Vlakom kroz maštu

Gostovanje: Lutkovno gledališče Pupilla, Lendava, Slovenija, Rita Bartal Kiss, ZOOpotniki (ZOO putnici), red. Rita Bartal Kiss (u Centru za kulturu Čakovec)

Jeste li već putovali vlakom? Jeste li slušali njegovo monotono,i ritmično tutnjanje? Jeste li promatrali oblake i krajolik kroz koji prolazite? Dugo putovanje ponekad zna biti dosadno, a domišljata igra lako može dočarati zanimljivo dogodovštine. Mađarskoj redateljici Riti Bartal Kiss to je bila polaznica za vrlo kreativno kazališno ostvarenje namijenjeno djeci od treće godine nadalje. Igra se razvija u samo šesnaest kvadratnih metara (4x4) koji čine kupe vlaka i okolni prostor iz mašte. U kupeu se našlo dvoje putnika, mladić i djevojka. Uskoro su otkrili kako nisu sami, jer se u njihovim kovčezima sakrivaju male, neuobičajene životinjice, koje „putovanje mijenjaju u pravu životinjsku paradu“. To nije samo putovanje vlakom, to je putovanje kroz dječju maštu. Na kraju dugog i domišljatog putovanja, bodrenog dječjim smjehom, donedavno nepoznati suputnici postali su dobri prijatelji, a možda i nešto više.

ZOO putnici su lutkarska predstava bez riječi, s naglaskom na animiranju svakodnevnih predmeta iz kovčega, pri čemu su oni najveći kovčezi često poslužili i kao paravan za animaciju. Lutke/životinje osmišljene su vrlo maštovito – nastaju spajanjem raznih uporabnih predmeta koje su putnici na putovanje ponijeli u svojim kovčezima. Mački i psu tijelo čine torbe, ptice su sačinjene od štapa i listova novina, krokodilovi zubi prezentirani su kutije za jaja, lavu i majmunu glave su oblikovane od šešira, mali novčanici poslužili su kod izvedbi školjaka, kišobran za meduzu, ruksak za kornjaču (...), a nabrajati bismo mogli još u nedogled.

Predstava se sastoji od više epizoda odvojenih puštanjem slika koje se mijenjaju u prozoru kupea (koji publika prati poput vrlo spora filma). Tako možemo vidjeti sela, stepe, džunglu, more; različite eksterijere pomoću kojih je prikazana igra, i domaćih i divljih životinja. To je osobito zanimljivo najmlađoj publici, jer je cijela predstava zapravo osmišljena poput igre pogađanja i oponašanja – glumci uprizore životinju, a djeca trebaju odgonetnuti o kojoj je životinji riječ. Kako bi igra bila zahtjevnija, lutkari/glumci pritom ne govore, nego se cijela igra temelji tek na zvukovima. Početak i kraj putovanja vlakom zaokruženi su pojavom treće, sporedne uloge – konduktera.

Najzanimljivija je i najmaštovitija epizoda kada se vlak vozi kroz more i kada glumci plivaju te kroz lutke uprizoruju male i velike morske životinje. Plavo svjetlo ovdje je dočaralo posebnu vrstu (morske) mističnosti. Od niza humorističnih elemenata, posebno je zabavan onaj kada se uprizori strašni morski pas, a koji je ganjala mladića, nakon čega se on dosjetio obraniti se od nje četkicom joj iščetkavši zube. Zanimljiv preokret, zar ne?

Svjetlo i glazba podložni su stalnim promjenama i osnovni su stvaratelji atmosfere. Glazba se mijenja ovisno o epizodama, od opuštajuće i smirene vođene klavirom, do dramatične. Pritom je popraćena i šumom vode, cvrkutom ptica te ostalim onomatopejama. Svi glumci članovi su Lutkovnog gledališča Pupilla iz Slovenije. Glumac Luka Cojhter konduktera je odigrao s grotesknim elementima. Posebnu draž dao je zviždaljci, kao osnovnom rekvizitu koji prati njegov lik, a brzinom i duljinom ispuštanja daha kroz zviždaljku, dočaravao je svoja emocionalna stanja.

Petra Kavaš i Vitomir Vratarič glume spomenuti par iz kupea. Njihova je igra uvježbana, također povremeno karikirana, dok je povezanost njihovih dvaju likova na sceni jasna. Oni ne igraju samo međusobno, nego se igraju i sami sa sobom i likovima životinja koje upizoruju. Njihovo zaljubljivanje pred kraj predstave, osmišljeno je animacijom dvaju medvjedića te plesom srca. Rita Bartal Kiss već se više puta dokazala kao izrazito kreativna i maštovita redateljica koja zna prepoznati zahtjeve malih gledatelja. ZOO putnici su maštovita predstava puna humora zbog čega će je i mali i veliki s užitkom pogledati.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Rita Bartal Kiss
ZOOpotniki (ZOO putnici)
redateljica Rita Bartal Kiss
premijera kolovoz 2011.
glazba Miha Malek, likovno oblikovanje (lutke, scena, kostimi) Sabina Šinko
izvode: Petra Kavaš, Vitomir Vratarič, Denis Soldat / Luka Cojhter

Mnogostruka lica ljubavi

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ljubomir Kerekeš, Ljubaf, red. Ljubomir Kerekeš

Čak petnaest predstava u svega deset dana ostvareno je na 5. Tjednu smijeha Ljubomira Kerekeša održanom peti put u Varaždinu od 21 do 30. Ožujka, prvi put pod vodstvom Kerekesh Teatra. Tijekom Tjedna održana je i jedna premijera – Ljubaf. Tekst je nastao još davne 1988. godine, no Ljubomir Kerekeš je na njega zaboravio i nedavno ga sasvim slučajno pronašao. Sretni zbog novog Kerekešovog ostvarenja, Varaždinci i Varaždinke nahrlili su u kazalište, znajući da ih očekuje dobra zabava u maniri pučkog teatra. Ovaj put pratimo niz zapleta iz života i svakodnevice obitelji iz Kukovca (sela iz okolice Varaždina), koju čine nametljiva majka sklona alkoholu (Ana Begić), ljubavnim ekscesima i prostačenju, za majkom povodljiva kćer (Hana Hegedušić), i zet, kojeg su ove dvije domine gotovo progutale svojim autoritativnim istupima (Adam Končić). Upravo ti izokrenuti stereotipi o patrijarhalnosti proizveli su najviše komičnih situacija. No, Kerekeš je cijelu stvar dodatno začinio ulogom mladića homoseksualca (Jan Kerekeš) i starca (Ljubomir Kerekeš) koji se udvara majci, glavi obitelji. Također, dobar je začin predstavi i kajkavsko narječje.

Osim već spomenuta pučkog teatra, iliti kazališta za narod (kome i jest ono primarno namijenjeno), i to s primjesama farse (vulgarna komika, ističu se tjelesne dimenzije uloga), ovdje nalazimo i elemente komedije zabune te povremeno karikiranje uloga. Neobavezan iskreni smijeh i česta ismijavanja – od loše vlade, legalizacije, ulaska u Europsku uniju, propalih veletvrtki, referenduma za obitelj, zatupljujućih sapunica, problema nezaposlenosti i slično, dakle, dnevno-političkih (uglavnom), društvenih i ekonomskih tema – protkani su kroz cijelu predstavu, Kerekeš se jednostavnosti i suvremenosti nimalo ne plaši, nego ih koristi za pridobivanje naklonosti publike. Iz predstave u predstavu Kerekeš koristi slične obrasce ponašanja likova i realizacije, u tolikoj mjeri da se već može govoriti o njegovom prepoznatljivom komediografskom stilu, u kojem mu je primarna zadaća zabaviti publiku, „ne opterećujući je radnjom ili izlaskom iz granica poznatih komediografskih principa“.

Najaktualniji problem ovdje je ipak ljubav: nekonzumirana ljubav mladog bračnog para, ljubav majke prema kćeri i obrnuto, ljubav prema porocima, opsesivna ljubav, ljubav prema istom spolu... Jedna takva najbolje se može dočarati ako uđemo u samu srž, na mjesto zločina – u seosku kuću. Ono što se događa između četiri zida, ono je što privlači mase pretvarajući ih u voajere koji se ponekad naslađuju tuđim slabostima, a često se i poistovjećuju.

Glumci su toliko srasli sa svojim ulogama da bismo mogli reći da je djelo za njih i pisano. Prodoran glas i samouvjerenost Ane Begić krase ulogu majke, zvrkavost Hane Hegedušić njezinu kćer, Adam Končić zeta je prikazao kao poslušna i ograničena. Jan Kerekeš uspješno je navigirao s komedijom zabune, u kojoj je zajedno s Končićem stvarao vrlo lijepe i komične minijature. Predstavi je posebno pridonio i sam Kerekeš u ulozi glumca, odnosno ulozi zaljubljena tvrdoglava starca, kojeg krase izumrle kavalirske manire. Izdvojila bih Hanu Hegedušić koja je u ovom ostvarenju briljirala. Njezina moć preobrazbe iz uloge u ulogu naprosto očarava, a ovom je ulogom, čini se, kulminiralo sve dosad usvojeno.

Predstava je jednostavno postavljena. Veliki paravan, s jedne strane predočavajući dio obiteljske kuće, a s druge Krčmu pri Vinceku, dominira cijelom pozornicom. Posebnih efekata u predstavi nema, no obzirom na karakter predstave, za istim nije ni bilo potrebe. Sveprisutni Kerekeš odabrao je i dinamičnu veselu glazbu, ali i scenografiju (u suradnji s Ivanom Duićem). Uspješnom nizu autorskih predstava Kerekeša starijeg (Ufuraj se i pukni, Debitanti, Skupština, Povratak ratnika i Dimnjačar) pridružila se i Ljubaf.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. travnja 2014.
Ljubomir Kerekeš
Ljubafredatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 30. ožujka 2014.
scenografi Ljubomir Kerekeš, Ivan Duić, kostimografi Ljubomir Kerekeš, Karmen Štrlek, majstor rasvjete Marijan Štrlek, izbor glazbe Ljubomir Kerekeš, dizajn plakata Dina Rain
izvode: Ana Begić (majka), Hana Hegedušić (kćer), Adam Končić (zet), Jan  Kerekeš (mladić), Ljubomir Kerekeš (starac)

Drukčiji poredak

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, red. Boris Kobal

U medijima sve češće nailazimo na priče o propasti raznih obitelji, te pritom stalež ili mjesto stanovanja više ne igraju nikakvu ulogu. Problematika stoga nije strana, a nisu strani ni svakodnevni primjeri odumiranja starih vrijednosti i bešćutno, nezaustavljivo uvođenje novih. Upravo je o tome Čehov progovorio u jednoj od svojih najpoznatijih drama – Višnjiku. Višnjik je mjesto koje je zahvaćeno zonom ugode, podsjeća na sigurnost, na djetinjstvo, na raskoš i mir. Oduzeti ga onome tko ga doživljava na taj način, kažnjivo je dijelo, i pred Sudom, i pred Bogom. Međutim, višnjik je predstavljen i kao zatvor – osjećaja, uspomena, podređenosti, mrtve slobode. Njegovu je funkciju najbolje opisao Gajev (Robert Plemić): „Do prodaje višnjika svi smo se uznemiravali, patili smo, a sad kad je pitanje konačno riješeno, svi smo se smirili, čak i razveselili...“. Jer, ponekad, teško je odbaciti stare stvari i navike za koje nas veže Nostalgija, ali kad se to napokon dogodi, sloboda je bezgranična.

Čehov, međutim, nije pisao samo o slobodi i novom, drukčijem poretku, naglasio je i sraz generacija (u kojem su mladi ti koji lakše prihvaćaju novine i novi poredak, a stariji ti koji su vezani za prošlost), pisao o zaboravljenim umijećima, nerealiziranim ljubavima i egzistencijalnim problemima. Zahvaljujući majstorski osmišljenim dijalozima, koji često nalikuju bujici misli, osjećaja i asocijacija, a emocijama natrpane rečenice izmijenjuju se redovito sa onima nabijenima tišinom, Čehov na scenu donosi ljude od krvi i mesa.

Glumci koje je odabrao redatelj varaždinskog Višnjika Boris Kobal, vidljivo su se potrudili ući u srž svake uloge i izvući karakterne osobine koje određuju svaku od njih. Ranjevska (Barbara Rocco) je melankolična, Anja (Karolina Horvat) je otvorena i hrabra, Varja (Katarina Arbanas) je Anjin antipod, Dunjaša (Hana Hegedušić) je zvrckasta i osjetljiva, dok se Charlotta (Sunčana Zelenika Konjević) izdvaja raznim cirkusantskim vještinama. Za njima kvalitetom ne zaostaje ni muški dio ekipe: pomalo čudan, ali zabavan Gajev (Robert Plemić), novopečeni bogataš s novim pogledima na Svijet, Lopahin (Ivica Pucar), filozof dobra srca i romantične duše; Trofimov (Goran Guksić), zaboravljeni starac mudrih riječi Firs (Zdenko Brlek) te umišljeni ženskar Jaša (Ozren Opačić). Teška je zadaća izdvojiti nekoga od spomenutih, no valja spomenuti Karolinu Horvat koja je unatoč tome što je naturščik odlično plivala sa profesionalnim glumcima, a ulozi Anje dala vedrinu, poletnost, entuzijazam i mladenačku energiju.

Od autorskog tima Kobalova Višnjika, najdojmljiviji je rad scenografa uz nekoliko vrlo zanimljivih redateljskih rješenja. Glumci su igrali na najobičnijoj drvenoj podlozi crvene boje, koja je stajala pod nagibom prema publici. Sa stropa je visjela tek jedna velika industrijska lampa, ispod koje je često stajao upravo onaj lik koji je prisutnoj publici ispovijedao svoj unutarnji govor. Rekviziti su odabrani pomno: u početku nekoliko stolaca, kasnije drvena klupa, a na kraju mnoštvo kofera koji su, dakako, simbolizirali odlazak. I izmjena činova je dojmila, osobito dio kada Ranjevska odbacuje stolce. U prednjem kutu scene cijelo je vrijeme bilo postavljen konjić za ljuljanje s nekoliko platnenih lutaka, asocirajući djetinjstvo i nostalgiju za sretnijim, ali izgubljenim danima. Pojavljivanje Ranjevske iz dana djetinjstva naglasilo je nostalgiju i povezanost prošlošću. Još jedno posebno zanimljivo redateljsko ostvarenje bilo je u prizoru puštanja zmajeva gdje su se glumci i glumice borili s konopcima koje je nosio vjetar, paralelno se boreći sa svojim sudbinama i problemima koje im je donijela sadašnjost. Gajeva ljubav prema biljaru bila je također interpretirana zanimljivo i vrlo simpatično.

Glazba skladatelja Petra Eldana odlično je uklopljena u cijeli kontekst, a posebno u radnju drame, jer smo zahvaljujući glazbi dobili osjećaj dugotrajnijeg vremenskog tijeka propadanja te obitelji. Kostimi Belinde Radulović na vrlo lijep način ocrtavali su karaktere likova. Ovim kostimografskim ostvarenjem kostimografkinja je potvrdila kredibilitet dosadašnjih, domaćih i međunarodnih, nagrada. Iako je predstava zadovoljila po svim osnovnim kriterijima, ipak nedostaje ona završna nit koja bi izazvala oduševljenje. Lako je steći dojam da je namijenjena ciljanoj publici, varaždinskoj gospodi iznad 60 godina (što dakako ne treba biti ni loše).  Sa još pokojim modernijim (čitaj: suvremenijim) elementom, uz već korišteni svima razumljivi jezik (riječ je o 20. stoljeću), mogao bi se proširiti krug zainteresiranih. Ovdje bi osobito vrijedno bilo ciljati na srednje škole u kojima se Čehov čita u sklopu nastavnog programa.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2014.

Anton Pavlovič Čehov
Višnjikredatelj Boris Kobal
premijera 14. ožujka 2014,
prevoditelj Vladimir Gerić, dramaturginja i asistentica redatelja Vesna Kosec-Torjanac, scenografkinja Urša Vidic, skladatelj Petar Eldan, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Staša Zurovac, suradnica za cirkuske vještine Iva Peter-Dragan, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan
izvode: Barbara Rocco (Ranjevska), Karolina Horvat (Anja), Katarina Arbanas (Varja), Hana Hegedušić (Dunjaša), Sunčana Zelenika Konjević (Charlotta), Robert Plemić (Gajev), Ivica Pucar (Lopahin), Goran Guksić (Trofimov), Zvonko Zečević (Simeonov-Piščik, Boris Borisovič/Epihodov, Semjon Pantelejevič), Zdenko Brlek (Firs), Ozren Opačić (Jaša), Ana Torjanac/Inka Eldan (djevojčica Ranjevska)