Prazno koračanje za nedostižnim

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Parun, I ti ljubav nekom daj, red. Ladislav Vindakijević

Prema zapisu same Vesne Parun, autorice teksta I ti ljubav nekom daj, taj je igrokaz još 1981. godine izveden u Dječjem kazalištu Trešnja pod naslovom Škola za skitnice u režiji Bogdana Jerkovića. Potom je prerađen u radio igru nazvanu Ponoćna ogrlica, koju u čitanci hrvatske književnosti čitaju današnji šestaši kako bi se upoznali s formom radio drame. Koliko je Vesna Parun voljela pse, kojima je ovaj igrokaz posvećen, dokazuje i njezinih dvanaest slikovnica o psima tiskanih početkom osamdesetih godina.

Ladislav Vindakijević, redatelj predstave, režirao je podjednako u kazalištima za odrasle, kao i u kazalištima za djecu (Trešnja, Žar ptica, Mala scena, Gradsko kazalište lutaka Split...). Dobitnik je desetak najznačajniji domaćih i međunarodnih nagrada, uglavnom za dječje predstave, pa ga slobodno možemo uvrstiti u sam vrh redatelja predstava u kazalištu za najmlađe. U predstavi I ti ljubav nekom daj, osim redateljske uloge, pobrinuo se i za scensku obradu djela i scenografiju. Ipak, scenografija je ovaj put tek solidna – nekoliko velikih četvrtastih mreža i više velikih drvenih kutija trebalo je dočarati azil za pse, no umjesto toga činilo se da su mreže tu tek kako bi razdvojile glumce od publike. Ispred spomenutih mreža postavljena su samo drvena kolica koja su povremeno poslužila kao manja pozornica za pse/lutke. Koristila se i jedna loža na balkonu, gdje se nalazila (jedna od) čuvarica azila, što također niije u potpunosti iskorišteno. Minimalizam na sceni dobar je kad funkcionira, no ovdje to nije bio slučaj.

Pred publikom se odvija natjecanje iz „psećeg osmijeha“, igra prilikom koje se predstavlja jedanaest pasa, ne bi li tako osvojili srce buduće vlasnice Dame. U natjecanju sudjeluje publika stalno pozivana na interakciju, publika koja smijehom i pljeskom odobrava izbor najboljeg/e ili pak negoduje. Nakon svih predstavljanja prikupljaju se glasački listići, no samo fitkivno. Šteta, moglo se i drugačije – djeci bi sigurno bilo zanimljivo odabrati najboljeg psa. A među psima bilo je različitih vrsta – pudlica, jazavčar, hrt, terijer, bernardinac, čivava, vučjak, dalmatiner, ovčar, pekinezer i bokser – baš kao što ima svakakvih ljudi. Ova usporedba s ljudima nije slučajna, jer su psi predstavljeni baš prema vanjskim i unutarnjim ljudskim osobinama, što je bilo posebno zanimljivo. Pudlica je tako predstavljena kao šminkerica, Bernardinac kao hrabri spašavatelj i obožavatelj djece, Dalmatiner je govorio ikavicom i pjevao dalmatinske pjesme, Ovčar je nalikovao pastiru, Pekinezer je ispričao kako je rođen na kineskom dvoru, dok se Bokser predstavio u boksačkom odijelu i rukavicama.

Kako bi što bolje dočarali različite pasmine glumci su koristili i jezične vartijacije, a osim u dijalektu, nekoliko je rečenica izrečeno i na mađarskom i kineskom. Ono što je smetalo, obzirom da je ovo predstava za djecu, zastarijeli su izrazi (šolja, žurnal...) koje djeca nisu razumijela, kao i riječi čije značenje, s obzirom na uzrast, još uvijek ne poznaju najbolje (megaloman, demokracija). Zatim, smetale su (isključivo zbog dječje dobi) i aluzije na povijesne događaje (lansiranje kujice Lajke u Svemir, prepričavanje kineske povijesti), neprimjerene replike za djecu („u zadnjicu štap mi zabij“), kao i djeci teško prativo korištenje prošlih glagolskih vremena.

Najbolji dio predstave svakako je odlična glazba koja je utkana u cijelu izvedbu, pretvarajući predstavu time u pravi dječji mjuzikl. Ne začuđuje, jer Mate Matišić je skladatelj čija je glazba danas prisutna u mnogobrojnim kazališnim i filmskin djelima. U predstavi I ti ljubav nekom daj nažalost svi glumci pjevaju na playback. Tome je tako vjerojatno jer bi za live izvedbu trebalo angažirati glumce koji su odlični u glazbenom izričaju, ali trebalo bi povećati i broj proba, što nije jeftino. Šteta – kada bi glumci sve glazbene dionice otpjevali sami, I ti ljubav nekom daj bio bi vrijedan i poseban dječji mjuzikl (onakav kakav je autorica i zaslužila), a ne tek prazno koračanje za nedostižnim. Srećom, songovi (Kako volim peseke, Hrt, Pekinezer, I ti ljubav nekom daj kao i Matišićevi songovi ove predstave) snimljeni su u Studiju Jazbina u Maloj Subotici i tako ovjekovječeni. Nadajmo se, uskoro dostupni i u prodaji.

Kostimi, maske i lutke, proizašli iz ruku Ivana Duića, vjerni su i dozirani, rekli bismo naprosto odlični. Od glumaca, posebno bih izdvojila Ljiljanu Bogojević (Dama), Hanu Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer) te Matiju Kezelea (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar) koji su bili najvjerniji u svojim izvedbama, a Ljiljana Bogojević bila je vrlo šarmantna i glumom pridonosila neusiljenom humoru. No, i ostali izvođači bili su vrlo dobri. Vješto su ulazili i izlazili iz uloga i uspijevali održati koncentraciju unatoč povremenom nemiru djece i njihovom šuškanju. Kroz predstavu I ti ljubav nekom daj glumci nas pozivaju da pomognemo napuštenim životinjama iz Udruge Spas pa tako izvedba dobiva i humanitarni karakter.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2013.
 
Vesna Parun
I ti ljubav nekom dajredatelj Ladislav Vindakijević
premijera 30. studenoga 2013.
scenska obrada Ladislav Vindakijević, skladatelj Mate Matišić, scenografi Ladislav Vindakijević i Ivan Duić, kostimograf i kreator maski i lutaka Ivan Duić, koreografkinja Đurđica Kunej, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Ljiljana Bogojević, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Dama), Zdenko Brlek (Skitnica), Hana Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer), Zvonko Zečević (Čuvar, Bernardinac, Kurjak, Bokser), Nancy Abdel-Sakhi ( Čuvarica, Hrt, Pekinezer), Matija Kezele (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar), Beti Lučić (Čuvarica, Dalmatiner, Medicinska sestra), Nikolina Herceg (Volonterka)

Naši prijatelji

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa), A tko si ti?, red. Romano Bogdan

U Kazališnoj družini Pinklec iz Čakovca vješto izbjegavaju adaptacije sveopće poznatih dijela književnosti za djecu, a biraju i ona poučna. Tako se voditelj Družine Romano Bogdan odlučio za dramatizaciju po motivima bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa ni ne sluteći da će upravo ta kazališna predstava biti najizvođenija u povijesti Družine. Troje djece, Matko, Luka i Tina, prijatelji su koji propituju odnos jednakosti i različitosti i traže sebe. Zanimljivo postavljena okosnica, uvidimo li kako je odnos izgubljenog Mačeta i njegovih slučajnih prijatelja zapravo simbolični odnos između spomenute dvojice dječaka i njihove prijateljice. Početak izvedbe estetski je najjači. Naime, troje glumaca sakriveni su ispod bijelog popluna te nakon nekog vremena, kroz rupe načinjene u poplunu, igraju rukama i nogama, da bi naposlijetku izvirili i glave, pa i tijela. Propitivanje identiteta također je najnaglašenije jer likovi izravno komuniciraju upravo preko pitanja: „A tko si ti?“ Jednom je odgovor „Dječak.“ , jednom „Djevojčica.“, a jednom „I dječak i djevojčica.“ . U toj igri traženja i lovice publika sudjeluje tijekom cijele predstave, koja završava istim propitivanjem, stvarajući tako zatvorenu cjelinu.

Kako bi Družina pridobila mladu publiku od tri do deset godina kojoj je predstava i namijenjena, već se u početku koristi interakcijom, pribjegava onomatopeji, ali i pretjeranom gestikuliranju i mimici te korištenju rima na mudar način (Tina-Slina, Luka-Kuka...), čime kroz smijeh uvodi djecu u srž radnje; Mače se izgubilo u šumi, a put prema kući ne poznaje. Kako su životinje provjereno najbolji prijatelji i pratitelji na putovanjima glavnog lika gotovo svake bajke, ovdje ih ne nedostaje. Mače prvo susreće zečju obitelj, pa vjeverice, ježeve, a naposlijetku i vranu. A upravo su ptice vrlo često u književnosti percipirane kao glasnici i pomagači. O Mačetovu putovanju kroz strašnu šumu, redovito nas obaviještava i pripovijedač, kako bi mlađoj djeci pojasnio tijek radnje. Kako šuma izgleda i koje životinje u njoj žive, ostaje ipak publici da zamisli sama. S vrstama drveća i životinja upoznajemo se kroz Lukinu i Matkovu igru pogađanja. Damo li mašti na volju, vidjet ćemo medvjeda, slona, nosoroga, devu (i jednogrbu i dvogrbu), kao i brezu, hrast, tužnu vrbu, i još mnogo toga, vješto odglumljeno, no možda s trunčicom nepotrebna nasilja.

Ipak, čini se da djecu igre ovakve vrste vrlo dobro zabavljaju, što zapravo ni ne čudi, prisjetimo li se suvremenih crtića. To nije jedina epizoda u kojoj Matko, Luka i Tina pokazuju dječju osobnost, a kojima je redatelj vješto ispekidao monotoni čin traženja Mačetova doma, na sebi svojstven način na koji i inače oblikuje predstave koje režira. Opet imamo epizodu odigranu u mraku, pri čemu glumci nose poveze na očima i međusobno se traže, a pritom nailaze na razne prepreke preko kojih se popikuju i padaju. Da imaju crvene noseve, lako bismo ih mogli zamijeniti klaunovima. Ima tu i napretek humorističnih minijatura, poput glumljenja kokoši koja pokušava poletjeti, vozila koje ne želi upaliti, borbe jastucima, već spomenute igre pogađanja uloga, itd.

Glazba je prejednolična: pozadinska, tiha i ambijentalna, a često se miješa s cvrkutom ptica i ostalim šumskim zvucima. Scena je također jednostavna, gotovo minimalistički postavljena, ali vješto zamišljena i vrlo funkcionalna tijekom cijele predstave. Osim spomenuta popluna, na sceni je tek jedna velika magična, velikim žutim zvijezdama oslikana škrinja iz koje glumci vade lutke s kojima igraju. Vrlo maštovite, načinjene od amorfno mekanih jastuka, lutke su među najvećim blagodatima predstave. Vizualno vrlo upečatljive, bude (dječju) maštu i podsjećaju na svijet snova. Likovno ih je oblikovala, kao i scenografiju i kostime, čakovečka umjetnica Rusa Trajkova.

U predstavi nastupaju Karolina Horvat (Tina), Davor Dokleja (Matko) i Mario Jakšić (Luka) i ovaj put dobro uigrani, što ne čudi s obzirom da sam gledala čak šezdeesetu izvedbu. Karolina Horvat opravdano je dobila nagradu za najbolju animaciju na 24. susretu lutkara i lutkarskih kazalište Hrvatske, SLUK-u 2013. Predstava je također nagrađena i Nagradom dječjeg žirija 25 zlatnih zvezdic na 24. međunarodnom lutkarskom festivalu Poletni lutkovni pristan u Mariboru 2013. Pinkleci su tom predstavom gostovali na brojnim festivalima, a posebno su ponosni na zadnje gostovanje na Europskom dječjem festivalu u Washingtonu, gdje su je izveli čak sedam puta pred gotovo tisuću djece.

Želite li svoje dijete upoznati s bajkom koja nije strašna poput Crvenkapice (Vuk jede Baku), Matovilke (otmica mlade djevojke), Cvilidrete (zbog scena ubojstva i otmice), ili pak Ivice i Marice (dvoje napuštene djece), zbog čega svaki peti roditelj ne želi iste čitati svojoj djeci (Daily Mail, 2012), potražite Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, odnosno njegovu dramatizaciju u KD Pinklec.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.
Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa)
A tko si ti?redatelj Romano Bogdan
premijera 10. ožujka 2012.
dramatizacija Romano Bogdan, likovno oblikovanje (lutke, scenografja i kostimi) Rusa Trajkova, glazba Bojan Miljančić, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Karolina Horvat (Tina), Mario Jakšić (Luka), Davor Dokleja (Matko)

Nije sve u lovi

 

 

Nije sve u lovi, red. Dario Pleić (2013, 95'

Jedan od najpoznatijih hrvatskih filmskih kritičara današnjice, Tomislav Kurelec, napisao je: „Novi hrvatski film „Nije sve u lovi” zaintrigirao je u prvom vikendu prikazivanja samo 366 gledatelja. Nema razloga za kuknjavu, nije to najgori rezultat posljednjih godina (...)”. Film nije ni najgori ni najbolji, a sve što je između toga smatra se (zlatnom) sredinom hrvatske kinematografije. Ironije nema, jer Bogu hvala, zadnjih nekoliko godina Hrvati, unatoč recesiji, proizvode sve više filmova.
Količinom zadovoljavamo, a i kvaliteta je zadovoljavajuća, obzirom na onu „koliko para, toliko muzike”. Ako ništa drugo, odmakli smo se od ratnih tema, barem na velikim ekranima.”
U Čakovcu je film predstavio Josip Grozdanić, filmski kritičar. „Nije sve u lovi” za njega je romantični triler. Dario Pleić redatelj je filma, a imali smo ga prilike upoznati kroz Zagrebačke priče (2009.) i hvale vrijednu i popularnu seriju sa malih ekrana – Mamuticu.
 
„Nije sve u lovi” snimljen je na vrlo sličan način kao i Mamutica, pa ukoliko volite tu seriju, voljet ćete vjerojatno i film. Redatelj je dobro osmislio cijeli koncept, u dovoljnoj se mjeri posvetio detaljima kojima je omogućio gledateljima da stalno budu korak ispred tijeka radnje. Posebno dobro uklopili su se krupni kadrovi (u Hrvatskoj popularni nakon Matanićevih „Finih mrtvih djevojaka”) kojima film obiluje, a kojima nas je redatelj uvukao u intimu glavnih likova i atmosferu filma.
Odlično je prenesena i potonja, atmosfera – dokumentaristička, s kadrovima snimljenima bez stativa, surova, siva, napeta, „u iščekivanju”, atmosfera bez uljepšavanja, a čemu su pridonijeli i tzv. MTV-jevski ilitiga dinamični kadrovi, dobro izabrani kutovi snimanja, odlična fotografija filma i voajerski način snimanja kada kamera prati likove „iza leđa”.

Atmosfera je i napeta, čemu primarno pridonosi izbor glazbe, nestvarni prizori „duha” žene te pitanje koje se nameće tijekom gotovo cijelog filma: Kako su Marku umrle žena i kćer? Zamjeram tek pretjeranoj predvidljivosti radnje i nekoliko nelogičnih situacija, kada npr. glavna glumica odlazi u kafić bez šala, a
vraća se sa šalom.

Glumci su vrlo dobro odabrani: Marko Cindrić i inače briljira i na filmu i na kazališnim daskama (ipak je završio glumu u Oxfordu), Sari Stanić ovo je uloga kojom se „probila” na domaću glumačku
scenu, dok Nikšu Butijera ove godine domaći redatelji (a i publika) posebno vole, zaključujem prisjećajući se premijera nekoliko hrvatskih filmova s ovogodišnjeg Pulskog festivala. Igraju i provjereni Živko Anočić te Leona Paraminski, kojoj odlično pristaju uloge femme fatale.

Dobro upakirana predvidljiva priča zanimljiva je i zbog kritike hrvatskoga društva. Tako su dotaknuti problemi ovisnosti, klađenja, kamatarenja, nezaposlenosti, krađe od najbližih, pohlepe i slično.
Radnja je paralelna, odnosno paralelno su opisani životi dviju „obitelji” koji se isprepliću, a što dodatno naglašava dinamiku filma.

Summa summarum, „Nije sve u lovi” film je koji ima sve elemente kojima bi se trebala pridobiti prosječna publika – zgodne glumce, scene seksa, napetu radnju, jednog luđaka, hrpu problema koje treba riješiti i odličnu fotografiju. Ipak, u konačnici to – nije to. I zato si ponovno postavljam pitanje iz prvog odlomka, na pomalo izmijenjen način: Manje filmova za više para?