Živjeti za sadašnjost

15. FAKI, Festival alternativnog kazališnog izričaja, Zagreb, 24. – 27. svibnja 2012.: Studentsko kazalište Ivan Goran Kovačić, Zagreb, Nostalgia, red. Renata Carola Gatica

 

„Putovanje nastavljamo sami. Ostavite sve, oslobodite se! Moramo oprostiti, moramo si oprostiti, moramo se oprostiti, oprosti, oprosti, oprosti...“ – poanta je predstave atmosfere afirmiranog amaterskog Studentskog kazališta Ivan Goran Kovačić iz Zagreba. U 65 minuta igranja sa svjetlošću i glazbom balada, na španjolskom i portugalskom jeziku, nasilnom iživljavanju nad dječjim lutkama, bacanjem osobnih fotografija iz prošlosti i gomilanjem kofera po scenskom prostoru, glumci su uvjerljivo dočarali atmosferu samoće, odbačenosti i grizodušja, emocije koje svatko od nas osjeti barem jednom u životu.

Nostalgia je nastala kao produkt niza pojedinačnih improvizacija u kojima je redateljica Renata Carola Gatica provocirala izvođače da se snađu u područjima u kojima se neki još nisu okušali. A oni su dokazali emocionalnu glumačku zrelost. I to kakvu! Lea Đido i Tanja Radović zadivile su odličnim pjevačkim sposobnostima, dok ostali, Zrinka Antičević (voditeljica kazališta), Dean Krivačić, Dinko Vujević i Marko Movre, izvrsnim emotivnim figurama i scenskim pokretima. Stoga ne čudi što je Movre nagrađen za najbolju mušku ulogu na 52. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera. Izvedbu je svojim umijećem na gitari popratio Velimir Kačurov. Ansambl je zajedničkim snagama predstavu podigao na višu razinu i opravdao je nagrađen za najbolju predstavu u cjelini na 16. festivalu zagrebačkih kazališnih amatera. 

Prostor Medike, u kojem je predstava postavljena, upotpunio je mračnu i nostalgičnu atmosferu predstave, podsjetivši još jednom na sve ono što nam nedostaje, a što smo nekada imali. Na crnoj je podlozi domišljato postavljen manji broj rekvizita; žarulje, red drvenih stolaca te jedna vješalica za garderobu, sugerirajući nam kako je riječ o čekaonici. Šest glumaca pirandelovski ulazi u taj prostor, u kojem nitko od njih ne zna zašto su tu ni kada će, kako i kamo dalje. Milozvučne balade, čije se izvođenje naplaćuje, izazivaju međusobnu sućut likova predstave nad njihovim problemima i patnjama. Unatoč tome, prekid veze, napuštanje prijatelja, djeteta, ljubavna bol, osjećaji žaljenja i krivnje, prikazani su kao jadi koji se tiču svakoga od nas i zato iz njih moramo izroniti sami.

Koferi, simboli tereta prošlosti, daju naslutiti kako je riječ o putovanju. To je putovanje unatrag, u prošlost, u djetinjstvo i mladost što nam sugeriraju dječje lutke, a s kojima se glumci nasilno obračunavaju tijekom same izvedbe. Ali, to je možda i zadnje putovanje u životu, u kojem smo shvatili sve svoje pogreške, postali jednaki pred Bogom i odlučili se pomiriti sa prošlošću, oprostiti sebi i drugima: „Oslobodite se svih materijalnih stvari! Pogledajte! Opipajte! Pomirišite! Oprostite se od njih! Oslobodite se! Oslobodite se!“. I sam čin preodijevanja pokazuje nam da se glumci rješavaju bremena izblijedjelih, prošlih uspomena, otvarajući put istini i praštanju. Poneka nijema slika poput sinkroniziranog disanja te scene udvostručavanja glasova otvaraju prostor za poistovjećivanje – dopuštaju nam osjetiti bol, samoću, napuštenost, patnju, grizodušje, nostalgiju.
Kako se predstava ne bi pretvorila u žalopojku, ansambl je izveo i nekoliko humorističnih situacija na tragu groteske koje su postavljene kao kontrapunkt prevladavajućoj tmurnoj atmosferi. Na primjer, u sceni nasilnog obračunavanja s dječjim lutkama, gotovo nalik borbi u ringu, istaknuo se Dean Krivačić. Tim se činom simbolično pokušao odriješiti svoje prošlosti.

Poetičan tekst koji su izgovarali između pjesama na stranom jeziku, napisali su sami glumci. Tako su osim zavidnih vokalnih sposobnosti, pokazali kako imaju smisla i za dramaturgiju i humor. Svojim su primjerom veseloj redateljici iz publike, koja je ushićeno pratila svaki njihov pokret i glas, bili i te kako na ponos. Na samom kraju izvedbe, poučili su nas: „Čovjek je zaglavljen u prošlosti. Prošlost je realna i neponovljiva, jer svaka je sadašnjost već prošlost, a svaka je prošlost, bez obzira iz kojeg trenutka je promatramo.“ Samo živjeti za sadašnjost, složili bismo se, znači živjeti svoj život.

© Andreja Rambrot, KAZAIŠTE.hr, 28. svibnja 2012.

Normalno i nenormalno

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević, 2012.

Tabui su uvelike zastupljeni u našem društvu. Prisjetimo se nedavnog pokušaja organiziranja gay povorke u Lijepoj našoj, koja nije naišla na razumijevanje okoline, već je bila osuđivana kao nenormalna, neprirodna. No, možemo li mi normalni uzeti sebi za pravo tražiti nenormalnost u ičemu što postoji?

Ovo je pitanje ponovno iznijela afirmirana filmašica Dana Budisavljević. Autobiografski dokumentarac Nije ti život pjesma Havaja (50 min.), nastao u produkcijskoj kući Hulahop koju je pokrenula s Olinkom Višticom 2006, prikazuje koliko je teško biti drugačiji u društvu čiji je mentalni sklop sklon osuđivanju pojedinca već prema jednoj njegovoj netipičnoj osobini. Nažalost, o različitosti ne sude samo neznanci već i oni najbliži. A kada na scenu zakorače osobe u krvnome srodstvu, počinje se odmotavati životno klupko začinjeno malim spletom čvorića koji se mogu otpetljati samo zajedničkim snagama, „kopanjem po sebi“, rekla bi Danina majka.

Film je premijerno prikazan na 8. ZagrebDoxu, gdje je nagrađen nagradom publike i posebnom nagradom ocjenjivačkoga suda, dok je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu nagrađen kao najbolji (grubo montirani) projekt Docu Rough Cut Boutiquea, a dobitnik je i Geneva Cash Award za najbolji projekt koji se bavi pitanjima ljudskih prava, te nagrade CineLink Work in Progress. Naveliko hvaljeni dokumentarac privukao je publiku i na kasnije održane Dane hrvatskog filma, na kojima je osvojio Specijalno priznanje žirija.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević
„Nije ti život pjesma Havaja“ majčina je izreka koja je Dani trebala pokazati realnu sliku njezina života, ali i pokazati pojedincima u publici kako nisu samo oni žrtve uhvaćene u mrežu neriješenih obiteljskih odnosa. Priča je to o priznavanju homoseksualnosti, o nemogućnosti pomirenja s činjenicom biti gay, o borbi s višim silama: odgojem i kulturom. Jesmo li negdje pogriješili? – propituju se likovi ovoga dokumentarca. Bližeći se postupno samom finalu, saznajemo kako je gay problematika samo dio niti umotane u obiteljsko klupko problema i tabua. Još mnogo prašine ostaje pod kućnim otiračem, što izbljeđuje prvotnu ideju filma i otvara prostor ostalim obiteljskim problemima.

Osim što je dio obitelji, na početku filma nije nam jasno zašto je brat uveden kao jedan od četvero glavnih protagonista. Ipak, kako se približavamo kraju filma, saznajemo da je njegov i sestrin odnos zapravo malo leglo edipovske ljubomore, uglavnom vidljive samo iz njezine perspektive. Nisu ni roditelji zlatno jaje, uzor kakav bi trebali biti. Sporazumno odvojivši zajedničku intimnost, pokušali su živjeti utroje, odnosno petero, s novim ženinim/majčinim odabranikom, kako bi djeca ostala s oba roditelja.

Tako se jedna obiteljska priča, iz minute u minutu, pretvara u problematičnu obiteljsku ispovijed koja je na kraju simbolično zaglađena – kremom za tortu. Odmotavaju se rođendanski darovi, no je li se odmotala i istina? Jesu li se otkrila prava lica članova obitelji ili oni i dalje čuvaju posljednju masku i podsjećaju nas kako je život kazalište?

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

Redateljičino propitkivanje bliskih osoba o prihvaćanju homoseksualnosti, koje se pred kamerama događalo tijekom nekoliko obroka, postavilo je okvire priče ispričane po sjećanju. Blagovaonica nije izabrana slučajno. Ona je tradicionalno mjesto okupljanja svih članova obitelji, mjesto gdje se nakon različitih individualnih zadataka grupno posvećuje istom zadatku – hranjenju. Taj ritual protagonisti ponavljaju i sada: s tatom Dana doručkuje utorkom u devet ujutro, a nedjeljom ona i brat idu majci na ručak. Je li i sam čin hranjenja, odnosno probavljanja, predstavljen kao metafora za psihičko čišćenje organizma? Na ovo nam pitanje može odgovoriti jedino redateljica. Ipak, učestali kadrovi rezanja i pripremanja namirnica prikazani u krupnome planu zasigurno ovdje nisu slučajno, već promišljeno, vjerojatno kako bi naglasili tenzije kojima je ispunjen prostor blagovaonice. Tako se kao kraće montažne sekvence suprotstavljaju dužima, onima dijaloškima, te time dodatno naglašavaju dinamičnost i tempo filma. Kako se atmosfera filma nametnula već sama po sebi, putem nesvjesnih grimasa, gesta i stanki u govoru, ovakvo postavljanje filma nije bilo nužno.

Na kraju bismo mogli postaviti pitanje o trajanju filma. Je li vremenski okvir od 50 minuta postavljen zato što redateljica produžetkom filma nije željela ući dublje u privatnost svoje obitelji (koju unatoč nesređenim odnosima želi zaštititi)? Da je film produljen desetak minuta, mnogo bi se toga još moglo izreći, bez dubljeg ulaženja u privatnost, jer su osobe ipak znale da ih se snima pa su samim time već odabrale što s nama žele podijeliti.

Naposljetku, slobodna sam zaključiti kako roditelji nisu reagirali na činjenicu da im je kći gay jer nisu znali kako reagirati, ali i zato što se boje onoga što naša kultura podrazumijeva drugačijim i neprirodnim. U jednoj razmjerno običnoj obitelji čiji su članovi svakodnevni ljudi, u obitelji koja živi tu negdje blizu nas, specifične neobičnosti ne nadilaze razinu neobičnosti na kakvu nailazimo u gotovo svakoj obitelji, što pridonosi lakšem poistovjećivanju s osobama u dokumentarcu i većoj uvjerljivosti složenosti njihovih karaktera i odnosa. Istu funkciju imaju i crno-bijele fotografije iz prošlosti koje se prikazuju u drugoj polovini filma. To su zabilješke mladenačke ljubavi, dječjih rođendana, posjeta moru, viteških igara i školskih godišnjaka – svega što se čini kao normalno i ne upućuje na kasnije možebitne sklonosti homoseksualnosti.

Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević
Judith Butler, jedna od najpoznatijih feministkinja, u svojoj raspravi Nevolje s rodom (1990) progovara upravo o istaknutoj dvojbi. Heteroseksualna želja je zapravo socijalno konstruirana kroz repeticiju stiliziranih činova. Činovi (odijevanje u ružičastu ili plavu boju, igranje autićima ili lutkama, šišanje na kratko ili puštanje kose...) su ti koji svojim ponavljanjem oblikuju nečiji rod. Rod i seksualnost, prema njoj, nisu dobrovoljni izbori jer su nam nametnuti kulturom, a toga su mišljenja i Danini roditelji i brat.  

Ipak, u filmu saznajemo da je redateljica pokušala biti normalna. Propitivala je svoju seksualnost osam godina, uporno se pokušavajući zaljubiti u dečke. Novo doba možda bi nas trebalo potaknuti da razmislimo o maloj internoj šali njezine obitelji, kada je ona željela otvoriti bocu vina, na što joj je majka rekla da to prepusti ocu ili bratu jer „to je posao za muškarce“. Njezin se otac našalio i rekao kako je ona njihovo muško i da slobodno sama otvori bocu. Kao najobjektivniji član obitelji, otac je zaključio: „Ne možemo promijeniti događaje unazad, ali možemo ih promijeniti unaprijed“. Možda bismo se i mi trebali zapitati jesmo li spremni pustiti prošlost i napokon mijenjati događaje unaprijed. Jesmo li spremni smo prihvatiti homoseksualnost? Jer ona je očito oko nas.

-----------
Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s  Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.