Sjene i snovi

Ivan Penović, Moj nulti rođendan, red. Lea Anastazija Fleger
DeSADU No.4, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Drame

               

Ivan Penović na ovogodišenjem se DeSADU-u predstavio tekstom Moj nulti rođendan. Iako je drama zanimljivoga naziva i pristupačnog jezičnog koda (lako razumljivog mladoj publici kojoj je i namijenjena) prilično je nezgrapna i nerazumljiva. ADU-ovci su objasnili kako se njihov rad bavi „reinkarnacijom, nirvanom i tim stvarima“. Imali su nešto više od šezdeset minuta da publici objasne o čemu je zapravo riječ, no bojim se, da u svojoj namjeri nisu uspjeli.

Ulazimo na mjesto zločina, sjedamo u krug oko velike spužve koja podsjeća na jaje i nestrpljivo gledamo u četvoro glumaca koji u fetusnim položajima leže jedni preko drugih. Glumci su počeli pričati o automobilskoj nesreći koja im se dogodila kada su vozili trudnicu na porod u bolnicu. U idućih petnaestak minuta jaje gubi svoju simboličnost i postaje samo podlogom za neki, nazovimo ga, međusvijet (čistilište?), u kojem se junaci naše priče nalaze. Gotovo smo se ufurali u priču. No, tada dolazi nagli rez. Iznenada saznajemo da su njih četvero zapravo još nerođeni petomjesečni fetusi koji su sve češće i više gladni i sve radoznaliji prema svijetu od kojeg iz dijeli tek nekoliko ovojnica i majčina kože. Iako smo prihvatili novi pristup priči, prijašnja razglabanja o nesreći i dalje ostaju nad glavama slušatelja poput stripovskih upitnika. Najuspjeliji dio izvedbe onaj je sa pupčanom vrpcom koja je personificirana i gotovo klaunizirana.

Četvoro glumca koji se tijekom cijele predstave kreću samo po zadanom prostoru spomenute spužve su: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Adrian Pezdirc (Neki) te Domagoj Janković u liku tijela ilitiga pupčane vrpce. Njima valja pridružiti i Miju Anočić-Valentić koja je posudila svoj glas liku majke. Svoje su likove najuvjerljivije utjelovili Adrian Pezdirc i Domagoj Janković, dok su ostali u svojim izvedbama bili tek prosječni.

Koliko je tekst bio previše kompliciran i nejasan, toliko je režija Leje Anastazije Fleger bila odveć pojednostavljena. Nažalost, osim spužvastog jajeta (koje se smanjivalo kako se izvedba bližila kraju), drugih rekvizita nije bilo. To bi još i funkcioniralo da glumci nisu ritualno ponavljali gotovo jednake pokrete koji su s vremenom počeli izazivati dosadu. Jednoličnost i dosadnjikavost prešla je i na kostimografiju koju je odradila Slavica Motušić. Zvuk je dizajnirao Višeslav Laboš, a svjetlo Marino Frankola.

Spomenuta ekipa prikazala je jednu zanimljivu ideju. Šteta što je ona ostala nedovršena i nedorečena.

produkcija Petra Jagušić, kostimi Slavica Motušić, dizajn svjetla Marino Frankola, dizajn zvuka Višeslav Laboš
izvode: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Domagoj Janković (Tijelo), Adrian Pezdirc (Neki), Mia Anočić-Valentić (Glas majke)
hvala Marini Katalinić i Paolu Tišljariću.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.

Krhko kao porculan

4. DeSADU, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Popratni program: Radiodrame u Kantini i Okrugli stol / tribina Perspektive dramskog teksta pri ADU

 

Kristina Gavran, Dedal i Ikar, red. Stephanie Jamnicky

O odnosu moći i promjene moći kroz vrijeme progovorila je mlada, mnogima već znana dramaturginja Kristina Gavran, koja se radiodramom Dedal i Ikar ponovno predstavila na DeSADU. Prošle je godine osim na festivalu Akademije dramskih umjetnosti, drama bila predstavljena i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Maje Sviben. Izvođači tadašnje verzije bili su Nikola Blaće i Emir Fejzić, dok su izvođači ovogodišnje verzije slušane u kantini ADU-a Frano Mašković, Vid Kralj i Žarko Potočnjak.

Kako i sam naslov kaže, riječ je o preradi poznata mita o Dedalu i Ikaru, o njihovoj priči o letu i Ikarovu padu. Mit je poslužio kao izvrstan temelj priči jer se u poznatome recipijenti osjećaju sigurno, što otvara prostor za daljnje nadogradnje autoričinih ideja koje se ogledaju u odnosu oca i sina. Dramaturginja je u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama otkrila kako se o odnosu oca i sina progovara s puno većom distancom, nego kada je riječ o odnosu majke i sina te ju je ta činjenica dodatno potaknula da piše upravo iz tih perspektiva. Također, autorica vlastito iskustvo s patrijarharnim ocem opisuje kao „odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći“ i preslikava ga u novi prostor i vrijeme, u vlastitu dramu. Mitska joj priča daje priliku da se bavi samo onim bitnim i zato je jezik ove drame pomalo artificijelan, iako je odnos vrlo realan kako bi se svatko mogao prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na pomalo poetski način, no u kompenzaciji sa svima poznatim motivima iz mita stvara jezični kod koji funkcionira i koji može pričati priču o odnosu ispričanom kroz pet različitih razdoblja njihovog života.

Kroz dramu se neprestano javljaju motivi straha (od čudovišta, od samoće), borbe, prolasku vremena, ljepote i leta. U razgovoru oca i sina, lako možemo uvidjeti kako se svatko od njih drži onoga što mu pruža utjehu – Dedal se drži crtica na zidu kojima računa vrijeme, a Ikar se drži svoje žudnje za slobodnom. „Žudnja je slična oholosti, a oholost se kažnjava.“ – podsjeća Dedal Ikara. Ipak, mladom buntovniku, koji je još nedavno bio obasjan anđeoskom ljepotom („Mali dječak sa krilima, posve gol.“), teško je stati na rep pa Ikar napušta Dedala. No ne zadugo. Jer letjeti je dopušteno samo pticama i bogovima, običnim smrtnicima nije.

Strah od smrti spopada Dedala u njegovim starijim danima, u danima kada je shvatio kako se vrijeme vrti u krug i kako se ponovno osjeća kao nemoćno naivno dijete. Pojelo ga je vrijeme koje je sam izmislio. Ikar ga tješi njegovim nekadašnjim riječima kako se vrijeme ne može pobijediti. Slušatelji pak dobivaju zaokruženu cjelinu koja ih preko divnih, gotovo pjesničkih slika naslikanih u minijaturama, poučava kako se zaista sve vrti u krug, sve se ponavlja i ima svoj red i zakon. Slušanje ove radiodrame lijepo je iskustvo koje kako uči prepoznati novu dimenziju vremena, ali i naših života.

urednica: Lada Martinac Kralj
izvode: Frano Mašković i Žarko Potočnjak

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.

Lijepo je nakratko opet biti dijete

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, Dječja i lutkarska scena HNK-a u Varaždinu: Rona Žulj, Snjeguljica mora umrijeti, red. Miran Kurspahić

Prepuna dvorana Centra za kulturu Čakovec nije uobičajeni prizor, no Noć kazališta 17. studenoga privukla je mnogobrojnu publiku na predstavu Snjeguljica mora umrijeti mladog i pomalo kontroverznog redatelja Mirana Kurspahića. Bajke braće Grimm neiscrpno su vrelo nadahnuća, no predstava nastala prema dramaturgiji Rone Žulj sve je samo ne tipična grimmovska. Hrabar potez koji je polučio hvale vrijedan rezultat – dramsku predstavu za djecu i mlade čiji je cilj bio „na interaktivan i događajan način naglasiti didaktični aspekt bajke“.

Gledateljima se zato, na samom ulazu u dvoranu, dijelila palica sa napisanim slovima „A“ i „B“, čime su već u početku dobili mogućnost izbora i glasanja u kojem će smjeru izvedba dalje teći. Na taj se način, za razliku od drugih raznovrsnih postupaka navođenja publike u interakciju (radi razbijanja monotonije izvedbe ili za prelazak iz jednoga čina u drugi, kao u ovom slučaju), zaintrigiralo gledatelje i navelo ih na participaciju u igri. Bilo je zanimljivo promatrati kako takav način igre nije prihvatila samo mlađa generacija kojoj je predstava namijenjena, nego i stariji gledatelji koji su se tako barem nakratko vratili u djetinjstvo. Bitna je pretpostavka takve igre da je priča dobro poznata gledatelju, kako se ne bi trošilo suvišno vrijeme na objašnjavanje (predstava traje šezdeset minuta), ali i kako bi se gledatelj osjećao sigurno u strukturi priče koju poznaje, objašnjavaju autori.

U predstavi koja bi trebala biti prepuna bajkovitih događanja – bajkovitih događanja nema. Barem ne onih tipičnih. Međutim, ovdje ni likovi nisu obični likovi iz bajki na koje smo navikli, nego ruše sve tipičnosti i klišeje. Svi od reda bili su veoma uvjerljivi u svojim izvedbama: Nancy Abdel-Sakhi (Snjeguljica), Davor Dokleja (avatar / junak), Karolina Horvat (kraljica, služavka), Mario Jakšić (lovac, kuhar, patuljak) i Matija Kezele (ogledalce, stjuard, patuljak).

Osim u zanimljivoj izvedbi, spojeno nespojivo naziralo se u humoru, dijalektizmima te stihovima koji su aludirali na grčke tragičare. Također, treba izdvojiti nekoliko posebno dojmljivih scena: scena s ogledalom i scena Snjeguljice u mračnoj šumi. Prizor s ogledalom osmišljen je tako da je glumac odjeven u srebrni kostim te je ogledalo personificirano i prikazano kao hiperaktivno stvorenje (suprotno tipičnom inertnom ogledalu) koje se suptilno ruga krljici. Scena u šumi najbajkovitiji je dio izvedbe, što je postignuto pomoću fluorescentne boje nanesene na dijelove glumačkih kostima: u potpunom mraku vide se samo Snjeguljičina bijela haljinica i šest šaka te zeleno fluorescentno lišće koje je dočaravalo strašnu i opasnu šumu.

Ovim mijenjanjem elemenata općepoznate bajke u netipične i moderne elemente predstave, stvorena je vrlo zanimljiva i inovativna predstava za sve naraštaje, koja, između ostalog, na poučan način djeci približava i objašnjava koncept demokracije, koncept glasovanja te ideju odlučivanja većine. Jer kako je kazao junak ove priče, pravda se u današnje vrijeme, nažalost, cijeni još jedino u bajkama. Želite li spasiti Snjeguljicu svakako posjetite neku od narednih izvedbi predstave.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 21. studenoga 2012.

Rona Žulj
Snjeguljica mora umrijeti 
redatelj Miran Kurspahić
premijera 29. rujna u Čakovcu
dramaturginja Rona Žulj, kostimograf Ivica Skoko, skladatelj Nikša Marinović, oblikovanje svjetla Neven Taradi
izvode: Nancy Abdel-Sakhi (Snjeguljica), Davor Dokleja (Avatar/Junak), Karolina Horvat (Kraljica, služavka), Mario Jakšić (Lovac, kuhar, patuljak), Matija Kezele (Ogledalce, stjuard, patuljak).

Začarani krug klišeja

Nu: Write Teatre Festival, Zagreb, 12. – 17. studenoga 2012.: Luke Barnes, Scottstown, red. Morana Foretić

Predstava Scottstown, koja je na ovogodišnjem Nu: Write Theatre Festivalu imala svoju praizvedbu, djelo je koje je osmislio i napisao „novi glas britanske mladeži“, mladi pisac, redatelj i glumac Luke Barnes, koji istovremeno radi u kazalištu, na televiziji, filmu i radiju, a koji je hrvatskoj publici znan kao lik Raste iz popularne i kvalitetne serije Igra prijestolja (Game of Thrones). Barnes je diplomirao nedavne 2009. na Oxford School of Drama, a već je ove godine na nagradama Off West End Awards bio nominiran za Most Promising Playwright iliti dramatičara koji najviše obećava. Rado spominjemo kako je Scottstown zapravo koprodukcijska predstava Velika Britanija – Hrvatska, na čemu treba zahvaliti ponajprije redateljici predstave Morani Foretić (koja je 2011. započela suradnju s Nu:Write festivalom režijom omnibusa Playlista, koja traje još i danas), ali i mladim domaćim glumačkim nadama Karlu Mrkši i Asimu Ugljenu.

Scottstown donosi priču o mladom Scottu, njegovu zatupljujućem poslu prodavača u lancu supermarketa, pijanicama iz kvartovskog puba koji mu se podsmjehuju, mami koja hoće iznajmiti sobu u kojoj on još uvijek živi, djevojci Annabel koja mu je jako napeta zbog svojih oblina, pumpanju utezima, izlascima, razvaljivanjima i koječem drugom što ga živcira, sve uz zvukove jeftine elektro glazbe devedesetih izvedene na klavijaturama. To je priča i o tome kako je Scottu dosadno. Dosadno mu je i ljut je što se nalazi zarobljen u začaranom krugu pomaganja ljudima koje mrzi te očajnički želi promijeniti svoju priču.

Priča je to u kojoj dvojica muškarca i Casio sintesajzer, preko suvremenog britanskog dramskog teksta, pričaju kako je Scott napokon postao slobodan. Doživljaj bajke, u početku izvedbe kada se Scott obratio publici i pitao nas je li princ ove priče, brzo je potonuo u vodu nakon glumčeva skidanja odjeće. Na sreću, čin skidanja nije bio vulgaran nego je njime prikazano ogoljenje Scottova života čime je dao naslutiti kako će svoj život prepričati bez krinki. Šteta što ogoljavanje nije ostalo na toj razini do kraja predstave, nego se, zbog nekoliko izlizanih štoseva otišlo predaleko, primjerice pri pokazivanju isprintane fotografije Scottova penisa pri čemu se ismijavala njegova veličinu (Prilično pubertetski, zar ne?)

Scena je u svojoj ogoljenosti djelovala već viđeno – na njoj su kao jedini veći rekviziti veliko zrcalo, orbitrek i stolac. Tu su još mala plastična glava dinosaura (kojom su se u jednom trenutku opet nepotrebno dozivale seksualne aluzije) i jedino osvježenje predstave – malena ručna lutka, koja je davala smiješne komentare, dijelila publici fotografije te pobjeđivala Scotta u fizičkim vježbama i obračunima. Suradnja s publikom, kojoj su glumci često pribjegavali, bila je zanimljiv, premda također već viđen, način da se pobjegne od monotonije predstave.

Karlo Mrkša i Asim Ugljen i više no solidni, osobito u svladavanju engleskoga jezika, a Karla Mrkšu zbog vrlo uvjerljivog oponašanja robota i dobrog snalaženja u rukovanju ručnom lutkom zaslužuje i posebno priznanje. Premda sam očekivala zanimljiviju predstavu, izvedba je pružila korektnu zabavu namijenjenu prvenstveno srednjoškolcima jer se kičem i klišejem rijetko zakuha dobra juha za iskusnije kazališne gurmane.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2012.

Luka Barnes
Scottstown
redateljica Morana Foretić
premijera 14. studenoga 2012.
izvode: Asim Ugljen, Karlo Mrkša