Duh u boci

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac

Na televizijskim se programima sve češće susrećemo sa serijama o orijentalnim gradovima i kulturama, pričama o Šeherezadi i haremu, odnosno suvremenim verzijama priča iz 1001 noći. Čini se kako je sanjarenje o dalekom, mističnom i romantičnom popularizirano u tolikoj mjeri da je ista tematika provedena u novim europskim dramama te izvedena i u nešto konzervativnijim, narodnim kazalištima. Činjenica da smo predstavu naslovljenu Arapska noć pogledali u HNK-u u Varaždin ne bi vas trebala iznenaditi ukoliko ste upoznati s filozofijom toga kazališta koje sve češće izvodi upravo suvremene drame. Arapsku noć (Die arabische Nacht, 2001), dramu ljudske intime,, napisao je Roland Schimmelpfennig (1967) kada je radio kao dramaturg i pisac pri Schaubünhe am Lehniner Platz, koja je i praizvela to djelo, ali i još nekoliko drugih njegovih djela primjerice Pred dugo vremena u svibnju (2000) i Srednjoeuropsko vrijeme (2000).

Schimmelpfennig, koji je i osobno prisustvovao varaždinskoj premijeri, kreće se još neistraženim dramaturškim putovima suvremenog kazališta, koristeći čitav arsenal inovativnosti iz posljednjih kazališnih desetljeća. Ovu je pripovijednu dramu odlučio podijeliti na pet glasova odnosno perspektiva, kojima iz različitih stajališta i percepcija objašnjava iste događaje. Čitav igrokaz prava je studija o fenomenu promatranja jer sve je smješteno unutar konteksta onoga koji promatra (likovi u monološkom obliku govore o svemu što zamjećuju). Na taj je način razbio predodžbe o tipičnim dijalozima i monolozima, stavljajući u prvi plan unutarnji govor svojih likova, a time i njihovu podsvijest koju čitamo iz svijeta snova. Dijaloška kompaktnost i rečenično ekonomiziranje dovelo je do više pričanja na sceni, a manje glumljenja, pa izvedba nije izdržala predviđenu dinamičnost i nakon nekog vremena provođenjem iste tehnike promatranja zapala u monotonu kolotečinu.

Polazište radnje je zgrada sa 310 stanova, prostor zajednice stranaca koji uživaju u intimi svojih omeđenih kvadrata i žive (neki sanjaju) svoj život, a fokus se ubrzo prebacuje na trosobni stan 7-32 koji se nalazi na sednom katu. Redatelj Dubravko Torjanac poštovao je strukturu dramskog teksta temeljenu na paralelizmu dramske radnje i prostora te ga vjerno preslikao na izvedbeni prostor kojim se služe glumci. Naizgled svakodnevni prostor ubrzo se preokreće u bajku kada se petero ljudi, dvije žene i tri muškarca, strmoglavljuju iz svakodnevice u ponore nesvjesnoga. Strahovi i žudnje ubrzo izviru na vidjelo. Kućepazitelj Hans Lohmeier (Zdenko Brlek) traži kvar na vodovodnoj instalaciji, ali, saznajemo kasnije, on traži i ženu koja bi trebala biti slična njegovoj prijašnjoj ženi iz propala braka. Fatima Mensur (Barbara Rocco) i Franziska Dekhe (Katarina Arbanas) cimerice su u dobrim odnosima (kako i ne bi kad Franziska stalno spava) sve do nesporazuma, ali i jedine od rijetkih osvježavajućih situacija, kada Franziska zagrli Fatiminu ljubav Kalila (Peđa Gvozdić). Osim Kalila i kućepazitelja Hansa, Franzisku je u njezinu snu ljubio i Peter Karpati (Ivica Pucar), koji se toliko propio da je poput istočnjačkog duha postao zatočenikom u boci od konjaka. Na samom kraju radnje boca simbolično pada sa sedmoga kata, zaviruje u tuđe živote posljednji put te se razmrskava o beton kao što su se razmrskali naizgled idilični životi spomenutih likova.

Glumci su u svojim ulogama bili solidni te im je ovo zasigurno dobar uvod u daljnje izvedbe predstave. Najuvjerljiviji u izvedbi bio je Ivica Pucar, koji je svojim komentarima na humorističan način razjasnio veći dio pozadine cijele priče. Spomenula bih i da će Peđa Gvozdić ulogom Kalila diplomirati glumu na završnoj petoj godini studija.

Arapska noć predstava je koja govori o tome kako ljudska intima ne može ostati u privatnosti nečije sobe i ne može biti prikazana poput idiličnih bajki koje poznajemo, osobito u novo doba virtualne stvarnosti i novih generacija koje su rasle s upotrebom interneta i društvenih mreža gdje svi imamo prilike zaviriti u tuđe živote. U Arapskoj noći pretapaju se realni i imaginarni prostori, najčešće kroz iskaze likova kojima upravo stoga i vjerujemo. Vizualne i akustične pjesničke slike poput, „Čujem vodu. Vode nema, ali ja je čujem.“, pomažu u tom doživljaju i podsjećaju kako je kazalište ponajprije prostor gledanja i slušanja, a tek potom prostor promišljanja i donošenja zaključaka. Zato tijekom predstave izviru potisnuti nagoni, artikuliraju se glasovi iz prošlosti, uprizoruju snovi, nalazimo ljude u boci, kuhinjski se balkon pretvara u brod – ulazimo u svijet mašte. Iako je predstava u cjelini tek solidna, njezina je najveća vrijednost u tome što nas nagoni da zamislimo neprikazivo, potaknemo maštu i zaplovimo u svijet snova, makar temu ukrali iz jedne od izlizanih priča iz 1001 noći pod okriljem punog mjeseca.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2012.

Roland Schimmelpfennig
Arapska noć
redatelj Dubravko Torjanac
premijera 12. prosinca 2012.
scenograf i dizajner svjetla Leo Vukelić, kostimografkinja Barbara Bourek, glazba AZOT, dramaturginja Vesna Kosec Torjanac, asistent redatelja Ivica Pucar
izvode: Zdenko Brlek (Lomaier), Katarina Arbanas (Franziska), Barbara Rocco (Fatima), Peđa Gvozdić (Kalil), Ivica Pucar (Peter Karpati)

Sjene i snovi

Ivan Penović, Moj nulti rođendan, red. Lea Anastazija Fleger
DeSADU No.4, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Drame

               

Ivan Penović na ovogodišenjem se DeSADU-u predstavio tekstom Moj nulti rođendan. Iako je drama zanimljivoga naziva i pristupačnog jezičnog koda (lako razumljivog mladoj publici kojoj je i namijenjena) prilično je nezgrapna i nerazumljiva. ADU-ovci su objasnili kako se njihov rad bavi „reinkarnacijom, nirvanom i tim stvarima“. Imali su nešto više od šezdeset minuta da publici objasne o čemu je zapravo riječ, no bojim se, da u svojoj namjeri nisu uspjeli.

Ulazimo na mjesto zločina, sjedamo u krug oko velike spužve koja podsjeća na jaje i nestrpljivo gledamo u četvoro glumaca koji u fetusnim položajima leže jedni preko drugih. Glumci su počeli pričati o automobilskoj nesreći koja im se dogodila kada su vozili trudnicu na porod u bolnicu. U idućih petnaestak minuta jaje gubi svoju simboličnost i postaje samo podlogom za neki, nazovimo ga, međusvijet (čistilište?), u kojem se junaci naše priče nalaze. Gotovo smo se ufurali u priču. No, tada dolazi nagli rez. Iznenada saznajemo da su njih četvero zapravo još nerođeni petomjesečni fetusi koji su sve češće i više gladni i sve radoznaliji prema svijetu od kojeg iz dijeli tek nekoliko ovojnica i majčina kože. Iako smo prihvatili novi pristup priči, prijašnja razglabanja o nesreći i dalje ostaju nad glavama slušatelja poput stripovskih upitnika. Najuspjeliji dio izvedbe onaj je sa pupčanom vrpcom koja je personificirana i gotovo klaunizirana.

Četvoro glumca koji se tijekom cijele predstave kreću samo po zadanom prostoru spomenute spužve su: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Adrian Pezdirc (Neki) te Domagoj Janković u liku tijela ilitiga pupčane vrpce. Njima valja pridružiti i Miju Anočić-Valentić koja je posudila svoj glas liku majke. Svoje su likove najuvjerljivije utjelovili Adrian Pezdirc i Domagoj Janković, dok su ostali u svojim izvedbama bili tek prosječni.

Koliko je tekst bio previše kompliciran i nejasan, toliko je režija Leje Anastazije Fleger bila odveć pojednostavljena. Nažalost, osim spužvastog jajeta (koje se smanjivalo kako se izvedba bližila kraju), drugih rekvizita nije bilo. To bi još i funkcioniralo da glumci nisu ritualno ponavljali gotovo jednake pokrete koji su s vremenom počeli izazivati dosadu. Jednoličnost i dosadnjikavost prešla je i na kostimografiju koju je odradila Slavica Motušić. Zvuk je dizajnirao Višeslav Laboš, a svjetlo Marino Frankola.

Spomenuta ekipa prikazala je jednu zanimljivu ideju. Šteta što je ona ostala nedovršena i nedorečena.

produkcija Petra Jagušić, kostimi Slavica Motušić, dizajn svjetla Marino Frankola, dizajn zvuka Višeslav Laboš
izvode: Irena Tereza Prpić (Em), Luka Bulović (Fil), Matija Čigir (Krk), Domagoj Janković (Tijelo), Adrian Pezdirc (Neki), Mia Anočić-Valentić (Glas majke)
hvala Marini Katalinić i Paolu Tišljariću.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20.studeni 2012.

Krhko kao porculan

4. DeSADU, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Popratni program: Radiodrame u Kantini i Okrugli stol / tribina Perspektive dramskog teksta pri ADU

 

Kristina Gavran, Dedal i Ikar, red. Stephanie Jamnicky

O odnosu moći i promjene moći kroz vrijeme progovorila je mlada, mnogima već znana dramaturginja Kristina Gavran, koja se radiodramom Dedal i Ikar ponovno predstavila na DeSADU. Prošle je godine osim na festivalu Akademije dramskih umjetnosti, drama bila predstavljena i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Maje Sviben. Izvođači tadašnje verzije bili su Nikola Blaće i Emir Fejzić, dok su izvođači ovogodišnje verzije slušane u kantini ADU-a Frano Mašković, Vid Kralj i Žarko Potočnjak.

Kako i sam naslov kaže, riječ je o preradi poznata mita o Dedalu i Ikaru, o njihovoj priči o letu i Ikarovu padu. Mit je poslužio kao izvrstan temelj priči jer se u poznatome recipijenti osjećaju sigurno, što otvara prostor za daljnje nadogradnje autoričinih ideja koje se ogledaju u odnosu oca i sina. Dramaturginja je u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama otkrila kako se o odnosu oca i sina progovara s puno većom distancom, nego kada je riječ o odnosu majke i sina te ju je ta činjenica dodatno potaknula da piše upravo iz tih perspektiva. Također, autorica vlastito iskustvo s patrijarharnim ocem opisuje kao „odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći“ i preslikava ga u novi prostor i vrijeme, u vlastitu dramu. Mitska joj priča daje priliku da se bavi samo onim bitnim i zato je jezik ove drame pomalo artificijelan, iako je odnos vrlo realan kako bi se svatko mogao prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na pomalo poetski način, no u kompenzaciji sa svima poznatim motivima iz mita stvara jezični kod koji funkcionira i koji može pričati priču o odnosu ispričanom kroz pet različitih razdoblja njihovog života.

Kroz dramu se neprestano javljaju motivi straha (od čudovišta, od samoće), borbe, prolasku vremena, ljepote i leta. U razgovoru oca i sina, lako možemo uvidjeti kako se svatko od njih drži onoga što mu pruža utjehu – Dedal se drži crtica na zidu kojima računa vrijeme, a Ikar se drži svoje žudnje za slobodnom. „Žudnja je slična oholosti, a oholost se kažnjava.“ – podsjeća Dedal Ikara. Ipak, mladom buntovniku, koji je još nedavno bio obasjan anđeoskom ljepotom („Mali dječak sa krilima, posve gol.“), teško je stati na rep pa Ikar napušta Dedala. No ne zadugo. Jer letjeti je dopušteno samo pticama i bogovima, običnim smrtnicima nije.

Strah od smrti spopada Dedala u njegovim starijim danima, u danima kada je shvatio kako se vrijeme vrti u krug i kako se ponovno osjeća kao nemoćno naivno dijete. Pojelo ga je vrijeme koje je sam izmislio. Ikar ga tješi njegovim nekadašnjim riječima kako se vrijeme ne može pobijediti. Slušatelji pak dobivaju zaokruženu cjelinu koja ih preko divnih, gotovo pjesničkih slika naslikanih u minijaturama, poučava kako se zaista sve vrti u krug, sve se ponavlja i ima svoj red i zakon. Slušanje ove radiodrame lijepo je iskustvo koje kako uči prepoznati novu dimenziju vremena, ali i naših života.

urednica: Lada Martinac Kralj
izvode: Frano Mašković i Žarko Potočnjak

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.

Lijepo je nakratko opet biti dijete

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, Dječja i lutkarska scena HNK-a u Varaždinu: Rona Žulj, Snjeguljica mora umrijeti, red. Miran Kurspahić

Prepuna dvorana Centra za kulturu Čakovec nije uobičajeni prizor, no Noć kazališta 17. studenoga privukla je mnogobrojnu publiku na predstavu Snjeguljica mora umrijeti mladog i pomalo kontroverznog redatelja Mirana Kurspahića. Bajke braće Grimm neiscrpno su vrelo nadahnuća, no predstava nastala prema dramaturgiji Rone Žulj sve je samo ne tipična grimmovska. Hrabar potez koji je polučio hvale vrijedan rezultat – dramsku predstavu za djecu i mlade čiji je cilj bio „na interaktivan i događajan način naglasiti didaktični aspekt bajke“.

Gledateljima se zato, na samom ulazu u dvoranu, dijelila palica sa napisanim slovima „A“ i „B“, čime su već u početku dobili mogućnost izbora i glasanja u kojem će smjeru izvedba dalje teći. Na taj se način, za razliku od drugih raznovrsnih postupaka navođenja publike u interakciju (radi razbijanja monotonije izvedbe ili za prelazak iz jednoga čina u drugi, kao u ovom slučaju), zaintrigiralo gledatelje i navelo ih na participaciju u igri. Bilo je zanimljivo promatrati kako takav način igre nije prihvatila samo mlađa generacija kojoj je predstava namijenjena, nego i stariji gledatelji koji su se tako barem nakratko vratili u djetinjstvo. Bitna je pretpostavka takve igre da je priča dobro poznata gledatelju, kako se ne bi trošilo suvišno vrijeme na objašnjavanje (predstava traje šezdeset minuta), ali i kako bi se gledatelj osjećao sigurno u strukturi priče koju poznaje, objašnjavaju autori.

U predstavi koja bi trebala biti prepuna bajkovitih događanja – bajkovitih događanja nema. Barem ne onih tipičnih. Međutim, ovdje ni likovi nisu obični likovi iz bajki na koje smo navikli, nego ruše sve tipičnosti i klišeje. Svi od reda bili su veoma uvjerljivi u svojim izvedbama: Nancy Abdel-Sakhi (Snjeguljica), Davor Dokleja (avatar / junak), Karolina Horvat (kraljica, služavka), Mario Jakšić (lovac, kuhar, patuljak) i Matija Kezele (ogledalce, stjuard, patuljak).

Osim u zanimljivoj izvedbi, spojeno nespojivo naziralo se u humoru, dijalektizmima te stihovima koji su aludirali na grčke tragičare. Također, treba izdvojiti nekoliko posebno dojmljivih scena: scena s ogledalom i scena Snjeguljice u mračnoj šumi. Prizor s ogledalom osmišljen je tako da je glumac odjeven u srebrni kostim te je ogledalo personificirano i prikazano kao hiperaktivno stvorenje (suprotno tipičnom inertnom ogledalu) koje se suptilno ruga krljici. Scena u šumi najbajkovitiji je dio izvedbe, što je postignuto pomoću fluorescentne boje nanesene na dijelove glumačkih kostima: u potpunom mraku vide se samo Snjeguljičina bijela haljinica i šest šaka te zeleno fluorescentno lišće koje je dočaravalo strašnu i opasnu šumu.

Ovim mijenjanjem elemenata općepoznate bajke u netipične i moderne elemente predstave, stvorena je vrlo zanimljiva i inovativna predstava za sve naraštaje, koja, između ostalog, na poučan način djeci približava i objašnjava koncept demokracije, koncept glasovanja te ideju odlučivanja većine. Jer kako je kazao junak ove priče, pravda se u današnje vrijeme, nažalost, cijeni još jedino u bajkama. Želite li spasiti Snjeguljicu svakako posjetite neku od narednih izvedbi predstave.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 21. studenoga 2012.

Rona Žulj
Snjeguljica mora umrijeti 
redatelj Miran Kurspahić
premijera 29. rujna u Čakovcu
dramaturginja Rona Žulj, kostimograf Ivica Skoko, skladatelj Nikša Marinović, oblikovanje svjetla Neven Taradi
izvode: Nancy Abdel-Sakhi (Snjeguljica), Davor Dokleja (Avatar/Junak), Karolina Horvat (Kraljica, služavka), Mario Jakšić (Lovac, kuhar, patuljak), Matija Kezele (Ogledalce, stjuard, patuljak).

Začarani krug klišeja

Nu: Write Teatre Festival, Zagreb, 12. – 17. studenoga 2012.: Luke Barnes, Scottstown, red. Morana Foretić

Predstava Scottstown, koja je na ovogodišnjem Nu: Write Theatre Festivalu imala svoju praizvedbu, djelo je koje je osmislio i napisao „novi glas britanske mladeži“, mladi pisac, redatelj i glumac Luke Barnes, koji istovremeno radi u kazalištu, na televiziji, filmu i radiju, a koji je hrvatskoj publici znan kao lik Raste iz popularne i kvalitetne serije Igra prijestolja (Game of Thrones). Barnes je diplomirao nedavne 2009. na Oxford School of Drama, a već je ove godine na nagradama Off West End Awards bio nominiran za Most Promising Playwright iliti dramatičara koji najviše obećava. Rado spominjemo kako je Scottstown zapravo koprodukcijska predstava Velika Britanija – Hrvatska, na čemu treba zahvaliti ponajprije redateljici predstave Morani Foretić (koja je 2011. započela suradnju s Nu:Write festivalom režijom omnibusa Playlista, koja traje još i danas), ali i mladim domaćim glumačkim nadama Karlu Mrkši i Asimu Ugljenu.

Scottstown donosi priču o mladom Scottu, njegovu zatupljujućem poslu prodavača u lancu supermarketa, pijanicama iz kvartovskog puba koji mu se podsmjehuju, mami koja hoće iznajmiti sobu u kojoj on još uvijek živi, djevojci Annabel koja mu je jako napeta zbog svojih oblina, pumpanju utezima, izlascima, razvaljivanjima i koječem drugom što ga živcira, sve uz zvukove jeftine elektro glazbe devedesetih izvedene na klavijaturama. To je priča i o tome kako je Scottu dosadno. Dosadno mu je i ljut je što se nalazi zarobljen u začaranom krugu pomaganja ljudima koje mrzi te očajnički želi promijeniti svoju priču.

Priča je to u kojoj dvojica muškarca i Casio sintesajzer, preko suvremenog britanskog dramskog teksta, pričaju kako je Scott napokon postao slobodan. Doživljaj bajke, u početku izvedbe kada se Scott obratio publici i pitao nas je li princ ove priče, brzo je potonuo u vodu nakon glumčeva skidanja odjeće. Na sreću, čin skidanja nije bio vulgaran nego je njime prikazano ogoljenje Scottova života čime je dao naslutiti kako će svoj život prepričati bez krinki. Šteta što ogoljavanje nije ostalo na toj razini do kraja predstave, nego se, zbog nekoliko izlizanih štoseva otišlo predaleko, primjerice pri pokazivanju isprintane fotografije Scottova penisa pri čemu se ismijavala njegova veličinu (Prilično pubertetski, zar ne?)

Scena je u svojoj ogoljenosti djelovala već viđeno – na njoj su kao jedini veći rekviziti veliko zrcalo, orbitrek i stolac. Tu su još mala plastična glava dinosaura (kojom su se u jednom trenutku opet nepotrebno dozivale seksualne aluzije) i jedino osvježenje predstave – malena ručna lutka, koja je davala smiješne komentare, dijelila publici fotografije te pobjeđivala Scotta u fizičkim vježbama i obračunima. Suradnja s publikom, kojoj su glumci često pribjegavali, bila je zanimljiv, premda također već viđen, način da se pobjegne od monotonije predstave.

Karlo Mrkša i Asim Ugljen i više no solidni, osobito u svladavanju engleskoga jezika, a Karla Mrkšu zbog vrlo uvjerljivog oponašanja robota i dobrog snalaženja u rukovanju ručnom lutkom zaslužuje i posebno priznanje. Premda sam očekivala zanimljiviju predstavu, izvedba je pružila korektnu zabavu namijenjenu prvenstveno srednjoškolcima jer se kičem i klišejem rijetko zakuha dobra juha za iskusnije kazališne gurmane.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2012.

Luka Barnes
Scottstown
redateljica Morana Foretić
premijera 14. studenoga 2012.
izvode: Asim Ugljen, Karlo Mrkša

Lavež žudnje

Festival Perforacije, Rijeka / Zagreb / Dubrovnik, 24. – 31. listopada 2012.: Queer Zagreb / Domino, Zagreb: Hervé Guibert, Psi, red. Bojan Đorđev

Na ne baš najbolje organiziranom Festivalu Perforacije 2012, prikazana je i koprodukcijska predstava (Srbija / Hrvatska) Psi Bojana Đorđeva. Širok spektar umjetnika i projekata, spajanje estetike i sadržaja, razgovori i diskusije, propitivanje svega, kao ciljevi organizacije Domino (producira spomenuti Festival, kao i Queer Zagreb na kojem je predstava premijerno prikazana), ostvareni su. No, ponekad bi trebalo više pozornosti ipak posvetiti kvaliteti, ne kvantiteti.

Psi su kratak tekst Hervéa Guiberta nastao u ranom razdoblju njegove spisateljske karijere (objavljen je 1982), otvoreno seksualnog sadržaja pa ne čudi kako je autor o njemu govorio kao o svojoj „pornografskoj knjižici“. Podsjetimo, Guibert (1955-1991) je francuski pisac i novinar, homoseksualac koji je autobiografskim i autofikcijskim tekstovima na jednostavan i izravan način publici prikazao opsesiju ljudskim tijelom kao instrumentom za ceremonijalno ispražnjenje seksualnih fantazija. Preminuo je od AIDS-a, koji je jedan od glavnih motiva koji se provlače njegovim književnim opusom.

Pri samom ulasku u dvoranu bilo je teško pretpostaviti što nas čeka jer je pred nama stajala samo oko metar visoko dignuta pravokutna scena obložena bijelim papirom – bijela plahta (objasnio je kasnije glavni i jedini glumac) – mjesto seksualnih (zlo)čina. Posjeli su nas oko najintimnijeg mjesta svakoga ljubavnog para, direktno nas uvlačeći u ulogu voajera, na koju smo, čini se, pristali kupnjom ulaznice. I izvedba je počela. Slušajući izgovarane riječi i stvarajući homoseksualne sado-mazo scene u glavi, osjetila sam prvo strast, pa različitost, gađenje, okrutnost, prezir, mržnju. Bol i napor. Bijes. Nakon pola sata (a izvedba je trajala 55 minuta) ceremonijalno ispražnjavanje seksualnih fantazija i bezosjećajno ponavljanje neprimjerenih naziva muškog spolovila u meni su pokrenuli dosadu pa sam pratila lica ostalih posjetitelja i uspjela uočiti nekoliko ljudi koje je uhvatio drijemež. Sreća za organizatore što je dobar dio prisutnih došao iz piščeve zemlje jer naša hrvatska kazališna publika uglavnom nema ni toliko liberalne poglede ni jak želudac te bi već odavno ispraznila ionako neveliko MCUK-ovo gledalište.

I tako je ta bijela plahta, na kojoj su se, barem imaginarno ocrtavale svakojake tjelesne kretnje, situacije i fantazije (koje su pridonosile autootkrivenju), tamnila polako u mojoj mašti, gubeći svaku vezu s nevinošću ne samo ljudske fizionomije, nego i psihe – baš poput ovog tjelesnog performansa o introspekciji duše.

Monodramu animalne seksualne žudnje iz više je likova glasom i tijelom na pozornici prikazao glumac Stipe Kostanić, koji je predočivši nam sado-mazo poze vežući se kablom mikrofona za četiri ključne točke (gležnjevi, zapešća, vrat, usta), jedini uzdrmao sirovost i ispraznost scene. Pored ja koje pripovijeda, pluralnost se dala prepoznati u likovima ti, ona, gospodar i – psi. Kako je izvedba išla svome kraju, frustrirana je žudnja bila sve veća i nepodnošljivija te se poput orkestra spremala za veliko finale koje je skoro trebalo donijeti punoću erotskog doživljaja. Napetost je eksplodirala poput vatrometa u zajedničkom hetero-homo seksualnom činu troje ljubavnika – stvaranjem ploda. Konačno su prikazani i agresivni psi koji su nas napadali baš kao što nas svakodnevno napada naša animalna žudnja.

Kostanić je napokon mogao predahnuti – zasluženo. Izmicanje iz jednoga lika koji neprimjetno upada u drugi, pa u treći, i četvrti, sve uz ogromne psihičke i fizičke napore, i dopuštenje redatelju da se s njegovim tijelom poigra na okrutan Guibertov način, trebalo je prihvatiti koncentrirano i uz mnogo hrabrosti. Kostaniću je to, uz tek poneko neprimjereno podrhtavanje glasa (izazvano nepravilnim disanjem) i prisjećanje na scenarij, uspjelo. Time je predstavu, koja zapravo više djeluje kao performans, definitivno podigao na višu razinu.

Čudan odabir teksta za dramsku izvedbu objašnjava nam redateljevo zanimanje za kazalište i performans (koji uključuje rad s eksperimentalnim dramskim pismom), ali i postdramsko kazalište, te je u tom je smislu suradnja s Kostanićem uspjela. Ipak, bojim se kako Hrvatska nije plodno tlo za takve izvedbe.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.

Hervé Guibert
Psi
redatelj Bojan Đorđev
premijera 28. travnja 2012.
izvodi: Stipe Kostanić
scenski pokret Selma Banich, fotografija Darko Vaupotić, prijevod Zlatko Wurzberg
produkcija: Queer Zagreb / Domino
uz potporu: projekt BCC (Balcan Can Contemporary) kroz program IPA Europske unije
u suradnji s MCUK Scena Travno

Pogled iz cepelina

Državno kazalište iz Braunschweiga i Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Krajolik s padom, red. Daniela Löffner

Krajolik s padom koprodukcijska je predstava stvorena u okviru hrvatsko-njemačkog projekta Pozor: Pioniri! u sklopu kojega je nastala i nedavno predstavljena Žuta crta u režiji Ivice Buljana. Podsjetimo, Ivana Sajko za svoj je tekst dobila drugu nagradu Marin Držić, dok nijedan tekst nije bio prvonagrađen. Sajko je za potrebe drame tražila metaforičke poveznice Braunschweiga i Zagreba te se zaustavila na cepelinu, doživljavajući ga kao simbol društvene elite, bogatih pojedinaca koji svijet promatraju s visine, ne mareći za obične ljude kojima je taj zračni balon tek puka maštarija. Taj stil života „koji ne poznaje svakodnevne brige“ spojila je sa životom trudne žene (zabrinute za preživljavanje još nerođena djeteta), čiji partner sakuplja boce i mijenja ih za „hranu okusa plastike“. Podsjeća na hrvatsku stvarnost, zar ne? 

Sajko je kazala kako se osim motivom cepelina, poslužila i slikom Pietera Bruegela Krajolik s Ikarovim padom iz 1558. godine, nadovezajući se na Ikarov bijeg iz labirinta i potrebu da se izbavi iz zamršenosti njegovih putova kako bi označio pobjedu duhovnog nad tjelesnim. Slika fascinira jer prikazuje predivan krajolik primorskoga gradića, dok je sasvim sićušno u desnom uglu prikazano maleno dijete Ikar koji je pada naglavce u vodu. Dakle, velika tragedija slabijeg (kao i onog običnog čovjeka koji sa zemlje promatra cepelin) koju opet nitko ne primjećuje. I tako se slični scenariji vrte u krug, u nedogled, baš poput mnogobrojnih krugova koje glumci oslikavju na platnu pozornice.


Scena (Claudia Breschke) pak podsjeća na skelu obješenu na neboderu i unatoč svojoj jednostavnosti, samo je još jedan pokazatelj potrebe za nedostižnim visinama. Glumci koji se na njoj izmjenjaju, skladno događajima i svojim osjećajima boje scensko platno čas toplim, čas hladnim bojama. Tim gotovo ritualnim postupkom, uvlače našu psihu u predstavu i otvaraju mogućnosti za poistovjećivanja. Nostalgične pjesme Beatlesa i dokumentarni prilozi radijskih emisija (pad cepelina), koje Sajko vrlo često umeće u svoje drame, još dublje nas uvlače u njihov svijet, koji prihvaćanjem fantazija postaje i naš svijet.

I opet se nakon odličnog teksta Ivane Sajko pitam, jesu li uopće njezine drame za izvođenje na pozornici ili ih je ipak bolje ostaviti za unutarnje čitanje i stvaranje individualne maštarije? Ovaj put teško je zaključiti je li nam redateljica svojom inovativnošću, doživljajem i iznošenjem teksta na slikarski, apstraktno-fantazijski način, odmogla ili pomogla razumijeti poantu izvedbe: imamo tu okvir za sliku – unutar kojeg se nalazi paleta boja od toplih ka hladnima, puno kistova raznih debljina i mnoštvo likova koji predstavljaju narod – baš nešto poput Kantova okvira. U svijetu koji je redateljica iznijela ne postoje više fizički predmeti, nego ograničenja našega uma, bezbrojni ispiti fizičke i psihičke izdržljivosti, jer mi ćemo uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu ovakve ili onakve u određenom prostoru ili vremenu.

Glumci unutar zadanih okvira fantazijskoga svijeta ne izgovaraju tekst, nego su poput lutaka kojima upravlja i glas posuđuje netko drugi. U stvaranju takvoga doživljaja pomažu im kolege iz prvoga reda publike, čime na još jedan način njihova zbilja postaje našom zbiljom. Isti su odlično dočarali atmosferu priobalnoga gradića, patnje, rađanja, nemira i bunta. Zapravo, akustički je priča toliko dobro prezentirana, da bi, izuzmemo li tu odrednicu, lako postala nestvarna i neprepoznatljiva. Stoga i ne čudi što su Nijemci (Moritz Dürr, Sven Hönig, Hanno Koffler, Klaus Lembke, Hans-Werner Leupelt, Mattias Schamberger i Rika Weniger, potvrdili su kako i dalje konkuriraju na samom vrhu europske glume) izazvali pljesak, a naši kazalištarci još uvijek ne znajći kuda i kako s prijevodom stranoga teksta, izazvali jedino glavobolje.

Glavobolja izazvana miješanjem njemačkih, hrvatskih i engleskih riječi, proći će, no bojim se da za Weltschmerz tablete trenutno nema. Većina nas ipak se osjeća poput supruga glavne junakinje, beskorisnog sakupljača sekundarnih sirovina, uništavatelja poruka u bocama koje šalju uporni mornari, stalno računajući vrijednost napuštena brodskog željeza jednom kad s njega nestanu ljudi. Možda u ovom slučaju slušati savjet vrijedi: čekati bolje sutra i smijehom dozivati brodove.


© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2012.

Živjeti za sadašnjost

15. FAKI, Festival alternativnog kazališnog izričaja, Zagreb, 24. – 27. svibnja 2012.: Studentsko kazalište Ivan Goran Kovačić, Zagreb, Nostalgia, red. Renata Carola Gatica

 

„Putovanje nastavljamo sami. Ostavite sve, oslobodite se! Moramo oprostiti, moramo si oprostiti, moramo se oprostiti, oprosti, oprosti, oprosti...“ – poanta je predstave atmosfere afirmiranog amaterskog Studentskog kazališta Ivan Goran Kovačić iz Zagreba. U 65 minuta igranja sa svjetlošću i glazbom balada, na španjolskom i portugalskom jeziku, nasilnom iživljavanju nad dječjim lutkama, bacanjem osobnih fotografija iz prošlosti i gomilanjem kofera po scenskom prostoru, glumci su uvjerljivo dočarali atmosferu samoće, odbačenosti i grizodušja, emocije koje svatko od nas osjeti barem jednom u životu.

Nostalgia je nastala kao produkt niza pojedinačnih improvizacija u kojima je redateljica Renata Carola Gatica provocirala izvođače da se snađu u područjima u kojima se neki još nisu okušali. A oni su dokazali emocionalnu glumačku zrelost. I to kakvu! Lea Đido i Tanja Radović zadivile su odličnim pjevačkim sposobnostima, dok ostali, Zrinka Antičević (voditeljica kazališta), Dean Krivačić, Dinko Vujević i Marko Movre, izvrsnim emotivnim figurama i scenskim pokretima. Stoga ne čudi što je Movre nagrađen za najbolju mušku ulogu na 52. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera. Izvedbu je svojim umijećem na gitari popratio Velimir Kačurov. Ansambl je zajedničkim snagama predstavu podigao na višu razinu i opravdao je nagrađen za najbolju predstavu u cjelini na 16. festivalu zagrebačkih kazališnih amatera. 

Prostor Medike, u kojem je predstava postavljena, upotpunio je mračnu i nostalgičnu atmosferu predstave, podsjetivši još jednom na sve ono što nam nedostaje, a što smo nekada imali. Na crnoj je podlozi domišljato postavljen manji broj rekvizita; žarulje, red drvenih stolaca te jedna vješalica za garderobu, sugerirajući nam kako je riječ o čekaonici. Šest glumaca pirandelovski ulazi u taj prostor, u kojem nitko od njih ne zna zašto su tu ni kada će, kako i kamo dalje. Milozvučne balade, čije se izvođenje naplaćuje, izazivaju međusobnu sućut likova predstave nad njihovim problemima i patnjama. Unatoč tome, prekid veze, napuštanje prijatelja, djeteta, ljubavna bol, osjećaji žaljenja i krivnje, prikazani su kao jadi koji se tiču svakoga od nas i zato iz njih moramo izroniti sami.

Koferi, simboli tereta prošlosti, daju naslutiti kako je riječ o putovanju. To je putovanje unatrag, u prošlost, u djetinjstvo i mladost što nam sugeriraju dječje lutke, a s kojima se glumci nasilno obračunavaju tijekom same izvedbe. Ali, to je možda i zadnje putovanje u životu, u kojem smo shvatili sve svoje pogreške, postali jednaki pred Bogom i odlučili se pomiriti sa prošlošću, oprostiti sebi i drugima: „Oslobodite se svih materijalnih stvari! Pogledajte! Opipajte! Pomirišite! Oprostite se od njih! Oslobodite se! Oslobodite se!“. I sam čin preodijevanja pokazuje nam da se glumci rješavaju bremena izblijedjelih, prošlih uspomena, otvarajući put istini i praštanju. Poneka nijema slika poput sinkroniziranog disanja te scene udvostručavanja glasova otvaraju prostor za poistovjećivanje – dopuštaju nam osjetiti bol, samoću, napuštenost, patnju, grizodušje, nostalgiju.
Kako se predstava ne bi pretvorila u žalopojku, ansambl je izveo i nekoliko humorističnih situacija na tragu groteske koje su postavljene kao kontrapunkt prevladavajućoj tmurnoj atmosferi. Na primjer, u sceni nasilnog obračunavanja s dječjim lutkama, gotovo nalik borbi u ringu, istaknuo se Dean Krivačić. Tim se činom simbolično pokušao odriješiti svoje prošlosti.

Poetičan tekst koji su izgovarali između pjesama na stranom jeziku, napisali su sami glumci. Tako su osim zavidnih vokalnih sposobnosti, pokazali kako imaju smisla i za dramaturgiju i humor. Svojim su primjerom veseloj redateljici iz publike, koja je ushićeno pratila svaki njihov pokret i glas, bili i te kako na ponos. Na samom kraju izvedbe, poučili su nas: „Čovjek je zaglavljen u prošlosti. Prošlost je realna i neponovljiva, jer svaka je sadašnjost već prošlost, a svaka je prošlost, bez obzira iz kojeg trenutka je promatramo.“ Samo živjeti za sadašnjost, složili bismo se, znači živjeti svoj život.

© Andreja Rambrot, KAZAIŠTE.hr, 28. svibnja 2012.

Normalno i nenormalno

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević, 2012.

Tabui su uvelike zastupljeni u našem društvu. Prisjetimo se nedavnog pokušaja organiziranja gay povorke u Lijepoj našoj, koja nije naišla na razumijevanje okoline, već je bila osuđivana kao nenormalna, neprirodna. No, možemo li mi normalni uzeti sebi za pravo tražiti nenormalnost u ičemu što postoji?

Ovo je pitanje ponovno iznijela afirmirana filmašica Dana Budisavljević. Autobiografski dokumentarac Nije ti život pjesma Havaja (50 min.), nastao u produkcijskoj kući Hulahop koju je pokrenula s Olinkom Višticom 2006, prikazuje koliko je teško biti drugačiji u društvu čiji je mentalni sklop sklon osuđivanju pojedinca već prema jednoj njegovoj netipičnoj osobini. Nažalost, o različitosti ne sude samo neznanci već i oni najbliži. A kada na scenu zakorače osobe u krvnome srodstvu, počinje se odmotavati životno klupko začinjeno malim spletom čvorića koji se mogu otpetljati samo zajedničkim snagama, „kopanjem po sebi“, rekla bi Danina majka.

Film je premijerno prikazan na 8. ZagrebDoxu, gdje je nagrađen nagradom publike i posebnom nagradom ocjenjivačkoga suda, dok je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu nagrađen kao najbolji (grubo montirani) projekt Docu Rough Cut Boutiquea, a dobitnik je i Geneva Cash Award za najbolji projekt koji se bavi pitanjima ljudskih prava, te nagrade CineLink Work in Progress. Naveliko hvaljeni dokumentarac privukao je publiku i na kasnije održane Dane hrvatskog filma, na kojima je osvojio Specijalno priznanje žirija.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević
„Nije ti život pjesma Havaja“ majčina je izreka koja je Dani trebala pokazati realnu sliku njezina života, ali i pokazati pojedincima u publici kako nisu samo oni žrtve uhvaćene u mrežu neriješenih obiteljskih odnosa. Priča je to o priznavanju homoseksualnosti, o nemogućnosti pomirenja s činjenicom biti gay, o borbi s višim silama: odgojem i kulturom. Jesmo li negdje pogriješili? – propituju se likovi ovoga dokumentarca. Bližeći se postupno samom finalu, saznajemo kako je gay problematika samo dio niti umotane u obiteljsko klupko problema i tabua. Još mnogo prašine ostaje pod kućnim otiračem, što izbljeđuje prvotnu ideju filma i otvara prostor ostalim obiteljskim problemima.

Osim što je dio obitelji, na početku filma nije nam jasno zašto je brat uveden kao jedan od četvero glavnih protagonista. Ipak, kako se približavamo kraju filma, saznajemo da je njegov i sestrin odnos zapravo malo leglo edipovske ljubomore, uglavnom vidljive samo iz njezine perspektive. Nisu ni roditelji zlatno jaje, uzor kakav bi trebali biti. Sporazumno odvojivši zajedničku intimnost, pokušali su živjeti utroje, odnosno petero, s novim ženinim/majčinim odabranikom, kako bi djeca ostala s oba roditelja.

Tako se jedna obiteljska priča, iz minute u minutu, pretvara u problematičnu obiteljsku ispovijed koja je na kraju simbolično zaglađena – kremom za tortu. Odmotavaju se rođendanski darovi, no je li se odmotala i istina? Jesu li se otkrila prava lica članova obitelji ili oni i dalje čuvaju posljednju masku i podsjećaju nas kako je život kazalište?

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

Redateljičino propitkivanje bliskih osoba o prihvaćanju homoseksualnosti, koje se pred kamerama događalo tijekom nekoliko obroka, postavilo je okvire priče ispričane po sjećanju. Blagovaonica nije izabrana slučajno. Ona je tradicionalno mjesto okupljanja svih članova obitelji, mjesto gdje se nakon različitih individualnih zadataka grupno posvećuje istom zadatku – hranjenju. Taj ritual protagonisti ponavljaju i sada: s tatom Dana doručkuje utorkom u devet ujutro, a nedjeljom ona i brat idu majci na ručak. Je li i sam čin hranjenja, odnosno probavljanja, predstavljen kao metafora za psihičko čišćenje organizma? Na ovo nam pitanje može odgovoriti jedino redateljica. Ipak, učestali kadrovi rezanja i pripremanja namirnica prikazani u krupnome planu zasigurno ovdje nisu slučajno, već promišljeno, vjerojatno kako bi naglasili tenzije kojima je ispunjen prostor blagovaonice. Tako se kao kraće montažne sekvence suprotstavljaju dužima, onima dijaloškima, te time dodatno naglašavaju dinamičnost i tempo filma. Kako se atmosfera filma nametnula već sama po sebi, putem nesvjesnih grimasa, gesta i stanki u govoru, ovakvo postavljanje filma nije bilo nužno.

Na kraju bismo mogli postaviti pitanje o trajanju filma. Je li vremenski okvir od 50 minuta postavljen zato što redateljica produžetkom filma nije željela ući dublje u privatnost svoje obitelji (koju unatoč nesređenim odnosima želi zaštititi)? Da je film produljen desetak minuta, mnogo bi se toga još moglo izreći, bez dubljeg ulaženja u privatnost, jer su osobe ipak znale da ih se snima pa su samim time već odabrale što s nama žele podijeliti.

Naposljetku, slobodna sam zaključiti kako roditelji nisu reagirali na činjenicu da im je kći gay jer nisu znali kako reagirati, ali i zato što se boje onoga što naša kultura podrazumijeva drugačijim i neprirodnim. U jednoj razmjerno običnoj obitelji čiji su članovi svakodnevni ljudi, u obitelji koja živi tu negdje blizu nas, specifične neobičnosti ne nadilaze razinu neobičnosti na kakvu nailazimo u gotovo svakoj obitelji, što pridonosi lakšem poistovjećivanju s osobama u dokumentarcu i većoj uvjerljivosti složenosti njihovih karaktera i odnosa. Istu funkciju imaju i crno-bijele fotografije iz prošlosti koje se prikazuju u drugoj polovini filma. To su zabilješke mladenačke ljubavi, dječjih rođendana, posjeta moru, viteških igara i školskih godišnjaka – svega što se čini kao normalno i ne upućuje na kasnije možebitne sklonosti homoseksualnosti.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević
Judith Butler, jedna od najpoznatijih feministkinja, u svojoj raspravi Nevolje s rodom (1990) progovara upravo o istaknutoj dvojbi. Heteroseksualna želja je zapravo socijalno konstruirana kroz repeticiju stiliziranih činova. Činovi (odijevanje u ružičastu ili plavu boju, igranje autićima ili lutkama, šišanje na kratko ili puštanje kose...) su ti koji svojim ponavljanjem oblikuju nečiji rod. Rod i seksualnost, prema njoj, nisu dobrovoljni izbori jer su nam nametnuti kulturom, a toga su mišljenja i Danini roditelji i brat.  

Ipak, u filmu saznajemo da je redateljica pokušala biti normalna. Propitivala je svoju seksualnost osam godina, uporno se pokušavajući zaljubiti u dečke. Novo doba možda bi nas trebalo potaknuti da razmislimo o maloj internoj šali njezine obitelji, kada je ona željela otvoriti bocu vina, na što joj je majka rekla da to prepusti ocu ili bratu jer „to je posao za muškarce“. Njezin se otac našalio i rekao kako je ona njihovo muško i da slobodno sama otvori bocu. Kao najobjektivniji član obitelji, otac je zaključio: „Ne možemo promijeniti događaje unazad, ali možemo ih promijeniti unaprijed“. Možda bismo se i mi trebali zapitati jesmo li spremni pustiti prošlost i napokon mijenjati događaje unaprijed. Jesmo li spremni smo prihvatiti homoseksualnost? Jer ona je očito oko nas.

-----------
Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s  Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.