciku i Mati u veliku drvenu kadu. Pa ipak, „Dok zideju van, je**** smo ježa.“ – kaže Otec, svjestan kako će opet biti po ženinom.

Scenografiju je potpisao Vladimir Gerić, što bi značilo kako se ona nije bitno promijenila od starog Bogi Ivača. Nije ni bilo potrebe za izmjenama: drveni stol s dvije drvene klupe, kaširanom guskom, malim umjetnim travnjakom dočarali su pitoreskno selo. Ulasci u kuće domišljato su građeni pomoću bijelih zastora, koji nam (tek prividno) ne daju da zavirimo u intimu tuđih života. Kostimi su vrlo dobro osmišljeni (također Ljubomir Kerekeš), s elementima narodne nošnje i kiča. Tijekom predstave otpjevano je i nekoliko songova koje je osmislio Dragutin Novaković – Šarli.

Predstava je, dakle, u velikom dijelu stari Bogi Ivač, ali ne radi se o glumačkoj družini već je to priča o bogom Ivaču kroz predstavu koja je cjelina za sebe. Osjetilo se i na ovoj tristotoj izvedbi uzbuđenje prije samog početka, publika je ušla u Scenu Rogoz sa željom da samo gleda i uživa, bez prelaženja rampe privatnosti. Poznata komična mjesta izazivala su oduševljenje, baš kao i na dvjestotoj izvedbi 1998. godine, a posebno su s oduševljenjem praćene doskočice koje su izravno kritizirale današnje društvo. Dalibor Foretić je 1998. napisao: „Bogi Ivač nije izgubio ni svoj šarm, ni polet, ni snagu, pa nije isključeno da taj apsolutni rekorder varaždinskog glumišta doživi i – 300. izvedbu.“ Prorok dobroga glasa lako je biti uz tako odličnu predstavu. Veselimo se i 400. izvedbi.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
 
Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora)
redatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 20. prosinca 2013.
scenograf Vladimir Gerić, kajkavizacija Tomislav Lipljin, adaptacija teksta Ljubomir Kerekeš, kostimograf i koscenograf Ljubomir Kerekeš, songovi Dragutin Novaković – Šarli, asistent redatelja Jan Kerekeš
izvode: Jan Kerekeš (Bogi Ivač), Sunčana Zelenika Konjević (Micika), Mirjana Sinožić (Mati), Ljubomir Kerekeš (Otec), Mitja Smiljanić (Fičfirič)

Prazno koračanje za nedostižnim

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Parun, I ti ljubav nekom daj, red. Ladislav Vindakijević

Prema zapisu same Vesne Parun, autorice teksta I ti ljubav nekom daj, taj je igrokaz još 1981. godine izveden u Dječjem kazalištu Trešnja pod naslovom Škola za skitnice u režiji Bogdana Jerkovića. Potom je prerađen u radio igru nazvanu Ponoćna ogrlica, koju u čitanci hrvatske književnosti čitaju današnji šestaši kako bi se upoznali s formom radio drame. Koliko je Vesna Parun voljela pse, kojima je ovaj igrokaz posvećen, dokazuje i njezinih dvanaest slikovnica o psima tiskanih početkom osamdesetih godina.

Ladislav Vindakijević, redatelj predstave, režirao je podjednako u kazalištima za odrasle, kao i u kazalištima za djecu (Trešnja, Žar ptica, Mala scena, Gradsko kazalište lutaka Split...). Dobitnik je desetak najznačajniji domaćih i međunarodnih nagrada, uglavnom za dječje predstave, pa ga slobodno možemo uvrstiti u sam vrh redatelja predstava u kazalištu za najmlađe. U predstavi I ti ljubav nekom daj, osim redateljske uloge, pobrinuo se i za scensku obradu djela i scenografiju. Ipak, scenografija je ovaj put tek solidna – nekoliko velikih četvrtastih mreža i više velikih drvenih kutija trebalo je dočarati azil za pse, no umjesto toga činilo se da su mreže tu tek kako bi razdvojile glumce od publike. Ispred spomenutih mreža postavljena su samo drvena kolica koja su povremeno poslužila kao manja pozornica za pse/lutke. Koristila se i jedna loža na balkonu, gdje se nalazila (jedna od) čuvarica azila, što također niije u potpunosti iskorišteno. Minimalizam na sceni dobar je kad funkcionira, no ovdje to nije bio slučaj.

Pred publikom se odvija natjecanje iz „psećeg osmijeha“, igra prilikom koje se predstavlja jedanaest pasa, ne bi li tako osvojili srce buduće vlasnice Dame. U natjecanju sudjeluje publika stalno pozivana na interakciju, publika koja smijehom i pljeskom odobrava izbor najboljeg/e ili pak negoduje. Nakon svih predstavljanja prikupljaju se glasački listići, no samo fitkivno. Šteta, moglo se i drugačije – djeci bi sigurno bilo zanimljivo odabrati najboljeg psa. A među psima bilo je različitih vrsta – pudlica, jazavčar, hrt, terijer, bernardinac, čivava, vučjak, dalmatiner, ovčar, pekinezer i bokser – baš kao što ima svakakvih ljudi. Ova usporedba s ljudima nije slučajna, jer su psi predstavljeni baš prema vanjskim i unutarnjim ljudskim osobinama, što je bilo posebno zanimljivo. Pudlica je tako predstavljena kao šminkerica, Bernardinac kao hrabri spašavatelj i obožavatelj djece, Dalmatiner je govorio ikavicom i pjevao dalmatinske pjesme, Ovčar je nalikovao pastiru, Pekinezer je ispričao kako je rođen na kineskom dvoru, dok se Bokser predstavio u boksačkom odijelu i rukavicama.

Kako bi što bolje dočarali različite pasmine glumci su koristili i jezične vartijacije, a osim u dijalektu, nekoliko je rečenica izrečeno i na mađarskom i kineskom. Ono što je smetalo, obzirom da je ovo predstava za djecu, zastarijeli su izrazi (šolja, žurnal...) koje djeca nisu razumijela, kao i riječi čije značenje, s obzirom na uzrast, još uvijek ne poznaju najbolje (megaloman, demokracija). Zatim, smetale su (isključivo zbog dječje dobi) i aluzije na povijesne događaje (lansiranje kujice Lajke u Svemir, prepričavanje kineske povijesti), neprimjerene replike za djecu („u zadnjicu štap mi zabij“), kao i djeci teško prativo korištenje prošlih glagolskih vremena.

Najbolji dio predstave svakako je odlična glazba koja je utkana u cijelu izvedbu, pretvarajući predstavu time u pravi dječji mjuzikl. Ne začuđuje, jer Mate Matišić je skladatelj čija je glazba danas prisutna u mnogobrojnim kazališnim i filmskin djelima. U predstavi I ti ljubav nekom daj nažalost svi glumci pjevaju na playback. Tome je tako vjerojatno jer bi za live izvedbu trebalo angažirati glumce koji su odlični u glazbenom izričaju, ali trebalo bi povećati i broj proba, što nije jeftino. Šteta – kada bi glumci sve glazbene dionice otpjevali sami, I ti ljubav nekom daj bio bi vrijedan i poseban dječji mjuzikl (onakav kakav je autorica i zaslužila), a ne tek prazno koračanje za nedostižnim. Srećom, songovi (Kako volim peseke, Hrt, Pekinezer, I ti ljubav nekom daj kao i Matišićevi songovi ove predstave) snimljeni su u Studiju Jazbina u Maloj Subotici i tako ovjekovječeni. Nadajmo se, uskoro dostupni i u prodaji.

Kostimi, maske i lutke, proizašli iz ruku Ivana Duića, vjerni su i dozirani, rekli bismo naprosto odlični. Od glumaca, posebno bih izdvojila Ljiljanu Bogojević (Dama), Hanu Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer) te Matiju Kezelea (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar) koji su bili najvjerniji u svojim izvedbama, a Ljiljana Bogojević bila je vrlo šarmantna i glumom pridonosila neusiljenom humoru. No, i ostali izvođači bili su vrlo dobri. Vješto su ulazili i izlazili iz uloga i uspijevali održati koncentraciju unatoč povremenom nemiru djece i njihovom šuškanju. Kroz predstavu I ti ljubav nekom daj glumci nas pozivaju da pomognemo napuštenim životinjama iz Udruge Spas pa tako izvedba dobiva i humanitarni karakter.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2013.
 
Vesna Parun
I ti ljubav nekom dajredatelj Ladislav Vindakijević
premijera 30. studenoga 2013.
scenska obrada Ladislav Vindakijević, skladatelj Mate Matišić, scenografi Ladislav Vindakijević i Ivan Duić, kostimograf i kreator maski i lutaka Ivan Duić, koreografkinja Đurđica Kunej, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Ljiljana Bogojević, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Dama), Zdenko Brlek (Skitnica), Hana Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer), Zvonko Zečević (Čuvar, Bernardinac, Kurjak, Bokser), Nancy Abdel-Sakhi ( Čuvarica, Hrt, Pekinezer), Matija Kezele (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar), Beti Lučić (Čuvarica, Dalmatiner, Medicinska sestra), Nikolina Herceg (Volonterka)

Naši prijatelji

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa), A tko si ti?, red. Romano Bogdan

U Kazališnoj družini Pinklec iz Čakovca vješto izbjegavaju adaptacije sveopće poznatih dijela književnosti za djecu, a biraju i ona poučna. Tako se voditelj Družine Romano Bogdan odlučio za dramatizaciju po motivima bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa ni ne sluteći da će upravo ta kazališna predstava biti najizvođenija u povijesti Družine. Troje djece, Matko, Luka i Tina, prijatelji su koji propituju odnos jednakosti i različitosti i traže sebe. Zanimljivo postavljena okosnica, uvidimo li kako je odnos izgubljenog Mačeta i njegovih slučajnih prijatelja zapravo simbolični odnos između spomenute dvojice dječaka i njihove prijateljice. Početak izvedbe estetski je najjači. Naime, troje glumaca sakriveni su ispod bijelog popluna te nakon nekog vremena, kroz rupe načinjene u poplunu, igraju rukama i nogama, da bi naposlijetku izvirili i glave, pa i tijela. Propitivanje identiteta također je najnaglašenije jer likovi izravno komuniciraju upravo preko pitanja: „A tko si ti?“ Jednom je odgovor „Dječak.“ , jednom „Djevojčica.“, a jednom „I dječak i djevojčica.“ . U toj igri traženja i lovice publika sudjeluje tijekom cijele predstave, koja završava istim propitivanjem, stvarajući tako zatvorenu cjelinu.

Kako bi Družina pridobila mladu publiku od tri do deset godina kojoj je predstava i namijenjena, već se u početku koristi interakcijom, pribjegava onomatopeji, ali i pretjeranom gestikuliranju i mimici te korištenju rima na mudar način (Tina-Slina, Luka-Kuka...), čime kroz smijeh uvodi djecu u srž radnje; Mače se izgubilo u šumi, a put prema kući ne poznaje. Kako su životinje provjereno najbolji prijatelji i pratitelji na putovanjima glavnog lika gotovo svake bajke, ovdje ih ne nedostaje. Mače prvo susreće zečju obitelj, pa vjeverice, ježeve, a naposlijetku i vranu. A upravo su ptice vrlo često u književnosti percipirane kao glasnici i pomagači. O Mačetovu putovanju kroz strašnu šumu, redovito nas obaviještava i pripovijedač, kako bi mlađoj djeci pojasnio tijek radnje. Kako šuma izgleda i koje životinje u njoj žive, ostaje ipak publici da zamisli sama. S vrstama drveća i životinja upoznajemo se kroz Lukinu i Matkovu igru pogađanja. Damo li mašti na volju, vidjet ćemo medvjeda, slona, nosoroga, devu (i jednogrbu i dvogrbu), kao i brezu, hrast, tužnu vrbu, i još mnogo toga, vješto odglumljeno, no možda s trunčicom nepotrebna nasilja.

Ipak, čini se da djecu igre ovakve vrste vrlo dobro zabavljaju, što zapravo ni ne čudi, prisjetimo li se suvremenih crtića. To nije jedina epizoda u kojoj Matko, Luka i Tina pokazuju dječju osobnost, a kojima je redatelj vješto ispekidao monotoni čin traženja Mačetova doma, na sebi svojstven način na koji i inače oblikuje predstave koje režira. Opet imamo epizodu odigranu u mraku, pri čemu glumci nose poveze na očima i međusobno se traže, a pritom nailaze na razne prepreke preko kojih se popikuju i padaju. Da imaju crvene noseve, lako bismo ih mogli zamijeniti klaunovima. Ima tu i napretek humorističnih minijatura, poput glumljenja kokoši koja pokušava poletjeti, vozila koje ne želi upaliti, borbe jastucima, već spomenute igre pogađanja uloga, itd.

Glazba je prejednolična: pozadinska, tiha i ambijentalna, a često se miješa s cvrkutom ptica i ostalim šumskim zvucima. Scena je također jednostavna, gotovo minimalistički postavljena, ali vješto zamišljena i vrlo funkcionalna tijekom cijele predstave. Osim spomenuta popluna, na sceni je tek jedna velika magična, velikim žutim zvijezdama oslikana škrinja iz koje glumci vade lutke s kojima igraju. Vrlo maštovite, načinjene od amorfno mekanih jastuka, lutke su među najvećim blagodatima predstave. Vizualno vrlo upečatljive, bude (dječju) maštu i podsjećaju na svijet snova. Likovno ih je oblikovala, kao i scenografiju i kostime, čakovečka umjetnica Rusa Trajkova.

U predstavi nastupaju Karolina Horvat (Tina), Davor Dokleja (Matko) i Mario Jakšić (Luka) i ovaj put dobro uigrani, što ne čudi s obzirom da sam gledala čak šezdeesetu izvedbu. Karolina Horvat opravdano je dobila nagradu za najbolju animaciju na 24. susretu lutkara i lutkarskih kazalište Hrvatske, SLUK-u 2013. Predstava je također nagrađena i Nagradom dječjeg žirija 25 zlatnih zvezdic na 24. međunarodnom lutkarskom festivalu Poletni lutkovni pristan u Mariboru 2013. Pinkleci su tom predstavom gostovali na brojnim festivalima, a posebno su ponosni na zadnje gostovanje na Europskom dječjem festivalu u Washingtonu, gdje su je izveli čak sedam puta pred gotovo tisuću djece.

Želite li svoje dijete upoznati s bajkom koja nije strašna poput Crvenkapice (Vuk jede Baku), Matovilke (otmica mlade djevojke), Cvilidrete (zbog scena ubojstva i otmice), ili pak Ivice i Marice (dvoje napuštene djece), zbog čega svaki peti roditelj ne želi iste čitati svojoj djeci (Daily Mail, 2012), potražite Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, odnosno njegovu dramatizaciju u KD Pinklec.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.
Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa)
A tko si ti?redatelj Romano Bogdan
premijera 10. ožujka 2012.
dramatizacija Romano Bogdan, likovno oblikovanje (lutke, scenografja i kostimi) Rusa Trajkova, glazba Bojan Miljančić, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Karolina Horvat (Tina), Mario Jakšić (Luka), Davor Dokleja (Matko)