Opravdano znova

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora), red. Ljubomir Kerekeš

Dvadeset i tri godine nakon premijere 1990, i nakon šest godina stanke, publika se ponovno može smijati zgodama bogog Ivača. Da je to velika stvar, potvrđuje činjenica kako je ovo najgledanija varaždinska predstava, s više od tristo izvedbi, što je mnogim teatrima danas tek nedostižan san. Kajkavska komedija rađena po motivima srednjovjekovnih francuskih farsi ima novu postavu i novog redatelja Ljubomira Kerekeša, koji je radio i adaptaciju teksta pritom ga aktualiziravši. „Bogi Ivač znova nova je i drugačija predstava, koju ne treba uspoređivati s prethodnom jer je starog Ivača nemoguće obnoviti,“ – kazao je Kerekeš. Predstava je sjećanje na starog Bogog Ivača i posveta preminulom Tomislavu Lipljinu (Varaždin, 1937-2008), a nastala je i zbog brojnih upita građana koji su ponovno željeli gledati Ivača na sceni.

U čemu je tajna uspjeha ove predstave? Krenimo redom. Varaždinski Bogi Ivač kompilacija je triju srednjovjekovnih francuskih farsi nepoznata autora: Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsa o bednju (dramaturški najefektnija). Spomenute je sa starofrancuskog preveo Vladimir Gerić, ujedno redatelj stare predstave Bogi Ivač, ali i čovjek zaslužan za reafirmaciju kajkavskog repertoara u Varaždinu. Zatim je Tomislav Lipljanin njegov prijevod preveo na kajkavski, odnosno adaptirao i lokalizirao. Lipljinov prijevod na kajkavski svakako nije prijevod u smislu egzaktne znanosti, nego prijevod prijevoda. (Nešto nalik američkom pjesniku Ezri Poundu koji je nazvan „izumiteljem kineske poezije za naše doba“ jer je kinesku poeziju prevodio na temelju grubih prijevoda stručnjaka za kineski jezik i tako stvorio novu izvornu poeziju.) Riječ je zapravo o kajkavizaciji, jer ovdje imamo potpuno prenošenje teksta u jezičnom, zemljopisnom i kulturnopovijesnom pogledu. Lipljinove glumačke kreacije u kajkavskom repertoaru određene su jezikom na kojem glumi, što bismo mogli reći da jezik/govor (na tragu Gavelle) uvjetuje, između ostaloga, i glumačku gestu. Osvrnemo li se na Lipljinove štokavske uloge, također ćemo uvidjeti kajkavsku pozadinu.

Ta jezična pozadina svakako je ono najzanimljivije u ovoj predstavi, a osim korištenja varaždinskoga govora, ovdje imamo i pregršt psovki i lascivnih izraza, koji se, ovaj put, odlično uklapaju u kontekst izvedbe, obzirom da je ipak riječ o farsi – žanru koji obiluje grotesktnom i vulgarnom komikom. Farsa je vrlo popularna među običnim ljudima (u narodu) jer uzima teme iz svakodnevice – bračne peripetije, preljubništvo, seksualnu nemoć, sudske prakse, seksualne tabue, a pritom rabi „prokušane postupke koje svatko varira po vlastitu nahođenju i žaru: tipične likove, groteskne maske, klaunerije, mimike, grimase, lazzije, kalambure, cjelokupno grubu komiku situacija, gesti i riječi, obilato popraćenu skatološkim i opscenim tonom“ (Patrice Pavis, Pojmovnik teatra, str. 100). To je, dakle, kazalište za sve, odnosno popularno kazalište, koje se vratilo svojim korijenima, jer ipak – kazalište je prvotno bilo namijenjeno narodu ili puku.

Naravno, predstava ne može biti dobra samo temeljem odabira žanra jer svaki gledatelj ima svoj ukus. Ona treba imati nešto drukčije, trajnije, što je drži popularnom dulje vremensko razdoblje. To može postići stalnim intervencijama u tekst i glumu, na način da ga se nadogradi aktualnim prilikama. Popularne Kroksice koje nosi Mati, Facebook, Durex, iPhone, lepoglavske tangice (u kontekstu, aluzija na čipku), Zepter, Teorija velikog praska (TV serija), samo su neke od tih intervencija. Predstave koje su žive i koje se mijenjaju zahvaljujući glumčevim ekstemporacijama u nas su nažalost rijetka pojava, no odluče li se redatelji za takav tip izvedbe, uhvatili su se kamena mudrosti (koji ima i najizvođenija hrvatska predstava Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića).

A upravo zahvaljujući suvremenom i jednostavnom karakteru predstave, ona je popularna i među mlađim generacijama, koje su u publici bile podjednako zastupljene kao i one starije. Dobroj predstavi mora predhoditi još bolja ekipa, koju je Kerekeš vrlo pomno odabrao. U nekadašnjoj postavi bili su Mirjana Sinožić (Micika), Ljubomir Kerekeš (Bogi Ivač), Marija Krpan (Mati) i Tomislav Lipljin (Otec). U ovom postavljanju na scenu Bogog Ivača glumi Ljubomirov sin Jan Kerekeš, Mirjana Sinožić je danas Mati, a Fićfirića glumi njezin sin Mitja Smiljanić. Micika je Sunčana Zelenika Konjević, a Ljubomir Kerekeš sada je Otec. Ansambl igra vrlo živo, u savršenom dijalektalnom izričaju, čemu pridonose rodni kajkavski (za većinu navedenih) izričaj, ali i zrelost glumaca i prethodno iskustvo većine u istome djelu. Iako su svi odlični u glumačkom izričaju, izdvojila bih Jana Kerekeša koji je opravdao povjerenje svoga oca, kao i izvedbu novog Bogog Ivača.

Bogi Ivač, primitivan i priglup, ne snalazi se najbolje u novoj životnoj ulozi – ulozi muža i ljubavnika, te je slijep za suprugine izlete van kuće. Otec shvaća da snaha vara sina s Fičfiričom („Pazi, jer ti ne znaš po kome ti žena plazi.“), jer je to jednom i sam doživio od svoje žene. Pa ipak, snaha sebe smatra modernom ženom koja ne može biti sretna u jednoj izopačenoj seoskoj sredini. Iako Otec i bogi Ivač žele biti gazde u kući, njima je jasno da žene manipuliraju njihovim životima. „Ako i prdneš, i to se računa, glavno da je tvoja zadnja.“ – poručuje Otec svome sinu. A epizode koje se gomilaju pred nama, sve su, samo ne prave patrijarhalne. Otec i Bogi Ivač peglaju, peru rublje, štrikaju, muze kravu Cvetu, drže kuhinju urednom, šiju i slično. Mati je ta koja nosi brkove. Ona je glava kuće. Otec i sin stali su tome na kraj, izguravši Miciku i Mati u veliku drvenu kadu. Pa ipak, „Dok zideju van, je**** smo ježa.“ – kaže Otec, svjestan kako će opet biti po ženinom.

Scenografiju je potpisao Vladimir Gerić, što bi značilo kako se ona nije bitno promijenila od starog Bogi Ivača. Nije ni bilo potrebe za izmjenama: drveni stol s dvije drvene klupe, kaširanom guskom, malim umjetnim travnjakom dočarali su pitoreskno selo. Ulasci u kuće domišljato su građeni pomoću bijelih zastora, koji nam (tek prividno) ne daju da zavirimo u intimu tuđih života. Kostimi su vrlo dobro osmišljeni (također Ljubomir Kerekeš), s elementima narodne nošnje i kiča. Tijekom predstave otpjevano je i nekoliko songova koje je osmislio Dragutin Novaković – Šarli.

Predstava je, dakle, u velikom dijelu stari Bogi Ivač, ali ne radi se o glumačkoj družini već je to priča o bogom Ivaču kroz predstavu koja je cjelina za sebe. Osjetilo se i na ovoj tristotoj izvedbi uzbuđenje prije samog početka, publika je ušla u Scenu Rogoz sa željom da samo gleda i uživa, bez prelaženja rampe privatnosti. Poznata komična mjesta izazivala su oduševljenje, baš kao i na dvjestotoj izvedbi 1998. godine, a posebno su s oduševljenjem praćene doskočice koje su izravno kritizirale današnje društvo. Dalibor Foretić je 1998. napisao: „Bogi Ivač nije izgubio ni svoj šarm, ni polet, ni snagu, pa nije isključeno da taj apsolutni rekorder varaždinskog glumišta doživi i – 300. izvedbu.“ Prorok dobroga glasa lako je biti uz tako odličnu predstavu. Veselimo se i 400. izvedbi.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
 
Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora)
redatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 20. prosinca 2013.
scenograf Vladimir Gerić, kajkavizacija Tomislav Lipljin, adaptacija teksta Ljubomir Kerekeš, kostimograf i koscenograf Ljubomir Kerekeš, songovi Dragutin Novaković – Šarli, asistent redatelja Jan Kerekeš
izvode: Jan Kerekeš (Bogi Ivač), Sunčana Zelenika Konjević (Micika), Mirjana Sinožić (Mati), Ljubomir Kerekeš (Otec), Mitja Smiljanić (Fičfirič)

Prazno koračanje za nedostižnim

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Parun, I ti ljubav nekom daj, red. Ladislav Vindakijević

Prema zapisu same Vesne Parun, autorice teksta I ti ljubav nekom daj, taj je igrokaz još 1981. godine izveden u Dječjem kazalištu Trešnja pod naslovom Škola za skitnice u režiji Bogdana Jerkovića. Potom je prerađen u radio igru nazvanu Ponoćna ogrlica, koju u čitanci hrvatske književnosti čitaju današnji šestaši kako bi se upoznali s formom radio drame. Koliko je Vesna Parun voljela pse, kojima je ovaj igrokaz posvećen, dokazuje i njezinih dvanaest slikovnica o psima tiskanih početkom osamdesetih godina.

Ladislav Vindakijević, redatelj predstave, režirao je podjednako u kazalištima za odrasle, kao i u kazalištima za djecu (Trešnja, Žar ptica, Mala scena, Gradsko kazalište lutaka Split...). Dobitnik je desetak najznačajniji domaćih i međunarodnih nagrada, uglavnom za dječje predstave, pa ga slobodno možemo uvrstiti u sam vrh redatelja predstava u kazalištu za najmlađe. U predstavi I ti ljubav nekom daj, osim redateljske uloge, pobrinuo se i za scensku obradu djela i scenografiju. Ipak, scenografija je ovaj put tek solidna – nekoliko velikih četvrtastih mreža i više velikih drvenih kutija trebalo je dočarati azil za pse, no umjesto toga činilo se da su mreže tu tek kako bi razdvojile glumce od publike. Ispred spomenutih mreža postavljena su samo drvena kolica koja su povremeno poslužila kao manja pozornica za pse/lutke. Koristila se i jedna loža na balkonu, gdje se nalazila (jedna od) čuvarica azila, što također niije u potpunosti iskorišteno. Minimalizam na sceni dobar je kad funkcionira, no ovdje to nije bio slučaj.

Pred publikom se odvija natjecanje iz „psećeg osmijeha“, igra prilikom koje se predstavlja jedanaest pasa, ne bi li tako osvojili srce buduće vlasnice Dame. U natjecanju sudjeluje publika stalno pozivana na interakciju, publika koja smijehom i pljeskom odobrava izbor najboljeg/e ili pak negoduje. Nakon svih predstavljanja prikupljaju se glasački listići, no samo fitkivno. Šteta, moglo se i drugačije – djeci bi sigurno bilo zanimljivo odabrati najboljeg psa. A među psima bilo je različitih vrsta – pudlica, jazavčar, hrt, terijer, bernardinac, čivava, vučjak, dalmatiner, ovčar, pekinezer i bokser – baš kao što ima svakakvih ljudi. Ova usporedba s ljudima nije slučajna, jer su psi predstavljeni baš prema vanjskim i unutarnjim ljudskim osobinama, što je bilo posebno zanimljivo. Pudlica je tako predstavljena kao šminkerica, Bernardinac kao hrabri spašavatelj i obožavatelj djece, Dalmatiner je govorio ikavicom i pjevao dalmatinske pjesme, Ovčar je nalikovao pastiru, Pekinezer je ispričao kako je rođen na kineskom dvoru, dok se Bokser predstavio u boksačkom odijelu i rukavicama.

Kako bi što bolje dočarali različite pasmine glumci su koristili i jezične vartijacije, a osim u dijalektu, nekoliko je rečenica izrečeno i na mađarskom i kineskom. Ono što je smetalo, obzirom da je ovo predstava za djecu, zastarijeli su izrazi (šolja, žurnal...) koje djeca nisu razumijela, kao i riječi čije značenje, s obzirom na uzrast, još uvijek ne poznaju najbolje (megaloman, demokracija). Zatim, smetale su (isključivo zbog dječje dobi) i aluzije na povijesne događaje (lansiranje kujice Lajke u Svemir, prepričavanje kineske povijesti), neprimjerene replike za djecu („u zadnjicu štap mi zabij“), kao i djeci teško prativo korištenje prošlih glagolskih vremena.

Najbolji dio predstave svakako je odlična glazba koja je utkana u cijelu izvedbu, pretvarajući predstavu time u pravi dječji mjuzikl. Ne začuđuje, jer Mate Matišić je skladatelj čija je glazba danas prisutna u mnogobrojnim kazališnim i filmskin djelima. U predstavi I ti ljubav nekom daj nažalost svi glumci pjevaju na playback. Tome je tako vjerojatno jer bi za live izvedbu trebalo angažirati glumce koji su odlični u glazbenom izričaju, ali trebalo bi povećati i broj proba, što nije jeftino. Šteta – kada bi glumci sve glazbene dionice otpjevali sami, I ti ljubav nekom daj bio bi vrijedan i poseban dječji mjuzikl (onakav kakav je autorica i zaslužila), a ne tek prazno koračanje za nedostižnim. Srećom, songovi (Kako volim peseke, Hrt, Pekinezer, I ti ljubav nekom daj kao i Matišićevi songovi ove predstave) snimljeni su u Studiju Jazbina u Maloj Subotici i tako ovjekovječeni. Nadajmo se, uskoro dostupni i u prodaji.

Kostimi, maske i lutke, proizašli iz ruku Ivana Duića, vjerni su i dozirani, rekli bismo naprosto odlični. Od glumaca, posebno bih izdvojila Ljiljanu Bogojević (Dama), Hanu Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer) te Matiju Kezelea (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar) koji su bili najvjerniji u svojim izvedbama, a Ljiljana Bogojević bila je vrlo šarmantna i glumom pridonosila neusiljenom humoru. No, i ostali izvođači bili su vrlo dobri. Vješto su ulazili i izlazili iz uloga i uspijevali održati koncentraciju unatoč povremenom nemiru djece i njihovom šuškanju. Kroz predstavu I ti ljubav nekom daj glumci nas pozivaju da pomognemo napuštenim životinjama iz Udruge Spas pa tako izvedba dobiva i humanitarni karakter.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2013.
 
Vesna Parun
I ti ljubav nekom dajredatelj Ladislav Vindakijević
premijera 30. studenoga 2013.
scenska obrada Ladislav Vindakijević, skladatelj Mate Matišić, scenografi Ladislav Vindakijević i Ivan Duić, kostimograf i kreator maski i lutaka Ivan Duić, koreografkinja Đurđica Kunej, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Ljiljana Bogojević, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Dama), Zdenko Brlek (Skitnica), Hana Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer), Zvonko Zečević (Čuvar, Bernardinac, Kurjak, Bokser), Nancy Abdel-Sakhi ( Čuvarica, Hrt, Pekinezer), Matija Kezele (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar), Beti Lučić (Čuvarica, Dalmatiner, Medicinska sestra), Nikolina Herceg (Volonterka)

Naši prijatelji

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa), A tko si ti?, red. Romano Bogdan

U Kazališnoj družini Pinklec iz Čakovca vješto izbjegavaju adaptacije sveopće poznatih dijela književnosti za djecu, a biraju i ona poučna. Tako se voditelj Družine Romano Bogdan odlučio za dramatizaciju po motivima bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa ni ne sluteći da će upravo ta kazališna predstava biti najizvođenija u povijesti Družine. Troje djece, Matko, Luka i Tina, prijatelji su koji propituju odnos jednakosti i različitosti i traže sebe. Zanimljivo postavljena okosnica, uvidimo li kako je odnos izgubljenog Mačeta i njegovih slučajnih prijatelja zapravo simbolični odnos između spomenute dvojice dječaka i njihove prijateljice. Početak izvedbe estetski je najjači. Naime, troje glumaca sakriveni su ispod bijelog popluna te nakon nekog vremena, kroz rupe načinjene u poplunu, igraju rukama i nogama, da bi naposlijetku izvirili i glave, pa i tijela. Propitivanje identiteta također je najnaglašenije jer likovi izravno komuniciraju upravo preko pitanja: „A tko si ti?“ Jednom je odgovor „Dječak.“ , jednom „Djevojčica.“, a jednom „I dječak i djevojčica.“ . U toj igri traženja i lovice publika sudjeluje tijekom cijele predstave, koja završava istim propitivanjem, stvarajući tako zatvorenu cjelinu.

Kako bi Družina pridobila mladu publiku od tri do deset godina kojoj je predstava i namijenjena, već se u početku koristi interakcijom, pribjegava onomatopeji, ali i pretjeranom gestikuliranju i mimici te korištenju rima na mudar način (Tina-Slina, Luka-Kuka...), čime kroz smijeh uvodi djecu u srž radnje; Mače se izgubilo u šumi, a put prema kući ne poznaje. Kako su životinje provjereno najbolji prijatelji i pratitelji na putovanjima glavnog lika gotovo svake bajke, ovdje ih ne nedostaje. Mače prvo susreće zečju obitelj, pa vjeverice, ježeve, a naposlijetku i vranu. A upravo su ptice vrlo često u književnosti percipirane kao glasnici i pomagači. O Mačetovu putovanju kroz strašnu šumu, redovito nas obaviještava i pripovijedač, kako bi mlađoj djeci pojasnio tijek radnje. Kako šuma izgleda i koje životinje u njoj žive, ostaje ipak publici da zamisli sama. S vrstama drveća i životinja upoznajemo se kroz Lukinu i Matkovu igru pogađanja. Damo li mašti na volju, vidjet ćemo medvjeda, slona, nosoroga, devu (i jednogrbu i dvogrbu), kao i brezu, hrast, tužnu vrbu, i još mnogo toga, vješto odglumljeno, no možda s trunčicom nepotrebna nasilja.

Ipak, čini se da djecu igre ovakve vrste vrlo dobro zabavljaju, što zapravo ni ne čudi, prisjetimo li se suvremenih crtića. To nije jedina epizoda u kojoj Matko, Luka i Tina pokazuju dječju osobnost, a kojima je redatelj vješto ispekidao monotoni čin traženja Mačetova doma, na sebi svojstven način na koji i inače oblikuje predstave koje režira. Opet imamo epizodu odigranu u mraku, pri čemu glumci nose poveze na očima i međusobno se traže, a pritom nailaze na razne prepreke preko kojih se popikuju i padaju. Da imaju crvene noseve, lako bismo ih mogli zamijeniti klaunovima. Ima tu i napretek humorističnih minijatura, poput glumljenja kokoši koja pokušava poletjeti, vozila koje ne želi upaliti, borbe jastucima, već spomenute igre pogađanja uloga, itd.

Glazba je prejednolična: pozadinska, tiha i ambijentalna, a često se miješa s cvrkutom ptica i ostalim šumskim zvucima. Scena je također jednostavna, gotovo minimalistički postavljena, ali vješto zamišljena i vrlo funkcionalna tijekom cijele predstave. Osim spomenuta popluna, na sceni je tek jedna velika magična, velikim žutim zvijezdama oslikana škrinja iz koje glumci vade lutke s kojima igraju. Vrlo maštovite, načinjene od amorfno mekanih jastuka, lutke su među najvećim blagodatima predstave. Vizualno vrlo upečatljive, bude (dječju) maštu i podsjećaju na svijet snova. Likovno ih je oblikovala, kao i scenografiju i kostime, čakovečka umjetnica Rusa Trajkova.

U predstavi nastupaju Karolina Horvat (Tina), Davor Dokleja (Matko) i Mario Jakšić (Luka) i ovaj put dobro uigrani, što ne čudi s obzirom da sam gledala čak šezdeesetu izvedbu. Karolina Horvat opravdano je dobila nagradu za najbolju animaciju na 24. susretu lutkara i lutkarskih kazalište Hrvatske, SLUK-u 2013. Predstava je također nagrađena i Nagradom dječjeg žirija 25 zlatnih zvezdic na 24. međunarodnom lutkarskom festivalu Poletni lutkovni pristan u Mariboru 2013. Pinkleci su tom predstavom gostovali na brojnim festivalima, a posebno su ponosni na zadnje gostovanje na Europskom dječjem festivalu u Washingtonu, gdje su je izveli čak sedam puta pred gotovo tisuću djece.

Želite li svoje dijete upoznati s bajkom koja nije strašna poput Crvenkapice (Vuk jede Baku), Matovilke (otmica mlade djevojke), Cvilidrete (zbog scena ubojstva i otmice), ili pak Ivice i Marice (dvoje napuštene djece), zbog čega svaki peti roditelj ne želi iste čitati svojoj djeci (Daily Mail, 2012), potražite Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, odnosno njegovu dramatizaciju u KD Pinklec.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.
Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa)
A tko si ti?redatelj Romano Bogdan
premijera 10. ožujka 2012.
dramatizacija Romano Bogdan, likovno oblikovanje (lutke, scenografja i kostimi) Rusa Trajkova, glazba Bojan Miljančić, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Karolina Horvat (Tina), Mario Jakšić (Luka), Davor Dokleja (Matko)

Nije sve u lovi

 

 

Nije sve u lovi, red. Dario Pleić (2013, 95'

Jedan od najpoznatijih hrvatskih filmskih kritičara današnjice, Tomislav Kurelec, napisao je: „Novi hrvatski film „Nije sve u lovi” zaintrigirao je u prvom vikendu prikazivanja samo 366 gledatelja. Nema razloga za kuknjavu, nije to najgori rezultat posljednjih godina (...)”. Film nije ni najgori ni najbolji, a sve što je između toga smatra se (zlatnom) sredinom hrvatske kinematografije. Ironije nema, jer Bogu hvala, zadnjih nekoliko godina Hrvati, unatoč recesiji, proizvode sve više filmova.
Količinom zadovoljavamo, a i kvaliteta je zadovoljavajuća, obzirom na onu „koliko para, toliko muzike”. Ako ništa drugo, odmakli smo se od ratnih tema, barem na velikim ekranima.”
U Čakovcu je film predstavio Josip Grozdanić, filmski kritičar. „Nije sve u lovi” za njega je romantični triler. Dario Pleić redatelj je filma, a imali smo ga prilike upoznati kroz Zagrebačke priče (2009.) i hvale vrijednu i popularnu seriju sa malih ekrana – Mamuticu.
 
„Nije sve u lovi” snimljen je na vrlo sličan način kao i Mamutica, pa ukoliko volite tu seriju, voljet ćete vjerojatno i film. Redatelj je dobro osmislio cijeli koncept, u dovoljnoj se mjeri posvetio detaljima kojima je omogućio gledateljima da stalno budu korak ispred tijeka radnje. Posebno dobro uklopili su se krupni kadrovi (u Hrvatskoj popularni nakon Matanićevih „Finih mrtvih djevojaka”) kojima film obiluje, a kojima nas je redatelj uvukao u intimu glavnih likova i atmosferu filma.
Odlično je prenesena i potonja, atmosfera – dokumentaristička, s kadrovima snimljenima bez stativa, surova, siva, napeta, „u iščekivanju”, atmosfera bez uljepšavanja, a čemu su pridonijeli i tzv. MTV-jevski ilitiga dinamični kadrovi, dobro izabrani kutovi snimanja, odlična fotografija filma i voajerski način snimanja kada kamera prati likove „iza leđa”.

Atmosfera je i napeta, čemu primarno pridonosi izbor glazbe, nestvarni prizori „duha” žene te pitanje koje se nameće tijekom gotovo cijelog filma: Kako su Marku umrle žena i kćer? Zamjeram tek pretjeranoj predvidljivosti radnje i nekoliko nelogičnih situacija, kada npr. glavna glumica odlazi u kafić bez šala, a
vraća se sa šalom.

Glumci su vrlo dobro odabrani: Marko Cindrić i inače briljira i na filmu i na kazališnim daskama (ipak je završio glumu u Oxfordu), Sari Stanić ovo je uloga kojom se „probila” na domaću glumačku
scenu, dok Nikšu Butijera ove godine domaći redatelji (a i publika) posebno vole, zaključujem prisjećajući se premijera nekoliko hrvatskih filmova s ovogodišnjeg Pulskog festivala. Igraju i provjereni Živko Anočić te Leona Paraminski, kojoj odlično pristaju uloge femme fatale.

Dobro upakirana predvidljiva priča zanimljiva je i zbog kritike hrvatskoga društva. Tako su dotaknuti problemi ovisnosti, klađenja, kamatarenja, nezaposlenosti, krađe od najbližih, pohlepe i slično.
Radnja je paralelna, odnosno paralelno su opisani životi dviju „obitelji” koji se isprepliću, a što dodatno naglašava dinamiku filma.

Summa summarum, „Nije sve u lovi” film je koji ima sve elemente kojima bi se trebala pridobiti prosječna publika – zgodne glumce, scene seksa, napetu radnju, jednog luđaka, hrpu problema koje treba riješiti i odličnu fotografiju. Ipak, u konačnici to – nije to. I zato si ponovno postavljam pitanje iz prvog odlomka, na pomalo izmijenjen način: Manje filmova za više para?

Osebujna kazališna realnost

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Ivana Brlić Mažuranić, Šegrt Hlapić kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec, red. Romano Bogdan

Teško je pojmiti kako je prošlo već sto godina od objave najpopularnijega hrvatskog romana za djecu ispisanog perom slavne Ivane Brlić Mažuranić – romana o Šegrtu Hlapiću, dječaku malenom kao lakat, veselom kao ptica, hrabrom kao Kraljević Marko, mudrom kao knjiga, a dobrom kao sunce. Šegrt Hlapić se ne smatra autoričinim najboljim književnim ostvarenjem, no o kvaliteti njezina književnog opusa najbolje svjedoči činjenica da je prva žena koju je današnji HAZU primio za dopisnog člana.

Čudnovate zgode Šegrta Hlapića su pustolovni roman, roman o borbi dobra i zla, o odrastanju, kriminalistički roman, roman o prijateljstvu, roman sa sretnim završetkom; i dalo bi se nabrojiti još podvrsta koje su zajedničkim snagama ovo djelo istkale. Iz nabrajanja lako je uočiti osnovne elemente bajke, no realistične epizode, vezane primarno za seljake i međuljudske odnose, toliko su žive da možemo zaključiti kako je autorica ovim djelom nagovjestila novi žanr u hrvatskoj književnosti – realistični roman. Priču koju poznaju svi, najteže je uprizoriti. Vjerujem kako je i čakovečkim Pinklecima u procesu dramatizacije i režije najviše problema zadavalo pronalaženje odgovarajućeg pristupa poznatoj radnji. Vješto su se dosjetili naslovu pridodati kontekst „kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec“, upravo izazivajući publiku da propitkuje činjenicu kazališne realnosti. Kod izvedbi dviju paralelnih stvarnosti, vremena zbivanja Hlapićevih zagoda i vremena izvedbe toga djela pred publikom kao Kazališna družina, glumci su pribjegavali preglumljavanju. Naglasili su to lutkarsko-scenskom izvedbom kojom je kazališna realnost komada dodatno izigrana te je ostavila dojam iluzije.

Za putujuću Kazališnu družinu dovoljan je samo jedan vagon (aluzija na vlak, odnosno putovanja) kojem se otvaraju tri stranice pa može poslužiti i kao pozornica lutkarskim predstavama. Ona četvrta rezervirana je za pozadinska platna koja dočaravaju mjesta radnji, a koja se mijenjaju ovisno o Hlapićevim avanturama. Uvertira je netipična jer nas glumci pozivaju na kazališnu predstavu (iako u jednoj već sudjelujemo) mameći nas žongliranjem i akrobatskim vještinama. Igra ih četvero, čas kao glumci, čas kao lutkari, čas kao pripovjedači. Za lutke i scenografiju zaslužna je Ena Bajuk. Hrabro izabravši tek nekoliko značajnih vizualnih elemenata, naglasila je sve bitno, pa čak i plavu zvijezdu sa Markove kuće. Posebno su dojmile lutke, od kojih su samo one glavne davale osjećaj 3D-a, dok su sve sporedne bile plošne. Glazba Bojana Miljančića varirala je ovisno o događajima na sceni, a do izražaja je došla najviše u kriminalističkoj epizodi kada je pridonijela dodatnoj napetosti. U svom zvučnom angažmanu, Pinkleci su opet koristili zanimljiv narodni instrument – usnu harmoniku, što se lijepo uklopilo u samu priču.

Najzanimljiviji element predstave zapravo je onaj redateljski, iako Romano Bogdan nerijetko pribjegava već viđenim i provjerenim rješenjima. Pritom primjerice mislim na npr. spomenutu krimalističku epizodu u kojoj glumci načas igraju istražitelje na mjestu zločina i koriste male džepne svjetiljke, kako bi naglasili napetost i postigli zanimljiv vizualni efekt. Predah od predstave u predstavi Bogdan je odredio na savršeno dobrom mjestu, kako bi razbio monotoniju niza sličnih radnji. Međutim, ta pauza za gablec, iako vješto izvedena, zanimljivija je bila nešto starijoj publici, dok su mališani od pet -šest godina, tek naslućivali što je pjesnik htio reći. Vrijeme pauze iskoristili su za promjene scenografije na neprimjetan način, tijekom koje su razgovarali na kajkavskom, što je pridonijelo komičnosti predstave. Bogdan se pobrinuo i za interakciju sa zahtjevnom pubikom, preko igre sa kutijama i kuglicom, kako bi oni dobili osjećaj bivanja u predstavi. Zasmetao je tek premali angažman psa Bundaša (u jednom trenutku predstave nestao je gotovo bez traga) kao vjernog pratitelja, koji ovdje ima znatno manju ulogu negoli u romanu ili animiranom filmu. Kako je u novom hrvatskom igranom filmu, saznat ćemo već za nekoliko dana.

A glumci? Mala, zrela i hrabra družina Pinkleca toliko je uigrana i dobro se poznaje, da je i premijera prošla vrlo dobro, barem kroz gledateljske naočale. Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec i Davor Dokleja uvjerljivi su, lako i neprimjetno mijenjaju maske, poletni su, razigrani, igraju sa žarom i dobro naglašavaju tekst premda dolaze iz kajkavske sredine. Čini se da im je izvedba ovoga djela posebno draga, što i ne čudi jer pripadaju generacijama koje su još znale cijeniti školsku lektiru.

Premijeru Šegrta Hlapića Pinkleci su iskoristili kako bi Karolini Horvat predali nagradu zasluženu na na 16. susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ za uloge Kraljice i Služavke u predstavi Snjeguljica mora umrijeti, Kazališne družine Pinklec Čakovec i Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Inače, Pinkleci su trenutno u fazi pripreme za put u Sjedinjene Države, gdje imaju čast predstavljati Republiku Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washington DC-ju s predstavom A tko si ti?.

@ Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 6. studenoga 2013.
prema djelu Ivane Brlić Mažuranić priredili Tanja Novak i Igor Baksa
Šegrt Hlapić
redatelj Romano Bogdan
premijera 3. studenoga 2013.
dramaturgija Tanja Novak, asistent redatelja Davor Dokleja, glazba Bojan Miljančić, likovno oblikovanje (lutke i scenografija) Ena Bajuk, oblikovanje rasvjete Neven Taradim grafičko oblikovanje plakata Mario Jakšić
izvode: Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec, Davor Dokleja, Štef

Slavlje glumaca i kazališta

Hrvatsko nacionalno kazalište u Varaždinu: Eduardo De Filippo, Filumena Marturano, red. Samo M. Strelec

U mladoj zori 20. stoljeća u Napulju je rođen scenski radnik, rekviziter, šaptač, nabavljač, komičar i dramaturg Eduardo de Filippo, koji je svojim radom i utjecajem na mlađe kolege obilježio kazališnu povijest do današnjih dana. Njegovu najslavniju junakinju Filumenu Marturano dosad su na platnu utjelovile glumice poput Sophie Loren (1964), Regine Bianchi (1962), Ise Danieli (2003), Mariangele Spalato (2010). A tako je, na platnu, započela i premijerna izvedba Filumene Marturano na otvaranju nove kazališne sezone varaždinskog HNK-a. Tri ljubavna kadra u retro stilu prekidana dinamičnim kadrovima nogometne utakmice, predočila su publici što nas čeka – tri dinamična čina s mnoštvom verbalnih prebacivanja i dobacivanja. Redatelj i scenograf predstave Samo M. Strelec tom je uvertirom podsjetio gledatelje na prethodne izvedbe Fiumene, uvukao ih u njezinu povijest te na holivudski način pokazao kako je riječ o nečem velikom. Velika predstava povodom proglašenja varaždinskog HNK-a nacionalnim kazalištem!

Nakon filmskog uvoda pod svjetlost kazališnih reflektora je stupila rastresena i uplakana Fiumena Marturano. „Čovjek plače kad doživi sreću pa je onda izgubi.“ – rekla je razočarano voljenom Domenicu Sorianu. Već u prvom činu redatelj nas tjera da postanemo voajeri teške obiteljske situacije. No, tjera nas i da zavolimo glavni lik, poistovjetimo se s njime i prihvatimo teret koji nosi na duši: 25 godina čekanja milosti svoga ljubavnika i podnošenja čestih prijevara. Izmjena prvog i drugog čina odrađena je komičnom epizodom batlera Alfreda, koji se nije dao sa pozornice sve dok ga nisu odvezli na kolicima za teret. Kućna atmosfera zamijenjena je onom slastičarnice, u kojoj pronalazimo mnoštvo faličnih predmeta (ogromni sladoledi, rimska statua). Simbolično, falus je u mnogim kulturama znak za plodnost pa tako i u nama bliskoj talijanskoj gdje je smještena radnja. Strelec je tako još jednom gledatelje na prigodan način uveo u ostatak priče – zaplet oko triju poslanih pisama trima Domenicu nepoznatim muškarcima. Kroz taj zaplet saznajemo o trima Fiumeninim sinovima od kojih je jedan upravo Domenicov.

Međutim, tu saznajemo i životnu priču stare Fiumenine pomoćnice Rosalie, čija su djeca trbuhom za kruhom otišla u Australiju i u Ameriku. Riječi „I have a green.“ koje je ironično izgovorila Rosalia, parafrazirale su slavni govor američkog svećenika Martina Luthera Kinga, u kojem je govorio o svojoj želji za budućnost u kojoj se crnci i bijelci, između ostalih, skladno koegzistiraju kao jednaki. I danas je tako, složili bismo se, jer i danas postoje nejednakosti po pitanju roda, rase, klase, ali i u privatnom području života, osobito u obiteljima gdje su djeca posvojena i ponekad manje vrijedna od rođene djece. Kritika današnjeg društva pokazana je i kroz lik Alfreda: „politička situacija je složena, a ovo s ljubavnicima više nema smisla“. Alfredo, iako „malo lošije čuje“, itekako je svjestan cjelokupne obiteljske situacije. U drugom činu predstavljen nam je i lik odvjetnika Nocelle, kao predstavnika institucija koje rade samo za vlastitu dobrobit, a ne za dobrobit pojedinaca i lokalne zajednice.

Fiumena je dakle u drugom činu otkrila svoje pravo lice, ono majčinsko, ali nam i priča svoju životnu priču iz mladih dana, kada se prostituirala kako ne bi bila gladna i kako bi mogla lijepo i lagodno živjeti. Želja za materijalnim prouzročila joj je uglavnom probleme, a jedini prihvatljivi dokaz njene ljubavi prema Domenicu ironično je novčanica iz njezina medaljona, koju joj je predao na dan kada je začet njihov sin. „Uzmi! Djeca se ne plaćaju.“ – rečenica je koja će, zahvaljujući Jagodi Kralj Novak, još dugo biti utkana u naša sjećanja. Da je teško protiv vlastite krvi dokazao je Domenico u trećem činu kada je prihvatio svoj poraz i oženio Fiumenu. Tako je Fiumeni ostvaren životni san o zasnivanju vlastite obitelji koju je gradila 25 godina, ispunjena joj je molitva upućena Madoni od Ruže, dok je sama postala simbolom snažnih i hrabrih žena koje nikada ne odustaju od svojih snova, makar u tu svrhu na sebe navukle plašt vječne patnje.

Jezik predstave adekvatan je jeziku komedija, što znači da neukiji likovi govore nestandardno, koriste žargone, a u ovoj interpretaciji češće koriste talijanske izraze. Djelo je stavljeno u moderne okvire, čemu savršeno odgovaraju kostimi Marite Ćopo, nagrađivane kostimografkinje koja je u zadnjih desetak godina surađivala s impozantnim brojem redatelja. Svoju premijeru, barem onu na velikoj pozornici, ovom predstavom doživio je Vid Novak Kralj, kompozitor i korepetitor glazbe. A glumci? Filmski glamur najavljen na početku opravdali su na najljepši mogući način te dostojno obilježili četrdeset godina djelovanja glumice Jagode Kralj Novak na kazališnim daskama varaždinskog HNK-a, kao i 25 godina djelovanja glumca Stojana Matavulja na istoj pozornici. Oboje slavljenika bili su izrazito uvjerljivi u svojim izvedbama, iskreni, osjećajni, puni emocija, uvjerljivi glasom i držanjem tijela. Jagoda Kralj Novak odigrala je naslovnu junakinju kao potpunu osobu sa svim psihičkim usponima i padovima koje žena sa takvom teškom životnom pričom može imati. Od ostalih, izdvojila bih Slavicu Jukić, koja unatoč svojim godinama i dalje pokazuje zavidnu vitalnost te pridonosti izvrsnosti izvedbe sporednom ulogom.

„Od prošlosti (op.a. one životne) ne može se pobjeći.“ –zaključila je Fiumena na kraju trećeg čina. Prigodna replika i za ovo novopečeno nacionalno kazalište, rekla bih. Jer, uloženo je mnogo truda, volje i samoodricanja da se varaždinsko kazalište uzdigne do nacionalnog statusa. Stoga želimo glumcima i glumicama Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu da ne zaborave na dostojnu prošlost njihove matične kuće kojom je zasluženo to priznanje.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2013.
Eduardo De Filippo
Filumena Marturanoredatelj Samo M. Strelec
premijera 20. listopada 2013.
scenograf Samo M. Strelec, kostimografkinja Marita Ćopo, skladatelj, korepetitor i izbor glazbe Vid Novak Kralj, asistentica redatelja Jagoda Kralj Novak, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, asistent scenografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Jagoda Kralj Novak (Fiumena Marturano), Stojan Matavulj (Domenico Soriano), Slavica Jukić (Rosalia Solimene), Otokar Levaj (Alfredo Amoroso), Mitja Smiljanić (Umbreto), Ozren Opačić (Riccardo), Ivica Pucar (Michele), Leona Paraminski (Lucia), Anica Kovačević (Diana), Darko Plovanić (Odvjetnik Nocella), Marko Hrebak, Dario Horvat (statisti)

Smijati se u boji melankolije

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vittorio Fraceschi, Šah brat, red. Jernej Kobal

• 
  
  „Znaš li se smijati u boji ciklame? To je smijeh zaljubljenih.“ – upućuje nas Antonio u sagledavanje osjećaja iz njegove perspektive. Elizabetta, njegova životna odabranica, to je znala. A takve su rijetke, neka se zna. No, Elizabetta je poginula prije jedanaest godina u stravičnoj nesreći koju je skrivio Antonijev brat Valerio. Gledatelji, ubačeni u in medias res radnje, u epizodama iz njihove svakodnevice postupno otkrivaju razloge i uzroke odnosa glavnih protagonista. Braći su, da bi našli ono čega (više) nema, potrebni bujna mašta i živo srce, stvari koje prosječan čovjek ne posjeduje. Zato se Vrijeme čini kao dobar saveznik. Ipak, oni ga ne razumiju. Umjesto da se zaustave, trče još brže nego prije i psuju.
  
  Goran Guksić (Antonio) čas glumi razmažena šestogodišnjaka i tjera brata na unaprijed dogovorenu igru uloga, maskiranje u majku ili oca, a ukoliko brat stavi krivu masku, on postaje neurotičan i psihotičan. Ponekad, Goran Guksić preuzima ulogu šaljivca, lascivnog zavodnika pa čak i potencijalnog silovatelja. Svoje likove povezuje diskretno i samouvjereno, živcirajući nas i dovodeći u situaciju da se pitamo tko je tu lud, Antonio ili Goran? Potencijalno, uloga za neku od kazališnih nagrada. S obzirom na njegov talent, ne čudi da nakon suradnje na prošlosezonskoj predstavi Ruke po Ranku (kojom je ujedno i diplomirao) ponovno surađuje s varaždinskim HNK-om i dramaturginjom Vesnom Kosec-Torjanac. U Antonijevoj je opoziciji njegov protivnik i skrbnik, brat Valerio koji „preuzima očevu papirnicu, pedantan je u poslu i računima, brine o oronuloj kući, kao o mračnoj grobnici u kojoj se prizivaju sablasti“. Nakon jedanaest godina osjećaja krivnje i potpune posvećenosti ludom bratu, Valerio je smogao hrabrosti i doveo u kuću djevojku Mariannu.
  
  No, od prošlosti je nemoguće pobjeći pa je Mariannina pojava kod Antonija izazvala regresiju, što pak je izazvalo impulzivno i manipulativno ponašanje, iznenadne i neočekivane akcije. Nije ni čudno, jer je u nju projicirao izgubljenu Elizabettu. Nakon nekoliko pokušaja prihvaćanja unesrećene braće, Marianna bježi. No, ni ona nije lišena trauma. Upoznajući je shvaćamo kako je njezinu prošlost najvjerojatnije obilježio incestuozni odnos s ocem. Tako su figura oca i pokušaji kojima bi se autoritet nadomjestio, utkani u čitavu predstavu. Troje melankolika zaustavljeni su u prošlom vremenu no paradoksalno od njega pokušavaju pobjeći. U novoj situaciji traže ono bez čega su davno ostali ili nikad nisu ni imali (ljubav), ne shvaćajući da su oni koji idu naprijed puno sretniji od onih koji bježe. Robert Plemić u ulozi Valerija i Sunčana Zelenika Konjević kao Marianna glumački su solidni, premada je glumica svoj lik predstavila odveć samouvjerenim, što je teško zamisliti s obzirom na njezino teško djetinjstvo.
  
  Nagrađivanu dramu s humornim elementima Šah brat napisao je talijanski kazališni glumac, pisac i redatelj Vittorio Fraceschi. To je njegovo najuspjelije djelo koje je nakon praizvedbe u domovini 1991. godine uprizoreno i u desetak europskih zemlja. Slovenski redatelj Jernej Kobal. Kobal scenu je postavio statično, u oronulu kuću, kao podsjetnik na vrijeme koje je stalo u trenutku tragedije. Likovi na pozornici u srazu su poput igrača šaha, no u pat poziciji, s pitanjem koje se nadvilo nad cijelu scenu – tko će izvući kraću slamku iz tog melankoličnog stanja bivanja? Scenografija, koju je postavio Ivan Dujić, jasna je i pregledna, a osobito se svidio crno-bijeli pod koji aludira na šahovsko polje, dok je tek korektna kostimografija Žarke Krpan podbacila usporedimo li je s njezinim prijašnjim radovima. Dva okvira umjesto dvoja vrata na pozornici, kao da su dodatno fiksirala živote protagonista za jednu točku. Ti okviri djeluju poput vrata koja zatvaraju vremensku kapsulu sa svim njihovim tajnama. Izvan kapsule, imaju prilike biti drugačiji. Međutim, samo ako dopuste Vremenu da šeće u svojim cipelama i ljudima da se smiju u boji ciklame.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2013.Vittorio Fraceschi
  Šah bratredatelj Jernej Kobal
  premijera 25. listopada 2013.
  prevoditeljica Petra Knok, dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac, scenograf Ivan Duić, skladatelj Miha Petric, kostimografkinja Žarka Krpan
  izvode: Goran Guksić (Antonio), Robert Plemić (Valerio), Sunčana Zelenika Konjević (Marianna)
  

Za let je duša stvorena

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan, Ptičica, red. Romano Bogdan

Pinkleci ponavljaju svoj nešto stariji repertoar kako bi se pripremili za nadolazeća sudjelovanja na svjetski poznatim festivalima na kojima će predstavljati hrvatsko kazalište za djecu. Tako je nedavno izvedena Ptičica koja je premijeru imala krajem 2010. godine. Predstava je to, odredili su, za djecu do dvanaest godina starosti. Ne bih se u potpunosti složila s tom smjernicom jer je Ptičica redateljski (Romano Bogdan) obrađena kao priča s dvije paralelne radnje, koje istovremeno pratimo na pozornici što je prezahtjevan zalogaj za mlađu publiku. No, unatoč tome što dio publike (onaj najmlađi) možda nije shvatio povezanost igranja na pozornici i igranja u maloj maketi (koja je oblikom i veličinom podsjećala na televizor, time i paralelni svijet) iznad nje, predstava time nije puno izgubila. Poruka je i dalje jasna: ljudi su emocionalna bića i zato ih je moguće iz loših pretvoriti u dobre.

Mjesto radnje je park na kraju grada, a to znamo po vješto izabranim rekvizitima: klupici, stablu i košu za smeće. Znamo to i po slučajnim prolaznicima / životinjama: Psu, Ježu, ptičicama i Vjeverici. Od ljudskih lutaka tu su dva potpuno suprotna lika: dobri Starac i njegov antipod, delikventni Dječak. Starac i Dječak kao crno i bijelo u ovoj su predstavi daleko od bajkovitog i poučnog, a cijela je polusatna predstava naizgled postavljena kao minijatura o slučajnim događajima koji se zbivaju u tom gradu, u parku i oko Starčeve kućice. Događaji nisu iskrivljeni, uljepšani kao što to često biva u dječjim pričama, nego su stvarni i iskreni. Malim gledateljima na taj se način mašta ne kvari nemogućim događajima, nego ih se priprema na pravu, surovu stvarnost, a koja ih očekuje uskoro, tamo negdje iza ugla.

Dječak je u prvom dijelu priče prikazan kao zločesti anti-junak, razbijač uličnih svjetiljki i mrzitelj životinja. Oni nešto stariji gledatelji zasigurno su se pitali o uzrocima njegova nasilničkog ponašanja. Iako ti uzroci tijekom predstave nisu navedeni, otvoreno je dovoljno prostora da ih zamislimo i pokušamo opravdati (koliko je to moguće) takvo ponašanje. To nam omogućuje da Dječaka, nakon što iz anti-junaka evoluira u junaka ove priče, naposljetku i zavolimo.

Ptičica po kojoj izvedba nosi naziv, ključni je element koji je pridonio promjeni. Ptica, kao simbol duše odvojene od tijela, predstavlja dobrotu, radost, mudrost i inteligenciju. Ptičica je u ovoj priči stradala kao što često stradavaju duše mnogih ljudi oko nas, no kasnije je, zahvaljujući ljudskoj dobroti, spašena čime nije spašen samo njezin život, nego je spašena i duša Dječaka, odnosno on se oplemenio i postao dobar. Simbolično, svi su ljudi povezani i pomognemo li jednoj osobi, pomogli smo i svima oko nje te pokrenuli lanac dobrote i sreće. Shvatimo li ovu naizgled jednostavnu lutkarsku predstavu na takav način, uvidjet ćemo njezin značaj, odličnu isprepletenost svih elemenata predstave koji čine oku ugodan prizor. Naravno da svemu pridonosi i zanimljivo uklopljena pozadinska glazba Igora Bakse. Glazbeno posebno emotivan dio bili su tonovi međimurske narodne pjesme Vehni, vehni fijolica upotrijebljene u trenutku ranjavanja i patnje naslovne Ptičice.

Starac je predstavljen kao indirektni pomagač na putu ka dobroti, a tu su i spomenute životinje jer se ni jedna dječja pustolovina ne događa bez životinja. Djeca su osobito pozitivno reagirala upravo u trenucima njihova pojavljivanja na sceni, a nakon predstave imali su priliku upoznati se s lutkama i razgledati ih izbliza, što ih je posebno razveselilo.

A scena i lutke proizašle su iz ruku Kristine Horvat-Blažinović i vrlo su vješto i dojmljivo napravljene. Animatori lutaka – Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Karolina Horvat i Igor Baksa – već su više puta dokazali da skladno surađuju i još jednom potvrdili da vješto upravljaju lutkama. Stoga ne čudi da je Karolina Horvat na ovogodišnjem SLUK-u nagrađena za najbolju animaciju i glumačku izvedbu Tine u predstavi A tko si ti? (2012), a ta će predstava ove godine predstavljati Republiku Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washington DC-u. Pinkleci su ove godine odabrani i za sudjelovanje na najvećem svjetskom lutkarskom festivalu World Puppet Carnival (Bali) koji se održava u rujnu ove godine u Indoneziji. Nažalost, družina vlastitim sredstvima ne može osigurati dostatne financije pa je upitan odlazak na to gostovanje. Ali zasigurno će gostovati na međunarodnom lutkarskom festivalu u Turskoj u listopadu. Čini se kako su Pinkleci na dobrom putu da Čakovec učine centrom dječjeg kazališta u Hrvatskoj, ali i šire.

A da čakovečka družina ne upravlja odlično samo marionetama, nego i organizacijski dokazuje projekt Theatre for Free – Kazalište zabadaf. Naime, Pinkleci će uz podršku Mreže fondacija Otvoreno društvo besplatno u školama odigrati 22 predstave do kraja školske godine, i to u osnovnim školama koje pohađa velik broj djece Roma. U slučaju Pinkleca oko jednog se sigurno možemo složiti –  kad se male ruke slože, sve se može!

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 29. svibnja 2013.

Romano Bogdan
Ptičica
redatelj Romano Bogdan
premijera 20. studenoga 2010.
koncept i dramaturgija Romano Bogdan, oblikovanje lutaka i scenografija Kristina Horvat Blažinović, oblikovatelj svjetla Neven Taradi, glazba Igor Baksa
izvode: Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Karolina Horvat, Igor Baksa

Na pravom putu prema sreći

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, i Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Tamara Kučinović (prema romanu Kućni duhovi Dubravke Ugrešić), Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću, red. Tamara Kučinović

Zadnjih nekoliko godina imala sam prilike pogledati mnoga kazališna ostvarenja za djecu, no Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću su među rijetkima koji su, unatoč modernom načinu poimanja, sačuvali istinsku bit dječjeg kazališnog komada – odlično razrađene likove, sjajnu scenu s brojnim vizualnim efektima i istinski humor koji proizlazi iz poistovjećivanja s likovima. Iako je ta lutkarska komedija u pet scena namijenjena djeci od četiri do devet godina starosti i odrasli su se, kao i njihovi mališani, pronašli barem u djeliću izvedbe, poistovjetili se, uživjeli u igru i srdačno se smijali 45 minuta cijelu predstavu.

Redateljica predstave uprizorene prema motivima dječjeg romana Dubravke Ugrešić Kućni duhovi je Tamara Kučinović koja je napravila vrhunski posao u kojem je vidljiva i ruska škola (redateljica se školovala i na Akademiji kazališne umjetnosti u St. Petersburgu u klasi Nikolaja Petroviča Naumova). Kućne duhove ili nevidljivi recept za sreću postavila je u pet scena u kojima se naizmjence nižu realni i nestvarni likovi, što je pridonijelo ritmičnosti predstave.

U Kućnim duhovima četiri stvarna lika žive u zgradi (koja je na sceni uprizorena kao ogromni ormar), u tri stana koji se naslanjaju jedan na drugi. Najgore su prošli Djed Dobriša Ćutković i mala Eva Ćutković jer žive u središnjem stanu te su izloženi čudnim zvukovima koje proizvode susjedi: usamljena Dragica Prištalo koja se tješi sapunicama i punašni Buco kojem je plesna partnerica kranjska kobasica. Već nas sama imena upućuju na karaktere likova: Dobriša je dobar, Dragica je draga, a Buco je bucmast. Mala Eva boji se mraka i uvjerena je kako se ispod njezina kreveta nalazi čudovište. U borbi s maštom pomažu joj personificirane sobne svjetiljke (Neptunko, Plutonko, Saturnija) i plišani prijatelj Mister Medo. Djed je tješi i čudne pojave objašnjava zakonima fizike. I Eva poznaje te zakone, no poput pravog djeteta vjeruje i u čarolije. Jednoga dana duhovi pretjeruju u svojim spačkama, susjedi se udružuju i pokušavaju ih se riješiti operacijama Katapult i Praćka. U tu svrhu odrekli su se svojih najdražih materijalnih stvari. Ipak, duhovi ostaju te se na kraju pokazuju kao „nevidljivi recept za sreću“ kojim su poboljšani odnosi susjeda. Priča završava sretno – rodila se i jedna ljubav.

Likovi se dakle, dijele na stvarne i nestvarne pa je time unesena doza mističnosti u samu radnju. Čaroliji se djeca uvijek ponovo raduju jer je njezin ishod nepredvidljiv i nepoznat. Komentiranjem nekoliko zanimljivih znanstvenih činjenica o Planetima, gravitaciji, izmjeničnoj struji koju je otkrio Nikola Tesla, luksu, Svemiru i slično, mladu se publiku dodatno zainteresiralo za priču. Jer znamo, djeca vole biti istraživači, austronauti pa i superjunaci koji se spašavaju od viših sila. Dakako, odlična razrađenost likova ne bi imala smisla bez glumaca koji se s time znaju i mogu nositi: Marija Kolb (Eva), Matija Kezele (Djed Dobriša), Mario Jakšić (Dragica Prištalo) i Davor Dokleja (Buco Cajzek), a svi su utjelovili i Kućne duhove. Svojom sposobnošću baratanja lutkama, a jednom je lutkom upravljalo više njih istovremeno, pokazali su zavidno umijeće igranja. I glasovi koje su posudili bili su čisti, jasni i puni emocija, jedno riječju – uvjerljivi. Svako od njih zalaganjem i sposobnošću pridonio je uspjehu predstave te je stoga nemoguće nekoga posebno izdvojiti.

Osim vrlo uspješne glume, posebno su oduševili scenografija i rekviziti. Na pozornici je bio samo jedan veliki rustikalni ormar. Vrata na ormaru napravljena su od bijelog platna na koje je nanesen florescentni premaz, a ta je dosjetka bila iznimno korisna za igre svjetla i sjene kojih je u predstavi bilo mnogo. Kad bi se jedna vrata otvorila ukazao je maleni stan, a otvaranje drugih vodilo je u drugi stan... I interijeri stanova maštovito su osmišljeni: rekviziti su birani pažljivo i minimalistički. Dragičin stan je bio opremljen televizorom (na kojem su bile siluete muškarca i žene iz sapunice što je također postignuto igrom svjetla i sjena) i heklanom plafonskom svjetiljkom. Stan djeda Dobriše ima jedan veliki krevet za Evu te jedan krevet koji se diže i spušta, a najzanimljivije su tri lampe koje nose imena spomenutih planeta. U Bucinom stanu nalazimo stol i stolac jer on vječito sjedi i jede svoje „mucice“ (jaja) i kranjske kobasice, dok je sa plafona visjela lonac-svjetiljka kojom se dodatno naglasila Bucina strast za hranom. Za oblikovanje scenografije i scenske dosjetke, kao i za izradu lutaka primarno je zaslužna Guljnaz Rinatovna Fatihova, no mnogo su pomogli i Domagoj Klasić te sama Tamara Kučinović.

I glazba Hrvoja Radnića bila je na visokoj razini, a posebno su se svidjele uspavanka koja uvodi u predstavu, ali i podsjeća kako je riječ o dječjoj predstavi pa je vrijeme da oslobodimo svoju maštu, jer jedino tako možemo istinski razumjeti predstavu. Poznate riječi pjesama poput „trešnje procvale su sve“ i „kad se male ruke slože“ pripomogle su stvaranju domaće atmosfere te dodatno naglasile ono što se htjelo prikazati prvenstveno scenografijom.

Osim fluorescentnom premazom koji svijetli u mraku, Pinkleci se često služe igrom svjetla i sjena. U ovoj su izvedbi koristili osam malih džepnih svjetiljki (svaki glumac po dvije) kojima su radili zanimljive simbole poput križa, plusa, strelice, smajlića i slično, a čime su dobro prikazali nestašnost duhova. Dupliciranje igranja, svojevrsni teatar u teatru, vješto su protkali kroz epizode s Misterom Medom u sinkroniziranju sapunica na televiziji.

Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću lutkarska su predstava koja će svojim umjesnim humorom, uvjerljivošću izvedbe, odlično ukomponiranom glazbom i scenom sa zapanjujućim vizualnim efektima, pokrenuti dječju maštu, a pritom i educirati, podsjetiti da iz života izbacimo sve što nam ne treba i konačno prestanemo čekati da nam sreća padne s neba te sami učinimo korak prema njoj. Scene koje se ponekad odvijaju brzinom onih u američkim animiranim filmovima, odnosno brzinom kadrova u spotovima MTV-a, u potpunosti će okupirati pozornost gledatelja.  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2013.
 
Tamara Kučinović (prema romanu Kućni duhovi Dubravke Ugrešić)
Kućni duhovi ili nevidljivi recept za srećuredateljica Tamara Kučinović
premijera 14. travnja 2013. (u Čakovcu), 18. travnja 2013. (u Zagrebu)
dramatizacija i oblikovanje svjetla Tamara Kučinović, likovno oblikovanje (scenografija, lutke, ilustracija) Guljnaz Rinatovna Fatihova, autor glazbe Hrvoje Radnić
izvode: Marija Kolb (Eva Ćutković), Matija Kezele (Djed Dobriša Ćutković), Mario Jakšić (Dragica Prištalo), Davor Dokleja (Buco Cajzek), Marija Kolb, Matija Kezele, Mario Jakšić, Davor Dokleja (Kućni duhovi)

Pijev život

Napokon sam i ja pogledala ovaj višestruko nagrađivani film. Podsjetimo, Pijev život dobio je čak četiri Oscara: za najbolju režiju, glazbenu partituru, kameru i najbolje vizualne efekte. Rijetko mi takvi (čitaj: općehvaljeni) filmovi opravdaju skandiranje mnoštva, osobito zato što ne preferiram blockbustere i holivudsku produkciju općenito. Ipak, čini se da ću ovu pustolovnu dramu još neko vrijeme itekako pamtiti.
Tajvanac Ang Lee redatelj je koji iza sebe ima već nekoliko hvaljenih hitova, a među kojima se posebno ističu Tigar i zmaj, Planina Brokeback i Žudnja, oprez. I u filmu Pijev život redatelj se koristio spajanjem vizualnih efekata i emocija te približavanjem dviju oprečnih strana – stvarnosti, i mašte u koju su ispletene brojne karakteristike tipične za sagu. Valja napomenuti kako je film snimljen prema istoimenom bestseleru Yanna Martela.
Iako poprilično podsjeća na spoj Robinsona Crusoea i Dječaka iz Džungle, Lee ga svoj uradak ipak uzdignuo na viši nivo, a vjerujem da mu je to uspjelo zahvaljujući načinu na koji je odlučio ispričati radnju. Dakle, podjelom strukture radnje na dvije linije, onu iz prošlosti (koja teče kronološki) i ovu iz sadašnjosti (obični dijalog), Lee je stvorio atmosferu koja podsjeća na dokumentarističke filmove – a time je svoju publiku (za nju nesvjesno) „navukao“ da mu vjeruje. Pridodamo li tome desetak predivnih kadrova, uglavnom panoramskih, iz ptičje perspektive, te glazbu koja se gotovo neprimjetno, ali konstantno žanrovski mijenja obzirom na geografske promjene položaja glavnoga junaka, slobodni smo konstatirati kako je napravljen dobar posao.
Protagonist priče, punim imenom Piscine Moliter Patel (ime dobio po pariškom bazenu; odlično ga utjelovljuje Suraj Sharma), 16-godišnji je indijski mladić, sin vlasnika lokalnog zoološkog vrta. Otac je pravi autoritet, „glava kuće“, no voli svoju djecu (Pija i brata mu Ravija) te ih educirajući usmjerava da izaberu pravi životni put. Pi (nadimak zbog kojeg su ga u djetinjstvu često zadirkivali) na tečaju plesa, a na kojem svira autohtoni indijski instrument, jer ga je majka natjerala studirati glazbu, i na kojem su gledateljima demonstrirani indijski tradicionalni ples, glazba i odjeća, upoznaje mladu Anandi u koju se zaljubljuje. Mala životna idila ubrzo se ruši jer su 70-ih godina Indijom zavladali politički nemiri. Gradska uprava više ne može sufinancirati zoološki vrt pa je obitelj prisiljena otići trbuhom za kruhom u Kanadu. Tako su, kratko ali jasno, privremeno u prvi plan dovedeni socijalni problemi (i danas aktualni). Japanski teretni brod kojim su isplovili iznenada se, nakon svađe obitelji i glavnog kuhara oko (ne)vegetarijanske hrane, potopio u Tihom oceanu. Pi uz ranjenu zebru, krvoločnu hijenu, ženku orangutana i divljeg bengalskog tigra, spas pronalazi na 9-metarskom čamcu za spašavanje, čime se stvara aluzija na Noinu arku i preživljavanje izabranih. Tako ubrzo jedini preživjeli na brodu ostaju tigar zanimljivog imena Richard Parker i mladi Pi. Kroz najveći dio filma opisuje se sedam mjeseci dugog i opasnog suživota provedenog na pučini i konačni spas na obali Meksika.
No, film nije skroz dramatičan, već su u njega protkane kratke luckaste epizode u kojima Pi objašnjava zgodbe oko nadimka, traženje prave vjere kroz čak tri različite religije (tu se gledatelje upoznaje s indijskim bogovima i legendama) i iskušenje da popije svetu vodicu, objašnjava porijeklo svoga imena i imena bengalskog tigra. Kroz film smo uvučeni i da promislimo o odnosu ljudi i životinja, odnosu ljudi prema okolišu i (ne)očuvanju istoga, o međuljudskom odnosu općenito, rasizmu, prihvaćanju drugačijeg i nepoznatog, multikulturalnosti, osnovnim uvjetima za preživljavanje, o tome kako je za sreću potrebno malo te nadasve o tome kako imamo urođeni istinski nagon za preživljavanjem. Film govori i o prijateljstvu dviju sasvim različitih jedinki, kao i o prihvaćanju drugih te poštivanju tuđe slobode i prostora (označavanje „teritorija“ pišanjem). Uči nas kako možemo nadvladati sve prepreke, bez obzira na količinu i težinu, ako imamo vjeru u sebe, povjerenje u druge i vječnu nadu. S obzirom na današnju tešku i crnu situaciju u svijetu, ovo je zanimljiva edukativna lekcija koja podsjeća ljude da nađu vjeru i nadu, jer jedino na taj način možemo preživjeti. Tek kada svladamo te osnove počinjemo shvaćati veličinu Kozmosa u kojem živimo i svoju ulogu koja je kao „kap vode u moru“, a bez koje more ipak ne bi postojalo.
I na kraju, ono što me najviše zasmetalo tijekom gledanja filma jeste nerealna epizoda kada zebra skače na čamac i odvaja ga od teretnjaka. Zanimljivim mističnim i nepredvidljivim objašnjenjem priče pri samome kraju, dano nam je na izbor na biramo između upravo „odgledane“ priče i one ružnijeg scenarija, čije je događaje Pi potisnuo duboko u sebe. Zato objašnjava svom sugovorniku na samom kraju filma – nitko nije preživio pa ne može potvrditi koja je priča točna, a koja nije (...) u obje priče brod je potonuo, obitelj mi umrla, a ja sam preživio; vjeruj u priču koja ti se više sviđa. Pozitivnost na prvome mjestu, slažem se.

Oda rukama s Marinkovićem na margini

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Kosec-Torjanac, Ruke po Ranku, red. Dubravko Torjanac

Sto je godina prošlo od rođenja književnika Ranka Marinkovića (1913-2001) koji je svojim djelima – među kojima svakako treba izdvojiti proznu zbirku Ruke (1953), njegovu najpoznatiju i najizvođeniju dramu Gloria (1955) te vrhunac njegove proze roman Kiklop (1965) – zaslužio mjesto u vrhu hrvatske književnosti druge polovine 20. stoljeća. Marinković je danas čitan i kroz lektirno štivo, a njegova su djela u različitim dramatizacijama često predstavljana na kazališnim daskama što je posebice primjetno ove, za Marinkovića jubilarne, godine.

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu tom je prigodom predstavilo je kazališni komad dramaturginje Vesne Kosec-Torjanac i redatelja Dubravka Torjanca temeljen na noveli Ruke, a koji se motivski dotiče i novela Mrtve duše i Zagrljaj. praizveden 22. veljače u Marinkovićevu rodnom Visu na godišnjicu njegova rođenja. Nažalost, izvedba temeljena na motivima, na istima je i ostala, a uspomene na Ranka su poput pijeska procurile kroz prste (ruke) te ih nalazimo samo u tragovima – prvenstveno u naslovu predstave. Ipak, viđeno ne treba a priori negativno ocijeniti jer predstava ima više itekako zanimljivih minijatura kojima se vrijedi pobliže pozabaviti. Predstavu je obilježila i živa glazba skladatelja Petra Eldana koji je pratnjom na klaviru publici osigurao vrlo poseban doživljaj.

Ruke po Ranku postavljene su na Sceni Zvonimir Rogoz, maloj pozornici okruženoj s pedesetak gledatelja. Gusti mrak izrezan je s nekoliko reflektora kako bi nam bio predstavljen samo on – slavni Marinković. I ruke. Ruke kojih je mnogo: ruke koje šiju, režu škarama, koje stisnute u šaku udaraju o stol, agresivne ruke, ruke koje vole, ruke koje predstavljaju prošlost, sadašnjost, ljubav, namjerne pokušaje približavanja smrti, a zatim i smrt.

Redateljeva podjela Marinkovićevih ruku na Lijevu i Desnu vrlo je mudar potez jer se otvorio prostor za kritiziranje društva, povijesti ljudske civilizacije, ali i svakog gledatelja ponaosob. Divne minijature, a pritom mislim na igre sjena, crni teatar, projekcije pijeska pa i lutkarsku animaciju, prekidane su sa nekoliko interaktivnih epizoda u kojima Marinković publici prodaje razne kreme za ruke. Jer našim je rukama potrebna hrana, a ista je potrebna i kako bi se nahranile politička ljevica i desnica. Na publici je ostalo da saznaju, kojim su kremama premazane političke ruke. Publika je kupnjom krema u ovim epizodama dobila još jednu mogućnost – mogućnost izbora. Oni koji su se odlučili na kupnju, dobili su neisprobani proizvod. Paralela je jednostavna: oni koji su glasali za određenu političku stranu, glasali su za mačka u vreći. Iste se gomilaju, blagajne se pune, a krivac pronađen nije. Zanimljiva simbolika sjetimo li se kako nas čekaju skori (lokalni) izbori. No ipak podsjetimo „promjena stava je legitiman čin, ali imaš posljedice“.

Predstavu izvode Sunčana Zelenika Konjević (Desna ruka), Katarina Arbanas (Lijeva ruka) i Goran Guksić (Ranko Marinković). Kako smo i navikli kada je u pitanju varaždinski HNK, glumci su uvjerljivi u svojim ulogama i snažni u emocijama. Ipak, treba posebno izdvojiti Sunčanu Zeleniku Konjević koja je ulogu odigrala iznimno uvjerljivo te tako na lijep način obilježila dvadeset godina suradnje s matičnim joj kazalištem.

Služeći se različitim scenskim tehnikama, izvođači od motiva u kontemplativnom Marinkovićevu rukopisu nisu stvorili živu kazališnu priču, no stvorili su zanimljiv komad. Točnije, suradnjom glumaca i redatelja nastala je vrijedna oda rukama, koja ipak ima malo veze s Marinkovićem. Je li Dubravko Torjanac namjerno ili nenamjerno glavni lik postavio između redaka izgovorena teksta – teško je reći. No, jedno je sigurno: teško je današnju publiku privući u kazalište, koliko god predstava bila dobra, pa sam spomen važnog književnika u naslovu može biti vrijedan (i besplatan) marketinški trik koji će popuniti rupe u kazalištu, ali i mozgovima posjetitelja.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2013.Vesna Kosec-Torjanac
Ruke po Rankuredatelj Dubravko Torjanac
premijera 22. veljače 2013. (Vis), 1. ožujka 2013. (Varaždin)
scenograf i autor lutaka Ivan Duić, dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac, skladatelj i pratnja na klaviru Petar Eldan
izvode: Sunčana Zelenika Konjević (Desna ruka), Katarina Arbanas (Lijeva ruka), Goran Guksić (Ranko Marinković).

Topli čaj, limun i med

Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec, Čakovec: Marta Viduka i Sven Pal, Kako je Ješko pobijedio prehladu, red. Davor Dokleja

Umjetnički voditelj i redatelj Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, Davor Dokleja, još jednom je dokazao kako zna prepoznati ukus domaće publike. Kada na premijeri predstave (a u ovom slučaju riječ je o izvedbi Kako je Ješko pobijedio prehladu) slušate dječje hoćemo još uzvike, jasno vam je da je družina napravila dobar posao. Premijera je održana u prostoru Centra za kulturu Čakovec, gdje se održavaju Dadine izvedbe od početka 2011. godine. Naime, studio je od svog osnutka 2004. funkcionirao u Udruzi Centar za mlade, a prelaskom u CZK Čakovec započeo je novu eru stvaranja pod okriljem institucije i profesionalne družine.

Predstava je nastala u sklopu projekta Prehlada ili gripa? Reci ne antibioticima kojeg vodi studentska udruga Fakultetski odbor svih studenata Medicinskog fakulteta u Rijeci. Suradnja Dade i Riječana dogodila se zahvaljujući čakovečkom studentu medicine sa riječkom adresom, dopredsjedniku fakultetske udruge Svenu Palu, koji je zajedno s Martom Viduka, osmislio, uredio i pripremio tekst za predstavu.

Riječ je o edukativnoj predstavi za predškolce (od tri do šest godina) i osnovnoškolce nižih razreda, ali (s obzirom na karakter predstave) i za njihove roditelje. Pri kupnji karte dobiva se slikovnica Kako je Ješko pobijedio prehladu (osmislio i uredio Sven Pal) koja nas uči da prehladu ne treba liječiti antibioticima, nego toplim čajem, limunom i medom. Pozornost se skreće i na važnost tjelovježbe jer ona jača imunitet. Predstava govori o hrabrom Ješku Ježiću koji je uz pomoć obitelji i prijatelja u sedam dana pobijedio prehladu. Smatram da je publika tako dobro prihvatila predstavu jer nas glumci pozdravljaju pjesmom (pjevaju i sviraju uživo) i plesom, kao i zdravim humorom razumljivim ciljanoj dobnoj skupini. Također, kostimi (Migross i studenti MedRi) su vrlo realni i odlično osmišljeni: bodlje iz publike izgledaju stvarno, dok je ježeva glava napravljena kao kapa nisko na čelu pa uz malo mašte dobivamo osjećaj da po pozornici zaista hodaju pravi ježevi.

Scena je jednostavna, a kompliciranija niti nije potrebna – kostimi su dovoljan ukras. Riječ je o jednom tamnom paravanu napravljenom od niza okomitih traka pa glumci često ulaze pred paravan upravo kroz te trake. Rekvizita je također bilo minimalno: jedna velika crvena pilates lopta koja je veličinom idealnom za glumce-ježeve pridonijela sveukupnom dojmu, školska torba, nekoliko jastuka koji su predstavili krevet, dekica te šalica topla čaja.

Djeca su se savršeno mogla poistovjetiti s likovima s pozornice, ne samo prilikom pjevanja i plesa, nego i preko raznih dječjih igara poput skrivača i  nogometa, koje su iskorištene za interakciju s publikom. Vješto su se povremeno koristili i dijalektizmi. Glazba, koju je osmislio Davor Dokleja, također je bila pogođena jer je svojim dinamičnim ritmom djeci vrlo brzo ušla u uho pa su mališani muzičke izvedbe spontano pratili pljeskom. Posebno bih pohvalila dosjetku što su glumci na pozornicu donijeli, osim akustične gitare, ostale netipične  instrumente poput raznih zvečki, a koje nažalost na pozornici ne viđamo baš često.

Glumci Dramskog studija Dada redovito su stariji osnovnoškolci, srednjoškolci i studenti. U ovoj izvedbi nastupili su: Eneja Zadravec (Ješko Ježić), Neven Matoša (Boško, Ješkov brat), Danka Brumen (Mama Ježić), Vilim Haček (Tata Ježić) i Davor Dokleja (Žarko, Ješkov prijatelj). Svi navedeni bili su uvjerljivi u svojim izvedbama, a obzirom da su neprofesionalni glumci, svakako je pohvalno što su tijekom cijele predstave pjevali uživo i vokalnu izvedbu pratili instrumentalnom. Od glumaca, izdvojila bih Nevena Matoša čija je gotovo karikaturna uloga izazvala najviše smijeha kod mlade publike, a znamo kako su djeca uvijek iskrena publika.

S obzirom na zabavu koju pruža, simboličnu cijenu ulaznice i poklonjenu slikovnicu, svakako se isplati odvojiti pola sata za predstavu, koja će u sklopu projekta biti izvođena i u ostalim gradovima Hrvatske.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 23. veljače 2013.

Marta Viduka i Sven Pal
Kako je Ješko pobijedio prehladu
redatelj Davor Dokleja
premijera 21. veljače 2013.
dramatizacija, glazba, scenografija Davor Dokleja, kostimi Migross i studenti MedRi, oblikovanje rasvjete Neven Taradi, Mario Zelenbaba
izvode: Eneja Zadravec, Antonija Mrla (Ješko Ježić), Neven Matoša, Ena Jagec (Boško, Ješkov brat), Danka Brumen, Karla Katić, Hana Marciuš (Mama Ježić), Vilim Haček, Karlo Žganec (Tata Ježić), Davor Dokleja, Ivan Modrić (Žarko, Ješkov prijatelj)

Čakovec domaćin 1. međunarodne filmske revije za djecu i mlade

Foto: Press

U Centru za kulturu Čakovec voditelji kulturnih djelatnosti dobro znaju kako američki blockbusteri ne mogu razvijati zdravu dječju maštu. Vođeni time, ali i željom da kulturu u ovoj regiji barem povremeno maknu sa margina, organiziraju po prvi put – Međunarodnu reviju filmova za djecu i mlade. Na reviji će biti predstavljeni filmovi iz Austrije, Češke, Poljske i Hrvatske. U tri dana, koliko će revija trajati, odigrat će se sedam filmova novije filmske produkcije.

Marina Oskoruš, voditeljica kulturnih djelatnosti za film i izložbe, a ujedno i umjetnička ravnateljica najavljenog događaja, naglasila je kako Hrvatska nema razvijenu kulturu snimanja dječjih filmova. Mi bismo nadodali, to se zadnjih nekoliko godina počelo mijenjati zahvaljujući pustolovnom filmu Koko i duhovi (Daniel Kušan, 2011) i kriminalističkom filmu Zagonetni dječak (Dražen Žarković, 2012) u kojima glume naturščici, ali i te kako uvjerljivi. Vrijedan je to doprinos, no svakako nedovoljan, hrvatskoj dječjoj kinematografiji.

Ljubav, dobrota i pomaganje, kao osnovne ljudske vrijednosti, slabo su zastupljene u dječjim filmovima koji se prikazuju u najvećoj hrvatskoj kino kući, kazala je Marina Oskoruš. A zatim je naglasila kako se zdrava dječja mašta ne može poistovjetiti sa, na primjer, Shrekom (zelenim čudovištem), no djeca se svakako mogu poistovjetiti sa svojim vršnjacima, glavnim junacima filmova koji će se prikazivati u Čakovcu.

Događaju će prisustvovati veleposlanici Češke, Poljske i Hrvatske, kao i čelnici Austrijskog kulturnog foruma, koji su CZK-u dali podršku radi pokretanja revije te platili prava za prikazivanje filmova. Prijevodi filmova na hrvatski jezik plaćeni su sredstvima iz proračuna CZK-a.

Na reviji će biti predstavljeni sljedeći filmovi:

Karo i dragi Bog (Austrija, 2005) red. Danielle Proskar, obiteljski film:
Osmogodišnju Karo teško pogađa rastava njenih roditelja. S majkom seli u unajmljenu kuću a voljenog oca viđa samo vikendom. Prilikom preseljenja gubi na stepeništu jedan od svoja dva voki-tokija. Tko je osoba s druge strane linije, koja postaje dijelom Karina svijeta ispunjenog brigama te hoće li joj pomoći, saznat ćete ukoliko pogledate ovaj film.

Čarobno drvo ( Poljska, 2009) red. Andreja Maleszke, avanturistička dječja fantazija:
Film pun brzog tempa, avantura i maginih sila. Nekad davno, ljudi su posjekli drvo, za koje nisu znali da je magično, i od njega su napravili predmete koji počinju raditi niz neobičnih stvari. Jednom slučajnom željom započinje čitav niz nevjerojatnih događaja…

Lotrando i Zubejda (Češka, Bugarska, Francuska, 1997) red. Karel Smyczek, dječja fantazija:
Radnja ove filmske bajke temelji se na motivima češkog pisca Karela Čapeka, koje se čitaju i u hrvatskim školama. Riječ je o netipičnoj bajci o princu i princezi. Lotrando, sin najstrašnijeg šumskog razbojnika, na očevoj samrti dobio je zadatak nastaviti njegov zanat. To mu nije pošlo za ruku, a nizom različitih okolnosti u njegovim se rukama našla i sudbina princeze Zubejde.

Anđeo Gospodnji (Češka, 2005) red. Jiři Strach, komična fantazija / bajka:
Bajka nastala prema motivima iz priča slavne češke spisateljice Božene Nĕmcové, bavi se neposlušnim anđelom Petronelom koji je na Božić poslan na zemlju kako bi se iskupio time što će popraviti jednoga grešnika. Radnja se odvija na Nebu i Zemlji pa je zbog toga posebno zanimljiva.

Bijela vrpca (Austrija, Njemačka, Francuska, Italija, 2009) red. Michael Haneke, drama, triler, misterija – namijenjeno i srednjoškolcima:
Crno-bijela drama s elementima trilera odvija se u dječjem zboru u jednom njemačkom selu u vrijeme prije Prvog svjetskog rata. Odjednom, počinju se događati neobične nesreće koje postupno poprimaju oblik kaznenog rituala. Riječ je o jednom od najnagrađivanijih filmova iz te godine: film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, Zlatni globus za strani film i sve glavne Europske filmske nagrade 2009.

Vragec iz sedmog razreda (Poljska, 2006) red. Kazimierz Tarnas, dječji krimić:
Nova adaptacija romana Kornela Makuszynskog s istim naslovom. Jedan Francuz bezuvjetno želi kupiti posjed profesora gimnazije koji isti ne želi prodati. Nakon toga, iz kuće neočekivano nestaju stara vrata, prvo jedna, zatim i ostala. Profesor moli svog najbistrijeg učenika Adama da mu pomogne u rješavanju tajne neshvatljivih krađa. Pokazuje se da je svemu krivo pismo u kojem se nalaze upute u vezi sa skrivenim blagom.

Lea i Darija (Hrvatska, 2011) red. Branko Ivanda, povijesna ratna melodrama, također namijenjena srednjoškolcima:
To je drama o dvjema zagrebačkim djevojčicama, plesnim i glumačkim zvijezdama, koje razdvaja Drugi svjetski rat i Holokaust. Lea je pripadala židovskoj obitelji, a Darija njemačkoj, pa je kompeticija koja se razvila među njihovim roditeljima, početkom rata dobila poseban značaj. Rađa se dramatično prijateljstvo koje nas vodi potpuno neočekivanom kraju.

Začarano prijateljstvo

Dječja i lutkarska scena HNK u Varaždinu: Čarobnica Berta, Maks i Mala Princeza (prema slikovnici Vještica Winnie Valerie Thomas i Korkyja Paula), red. Ksenija Krčar

Igrokaz koji ima, kako i sam naslov kaže – jednu čarobnicu, jednu princezu i jednu životinju (pratitelja kroz svakodnevne pustolovine) – likove koji su must have mnogih slikovnica i priča za djecu, na prvu pokazuje izlizanost i trošnost. Ipak, ovom predstavom redateljica Ksenija Krčar u matičnom kazalištu pokazuje kako i izlizane priče preko raznih makeovera možemo učiniti svevremenskima. Predstava Čarobnica Berta, Maks i Mala Princeza protkana je čarolijom koju djeca, čini se, obožavaju. Stoga ne čudi kako se priče poput Snjeguljice, Trnoružice, Bajke o ribaru i ribici, Carevu novom ruhu i slične, i danas rado čitaju i gledaju u raznim obradama, kao što se rado čitaju i / ili gledaju inozemni produkti iz bliže nam povijesti. Pritom mislim na romane o Harry Potteru te crtiće poput Priče o igračkama (Toy Story), Nebo (Up), Wall-e, Shrek i druge, koji svi redom posjeduju barem djelić fantastike i vjerojatno bi bili dobro posjećivani i u nekoj od (nažalost još neostvarenih) kazališnih interpretacija.

U varaždinskoj interpretaciji slikovnice Vještica Winnie Valerie Thomas i Korkya Paula, djevojčica Fiona (Mala Princeza) pobjegla je od djece koja se rugaju njezinim naočalama i aparatiću za zube. U vrtu susreće Maksa, mačka nespretne čarobnice Berte. Fiona se želi domoći Bertina čarobnog štapića kako bi njime promijenila svoj izgled i stekla prijatelje. Kako je svršila njezina pustolovina saznat ćete od glumaca Ljiljane Bogojević (Čarobnica Berta), Matije Kezela (mačak Maks) i Marije Kolb (Mala Princeza) koji su nam prikazali priču o prijateljstvu i ljubavi, o tome kako trebamo biti zadovoljni onime što imamo, o tome kako smo svi drugačiji, no samim time ne i bolji ili lošiji od drugih. Spomenuti glumci bili su, kao i inače, uvjerljivi u svojim izvedbama, a najviše je pljeska dobio Matija Kezel koji je svojim nastupom pokazao dobru glumačku formu, a ulogu mačka Maksa dočarao gestama i mimikom koje su isijavale gipkost, nestašnost i uzvišenost.

Uđemo li dublje u bit predstave, vidjet ćemo kako ona progovara o nasilju među djecom te potiče prhvaćanje sebe i drugih, a kako je namijenjena djeci od pet godina do četvrtoga razreda osnovne škole, vrijedni je dragulj koji ih uči prepoznavanju toga nasilja na zanimljiv i humorističan način. Prihod izvedbe koju sam pogledala bio je namijenjen za pomoć djeci sa sindromom Down, što je naglasilo poantu koju predstava nosi.

Osim po svojoj poanti, predstava je zanimljiva jer su njome predstavljene dvije mlade kazališne nade, Lucija Hraščanec i Žarka Krpan. Lucija Hraščanec je studentica Muzičke akademije u Zagrebu (klasa prof. Dragana Sremca), a Čarobnica Berta, Maks i Mala Princeza njezin je prvi profesionalni skladateljski angažman. Njezina glazba vedra je i razigrana, upravo ono što igrokazi traže. Nešto starijoj Žarki Krpan rad na ovoj predstavi prva je samostalna kostimografija. Njezini us kosrimi solidni, no s obzirom na čarolije kojima predstava obiluje mogli su biti i maštovitiji. Scenografija također nije bila dovoljno maštovita – postavljena su tek dva šarena ormarića, a čini se kako je prilikom izvedbe došlo i do manjih tehničkih problema jer je svijetlo bilo loše, a glumci se ponekad nisu čuli dovoljno glasno (kao da su progutali riječi).

Moguće da je do šumova u komunikacijskom kanalu glumci-publika došlo zbog karaktera izvedbe. Naime, gleatelji su predstavu pratili na pozornici, okružujući glumce, koji su čas govorili publici s desne, a čas s lijeve strane, remeteći time jačinu izgovorenoga. Postavljanjem mališana na pozornicu, redateljica je naglasila kako svako dijete može biti Fiona, mačak Maks ili čarobnica Berta. Pričom nam je objasnila kako mi sami moramo birati između materijalnog i emocionalnog zadovoljstva, naglašavajući pritom da ono unutarnje ima najveću vrijednost.

Obzirom na poučnu notu predstave i uvjerljivu glumu, bilo bi lijepo ovu predstavu vidjeti i na gostovanjima u školama.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. siječnja 2013.

Čarobnica Berta, Maks i Mala Princeza
(prema slikovnici Vještica Winnie Valerie Thomas i Korkyja Paula)
redateljica Ksenija Krčar
premijera 1. prosinca 2012.
kostimografkinja Žarka Krpan, skladateljica Lucija Hraščanec, dizajner rasvjete Aleksandar Mondecar, asistent kostimografkinje Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Berta), Matija Kezele (Maksimilijan), Marija Kolb (Fiona / Mala princeza)