Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir

- Eva Panić Nahir je Židovka porijeklom iz Čakovca. Preživjela je holokaust, robijala na Golom otoku i otišla živjeti u kibuc u Izrael. Iako joj je 97. godina još je uvijek vitalna gospođa koja zrači nevjerojatnim elanom. Njezina sudbina i životna priča koju sam spoznala radeći intervju s njom 2012. toliko je emotivna i snažna da me inspirirala i potakla na pisanje knjige koja je nastajala godinu dana. Moji razgovori s Evom promijenili su i moju percepciju o gradu Čakovcu koji je početkom prošlog stoljeća bio sjajan europski grad, što mi sami dovoljno ne znamo ili nedovoljno govorimo o tome. (autorica Aleksandra Ličanin)


Hrabra, odvažna, predana, veliki borac - takva je Eva Panić Nahir r. Kelemen. Njezin životni put bio je posut svime, samo ne laticama ruža. Zato ne iznenađuje da je jedna tako iznimna žena svojom životnom kalvarijom "zaradila" titulu prve počasne građanke Grada Čakovca, dodijeljenu joj 2014. povodom 70. obljetnice odvođenja Židova iz Međimurja i okolice u nacističke logore. Manje od godinu dana nakon ove počasti, zahvaljujući suradnji Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu i Židovske općine Čakovec Eva je ovjekovječena u prvijencu čakovečke novinarke Aleksandre Ličanin “Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir” te njezinu životnu priču sada ima prilike čitati i iz nje učiti, i šira javnost. 

Biografija o jednoj čakovečkoj Židovki već je tiskana

Ipak, ovo nije prva knjiga o jednoj Židovki proizašla iz čakovečkog OMH. Tek prošle godine dr. sc. Branimir Bunjac predstavio je "Iz pepela čakovečke sinagoge - Životopis Eve Schwarz". Već smo tada dobili detaljno saznanje o nezamislivim užasima koji su pogađali Židove tijekom Drugoga svjetskog rata, a koje je osjetilo i oko 1.000 tadašnjih Čakovčana. Središnji dio teksta predstavlja svjedočenje u formi intervjua koji je nastajao u nekoliko navrata, a obrađen je kao tematska i kronološka cjelina uz dodatak "znanstvenog aparata". Eva Schwarz zanimljiva je i po tome što je unuka rabina koji je to zvanje časno nosio više od pola stoljeća, te kćer oca koji je četvrt stoljeća bio predsjednik Židovske općine. S obzirom na to, ona je doslovno poznavala većinu članova Židovske općine, znala njihove stavove i ponašanja pa je tako, zbog tradicije vlastite obitelji, prihvatila (i zadržala i nakon rata) ulogu "neformalnog lidera". U pogovoru te knjige Ivan Pranjić, prof, napisao je - Nadamo se da će netko strpljiv i seriozan poput autora ove knjige (Bunjca, op.a) zabilježiti sjećanja živuće enciklopedije Eve Nahir.

Pravda ili smrt

Nade su se obistinile. Tako željenu knjigu samo godinu dana nakon, predstavila je Aleksandra Ličanin. Pokretač i ove židovska je zajednica, no ovaj put na čelu s drugom Evom, onom djevojačkog prezimena Kelemen. Zanimljivo je da su se obje Eve poznavale, čak družile. No, nije to jedina njihova dodirna točka. Obje su odrasle u čakovečkim dobrostojećim obiteljima, bile dobro odjevene i ni u čemu nisu oskudijevale, školovale su se, a imale su i beskrajnu potporu barem jednog člana obitelji.
"Romansirana biografija" proizašla iz pera Aleksandre Ličanin istkana je s čak trima ženskim rukopisima: Evinim, Tijaninim (Evina kći) i Aleksandrinim. To ovom djelu daje određenu vjerodostojnost, jer ipak, znanost pokazuje da je doživljaj pouzdanosti i vjernosti sjećanja subjektivan. Kroz ovo jednostavnim i dostupnim jezikom pisano štivo, Eva nam odgovara na pitanja "tko je", "kako je preživjela", "zašto je učinila ono što je učinila", "kako je postala to što je postala". Zanimljivo, pritom se ni u kom trenutku ne prikazuje žrtvom. Suprotno, kritična je spram pasivnosti mnogih svojih sunarodnjaka u holokaustu; smatra, ne postoji savršen čin za pojedinca, nego uvijek postoji dvostruki izbor. Ona, Eva, ne žali ni za čim. Sebe i dalje smatra komunisticom, unatoč tome što ju je proždrijela zamka sustava u čijoj je izgradnji i sama sudjelovala. Gdje je crpila motivaciju za život u najstrašnijim trenucima - kada je kao špijunka pomagala spašavajući tuđe živote, kada je skrivala ranjenog muža u stanu, borila se s tugom što ju je prouzročilo muževo samoubojstvo, kada je šest mjeseci gladovala u istražnom zatvoru (jer se nije htjela odreći muževe nevinosti), te naposljetku, kada je pod svakodnevnim "bojkotom" 20 mjeseci prenosila kamenje po Sv. Grguru? Dvije njezine ljubavi bile su ta svjetla točka na kraju tunela. Radoslav Panić tjerao ju je na život, prvo svojim iskrenim vraćanjem ljubavi, a zatim joj nakon suicida ulio osjećaj da ona mora pronaći objašnjenje tom strašnom činu. Druga ljubav je ona prema drugom mužu, Moshi, u kojem je našla utjehu nakon što se odselila u kibuc Shaar Haamaqim, između Nazareta i Haife. Oboje su prošli kroz golgotu, Eva kroz spomenutu, Moshe pak kroz onu s teškom bolesti njegove prve supruge. Tragični događaji dodatno su ih oplemenili. Nastavili su živjeti život ispunjen velikim razumijevanjem i poštovanjem, do onih zadnjih zajedničkih dana kada je Moshe napustio ovaj svijet.

Čakovec kao europski grad

Zahvaljujući dvjema spomenutim biografijama javnosti je približena i šira povijesna slika grada Čakovca, koji je na razmeđu dva svjetska rata bio europski grad. Kako je bio pod Mađarima, gotovo su svi znali mađarski, a osim materinjeg hrvatskog (točnije, međimurskog), mnogi su odlično govorili i njemački jezik. U Čakovec su se u to vrijeme uvozili skupi materijali iz čak Pariza, šile su se prekrasne haljine za balove, kockalo se u kavani Royal, a naručivali su se i čitali poznati modni i filmski časopisi. Obje Eve su posvjedočile da se ni u čemu nije oskudijevalo. Čakovec je bio grad bogate povijesti, poprište mnogih ljudskih tragedija, ali i ljubavi.

Pečat našoj kulturi i povijesti

Na predstavljanju “Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir” (23. siječnja) osim same autorice, o knjizi, ali i općenito o položaju Židova u Međimurju davnih godina govorili su predsjednik OMH u Čakovcu Ivan Pranjić i predsjednik Židovske općine Čakovec Andrej Pal. Prvi je dao komentar iz struke i knjigu opisao kao "publicističku, prožetu literalnim elementima, modernu, slojevitu i jedinstvenu", dok je drugi istaknuo važnost suradnje MH i Židovske općine za našu povijest i kulturu. Obratio nam se i Kristian Novak, recenzent knjige, no preko Skypea. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, i gospođa Eva Panić Nahir u svojoj 97. godini života promociju je u realnom vremenu pratila čak iz Izraela, a društvo joj je pravio veleposlanik RH u Izraelu Pjer Šimunović. Junakinja priče pozdravila je tako punu dvoranu Doma sindikata vjerojatno posljednji put, jer je odlučila kako se više neće vraćati u Čakovec zbog svoje visoke životne dobi.


Autorica knjige izrazila je veliko zadovoljstvo što je imala priliku razgovarati s Evom Panić Nahir, od koje je naučila mnogo, kao to da se i u skromnosti može jako dobro živjeti, da žena uvijek treba biti sređena (ona stalno nokte lakira u crveno) te da treba stalno pomagati drugima, bez obzira na godine i mogućnosti. Na kraju, priznala je, priča o Evi otvorila joj je mnoge prozore, ali i neka vrata u budućnost. Jedino za čime žali je što knjigu nije dočekao i njezin tata jer - volio je povijest.
 
***
- Upoznali smo se na plesu, jedne subote , 7. ožujka 1936. Rade je bio vojni časnik u Čakovcu, rodom iz Kruševice u Srbiji. Kad sam došla kući te večeri, rekla sam majci: "Večeras sam upoznala dečka za kojeg ću se udati. On će biti moj partner u životu." Naravno da je majka bila iznenađena. Pitala me što ja to sanjam, ali objasnila sa joj da je on, naprosto, čovjek za mene. Pola mjesečne plaće slao je svojim roditeljima da sagrade kuću, jer su živjeli u "čakmari", kolibi od blata i slame sa zemljanim podom, u kojoj su spavali poredani jedan na drugog. Meni se jako sviđao način na koji živi, kako je okrenut obitelji i kako je prvi u selu otišao u školu. Jedini je Rade u obitelji bio školovan, a do škole je išao šumom, šest kilometara.

(...)
 
- Rade je rekao da možemo i svi troje u šetnju. Tako smo svake večeri šetali kraj Trikotaže braće Graner, pa šetalištem uz koje su bile klupe, sve do Željezničkog kolodvora. To smo zvali "peški put".Zovete li i danas tako tu dionicu? Morate znati da moja majka uopće nije govorila hrvatski i da sam svaku izgovorenu rečenicu morala prevoditi, jer su obje stalno pitali - što je rekao, što je rekla? Pet godina smo se tako viđali, pet godina sam prevodila razgovore tijekom šetnje, čekajući da moj mladić napuni 26 godina i stekne pravo ženidbe. Kad je to vrijeme došlo, 1940. godine, na snagu je stupio zakon prema kojem se časnici nisu smjeli ženiti Židovkama.

Iz knjige uspomena

Kazališna družina Pinklec, Centar za kulturu Čakovec: Jelena Kovačić, Klupica, red. Mario Kovač

U ovogodišnjoj, 6. noći kazališta Pinkleci su za svoju domaću publiku ponovno izveli Klupicu. Povod za reprizu upravo te predstave vjerojatno je bila Nagrade publike za najbolju predstavu na 10. međunarodnom multimedijalnom festivalu Patosoffiranje, održanom u Smederevu krajem lipnja. No, predstava za mlade odabrana je i kako bi se dodatno promovirala Noć kazališta među tom, pomalo zaboravljenom publikom.Da, postoji mlada publika koja je zainteresirana upravo za kazališnu umjetnost. No, kao da imamo prilike vidjeti sve manje predstava koje ona podnosi. Očigledno, iako prešutno, u Hrvatskoj se predstave dijele na one za djecu i one za stariju publiku istančana ukusa. Mlada publika uglavnom ne pripada ni jednoj ni drugoj skupini i može se samo nadati pokojem otklonu od norme. Jer često, tek tada, dolazi do izvedaba na granici umjetnosti (u klasičnom kontekstu te riječi). Do rubnog teatra koji ili volite ili ne trpite. Prednost takvih graničnih predstava je ta što odlično podnose alternativne kazališne prostore.

Izvedba Klupice povodom Noći kazališta bila je smještena u čakovečki Prostor, poznati Klub mladih. Za takvu, mahom alternativnu publiku kojoj je tematika Klupice bliska. Jer, velik se broj pojedinaca iz publike okuplja (ili se nekada okupljao) vikendima na klupicama poznatog Parka Zrinskih u Čakovcu. I tako oduvijek – iz godine u godinu. Park Zrinskih kultno je mjesto mladih Čakovčanaca i Čakovčanki. Formula za uspjeh je otkrivena. I zato su u izvedbi svi uživali. Mladi, pa i oni nešto stariji, kojima se izvedbom premotao film sjećanja na mlađe dane i u sjećanje dozvao prve ljubavi, ali i prve probleme, koje su rješavali upravo u tom Parku. Na klupici. Izazvala je osjećaj nostalgije koji je toliko dobro sjeo nakon pive, popijene s nekadašnjim prijateljem iz srednje. Svi su imali najdraže mjesto u Parku i najdražu klupicu. Barem one četiri srednjoškolske godine.

Za klupicu, koja je nadtema ove predstave, trebalo se izboriti i pomno je čuvati. A ona? Mijenjala je vlasnike iz godine u godinu. Iz generacije u generaciju. Imala je dio svakog od nas. I sve je podnosila – poput praznog papira na koji se pišu uspomene. Mario Kovač, redatelj predstave, rođeni je Međimurac što mu je sigurno pomoglo da ovim komadom životopisno prenese dio svoje prošlosti, kao i dio prošlosti većine mladih iz tog kraja. Kako izgleda Kovačeva Klupica, ta osebujna minijatura iz bezvremenske knjige svačijih uspomena? „Riječ je o jednom ljetnom danu, 13. srpnja. Datumu koji ni po čemu nije poseban. Barem naizgled. Večer je topla – odlično vrijeme za cuganje i druženje u Parku. Ivana zove Franku, Franka zove Filipa, Filip zove Marka i Krešu. Netko je pozvao i Davora. Zajedno su već godinama. Sastali su se na klupici, skupili lovu (koliko tko ima, ipak je kriza u državi) i kupili alkohol. Više nego što mogu popiti. A zatim su puno puta nazdravili, i za ono što je bilo, i za ono što će tek doći. Mogli su to, jer srednja škola sada je iza njih. Sada su odrasli ljudi. No, jesu li zaista? Tako su im rekli. Iako ih možda nisu baš dobro pripremili za ono što dolazi.

No, mladost-ludost, nazdravili su i za nespremnost, i strah, i budućnost. Večer za pamćenje, možda čak i ljeto za pamćenje, nakon kojeg više ništa neće biti kao prije. Neki su otišli, neki su ostali, neki se više nikada nisu vratili. Jednog dana možda će se sjećati samo klupice, a svoje priče neće moći ispričati bez priče o satima provedenim u gradskom parku, pod vedrim nebom na toj klupici u koju su upisali svoje tinejdžerske povijesti.“ Odlična dramaturgija Jelene Kovačić koja progovara o tinejdžerskim problemima: prvim (ne)ostvarenim ljubavima, o prisilnom odrastanju, obiteljskim problemima s kojima se teško nositi, o želji za odlaskom u veći grad, o želji za slobodom i samostalnošću. Izravno, bez maski, pa i surovo.

Jelena Dokleja, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele i Mario Jakšić vrlo su se dobro prilagodili nametnutom improviziranom kazališnom prostoru od tek petnaestak kvadrata. Realni (a kako i ne bi bili, ovo je i njihova prava prošlost) i uvježbani. Stvorili su opipljiv prostor i vrijeme, a ne izvedbu ograničenu kazališnim nametnutim okvirom. Očito, uživali su u svakoj sekundi izvedbe pred publikom koja ih većinom poznaje i osobno. Već na njihov klasičan način, svirali su na pozornici usnu harmoniku i gitaru, a zabavili su nas i autorskom glazbom (Igor Baksa) i pjevanjem. Potrebe za kićenom scenografijom i kostimima nije bilo. Bila je važna tek klupica. I jedna ulična lampa koja je pružala nostalgičnu atmosferu za nekim boljim i bezbrižnijim danima. Osim cuge, rekviziti su bili još mobiteli, lukavo korišteni kao pomoć kojom se svaki lik povezalo s drugim stvarnostima. Onima koje nisu bile prikazane na sceni (kćer pijanog oca, delinkventni sin uglednog profesora, prikrivene simpatije dvoje mladih...).

Na kraju, najkvalitetniji dio izvedbe vezan je za redateljsko rješenje pripovjedača. Tko je on? Netipično, svi likovi na sceni su pripovjedači. Pričaju o sudbinama svojih kolega i kolegica. Barem o onome s čime su upoznati. Neke stvari ipak su prešućene. Misli i emocije, gola istina, koje znaju jedino protagonisti događaja i – klupica. Koja generacijama prati tuđe priče, poput velikog Big Brothera. Zna svačiju sudbinu. A njihove tajne, šutke, prenosi poput vremeplova.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2014.
Jelena Kovačić
Klupicaredatelj Mario Kovač
premijera 10. studenoga 2011.
glazba Igor Baksa, scenografija Romano Bogdan, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Jelena Dokleja / Maja Kovač, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele, Mario Jakšić

I za najgladnije

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Olja Lozica, Gozba, red. Olja Lozica

Bila sam gotovo sigurna da je provokativnost u kazalištu zamrla. Tek tu i tamo nazire se pokoji tračak nade, a onda opet po sezonu-dvije imamo samo crnilo oslikano predstavama koje su nastale linijom manjeg otpora. Rijetke su bile izvedbe koje su me u zadnjih nekoliko godina dirnule. Sjećam se Crnca Tatjane Gromače u režiji Tomija Janežiča, na kojeg sam pustila nekoliko suza i izašla iz kazališta u katarzičnom stanju. U ostalim ozbiljnim predstavama emocije su nerijetko djelovale kao pretvaranje. Nakon takvih iskustva nije bilo propitkivanja. Tek bezlični dojam koji se oprao s prvim kapima neke druge predstave.

„Hrvatsko kazalište ima dva temeljna problema: s jedne strane očito je potpuno netransparentno i nepošteno dijeljenje ono malo novca raspoloživog za kulturu, tako da veliki mastodonti pojedu ogromnu većinu, a nezavisna scena dobija mrvice, a s druge – primjetno je odsustvo umjetničke hrabrosti i želje za rizikom bilo koje vrste. Kad to spojite, rezultat je ovo što imamo danas“. To je 2012. godine ustvrdio dramaturg Gozbe Matko Botić. Čestitam mu na odvažnosti premda smatram da je izrekao očito.

Čime je to Gozba počastila naša nepca? Novi projekt autorice i redateljice Olje Lozice nastavio se tamo gdje je „repetitivnim egzistencijalnim očajem utihnula njena predstava Sada je, zapravo, sve dobro Zagrebačkog kazališta mladih“. Naime, zagrebačka predstava također je dala gorku impresiju aktualnih zbivanja. I pritom nije pokušavala saznati ni socijalne, ni političke razloge koji su doveli do dekadencije. Novo oružje kojim je Olja Lozica krenula u napad na hrvatska kazališta, kako kažu, „uz horizontalni presjek svakodnevnih posljedica prevladavajućeg stanja uma, pokušava obuhvatiti i vertikalno usmjereno istraživanje pripadajućih uzroka“.

Na scenu dolazi čak deset likova. Točnije, oni dolaze na gozbu, za koju su se potrudili urediti i lijepo odjenuti. Staviti maske iza kojih skrivaju svoje istinsko ja. Važno je biti primjećen, istaknuti se u toj gomili, pritom ne birajući sredstvo ni trenutak. Važno je biti glasan. Zadovoljni su činjenicom da žive u najboljem od svih svijetova. Zapravo, zadovoljni su činjenicom da drugi misle da oni tako žive. Nečem sličnom svjedoci smo na društvenim mrežama. Sjetite se kako se vaši prijatelji i poznanici, pa i vi sami, na njima prezentirate. Recimo na Facebooku. Ostavlja li vaš profil dojam da ste sretniji nego što zapravo jeste? Vjerojatno da, jer se želite drugima svidjeti. No, kakvi ste zapravo kada skinete sve maske iza kojih ste se skrili ne biste li bili popularni? Usuđujete li se uopće skinuti ih? Usuđuju li to učiniti likovi ove predstave?

Predstava je to koja umom psihologa odgovara na površnost društva, međuljudske odnose, političku nekorektnost, nepoštivanja različitosti. U njoj, poput bumeranga, dobivamo odgovore na sve naše gluposti. Na sva naša razmišljanja. To je i predstava u kojoj su ruglu podložni naši stereotipi. Može li nam se jedna kazališna predstava nasmijati u obraze i reći, bez zadrške, da smo glupi? Ismijavamo jedni druge, smijemo se nad tuđom sudbinom, nad marginaliziranim skupinama (Romi, invalidi, homoseksualne i transrodne osobe...), a vlastitu metemo pod tepih.

Da ljudskoj gluposti nema kraja, ispričano je kroz nekoliko priča / stereotipnih situacija, koje su osmišljene tako da se može prepoznati svaki gledatelj. Najprije je ismijavana manjina, a zatim dolaze na red minijature kojima se ne štedi nikog. Kada dođe red na nas same, shvaćamo da smo i mi iz perspektive drugog samo stereotip, objekt ismijavanja. Sebi se ipak ne smijemo. U nizu primjera, likovi krše sve pisane i nepisane obrasce bontona, pa i onog kazališnog. Čak je i crni humor prihvaćen kao nešto normalno. Jer publika predstavu doživljava na granici ludila, sve do trenutka kada shvati da i nju ismijava. Nitko nije pošteđen. Niste ni Vi.

No, nije sve samo na ismijavanju. Riječ je tu i o moralnosti. Propitkuju se odnosi roditelja i djece s jedne strane, i društva njima nasuprot. Progovara se o obrascima koje smo naslijedili, a koji poput škara često režu naše živote. Nerijetko prođe i cijeli život da ne nađemo iglu kojom bismo ih zašili. Progovara se i o općepoznatoj hrvatskoj recesiji. Krizi društva, koje je previše pomireno sa situacijom. „Miran padam“ – izgovorio je jedan od likova. Znam da mi je teško, no ne borim se za bolja vremena. Pomirio sam se nad situacijom. Poslušan sam autoritetu. Dozvoljavam da drugi upravljaju mnome i ne bunim se. Jer, poznato nam je – Arbeit macht frei! Apsurdnost je očita, da očitija biti ne može.

U jednom trenutku jedan od glumaca glavom udara u (scenografski) zid nakon čega nastaje rupa. Svjetlost iza kulise prodrla je kroz tu rupu stvorivši zraku svjetlosti. Radi li se o tračku nade? Jer, ipak većina nas smatra da nada umire posljednja, a nakon kiše dolazi sunce. Neki bolji dani. Za vrijeme kojih ćemo osjetiti bivanje lakoće misli i lakoće postojanja. Ne, „ja nisam personifikacija kapitalizma“. Riječi su to kojima je izvedba završila. Poruka je jasna poput podneva – tek kad napustimo materijalno, ponovno ćemo znati cijeniti ono duhovno. Cijeniti sebe i sva bića oko nas. Da, te se večeri u varaždinskom kazalištu dogodila revolucija.

Deset glumaca stalno je prisutno na sceni. Energija grupe je iznimna. Kao da se glumci dodaju nevidljivom lopticom koja im svakim dohvatom pruži još više. Igranje podsjeća na vježbe Stanislavskog. Nekoliko je vrlo životopisnih trenutaka među kojima valja zdvojiti one vezane za glumljenje goluba ili oponašanje golubijeg glasanja i leta. Svim je interpretima predstava, rekli bismo, sjela, a Matija Kezele i Marinko Prga oduševili su, posebno svojom fizičkom spremnošću. Izbor vrhunske jazz glazbe također je djelo Olje Lozice, a ne zaboravimo spomenuti i zahvalno scenografsko rješenje koje je podsjećalo na horor filmove, scenografa Stefana Katunara, kao ni zanimljive kostime Žarke Krpan. Da nam je barem još takvih revolucija!

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2014.
 
Olja Lozica
Gozbaredateljica Olja Lozica
premijera 17. listopada 2014.
dramaturg Matko Botić, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Žarka Krpan, oblikovatelj rasvjete Marino Frankola, pomoćnica scenografa Ana Buković, izbor glazbe Olja Lozica, obrada glazbe i zvuka Matko Botić
izvode: Matija Kezele, Marinko Prga, Zdenko Brlek, Marija Krpan, Beti Lučić, Darko Plovanić, Barbara Rocco, Gordana Slivka, Mitja Smiljanić, Zvonko Zečević

Na kraju gaja ili o sreći

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazalipta u Varaždinu: Branko Ćopić / Maja Sviben, Ježeva kućica, red. Tamara Kučinović

Da, to je ona priča iz 1949. koju smo kao mali slušali preko radija prije odlaska na spavanje. To je ona priča koju smo čitali za lektiru u nižim razredima osnovne škole. Priča koju smo pretvorili u igrokaz. Prva glumačka uloga. Zahvaljujući brojnim dječjim kazalištima Ježurka Ježić i danas je popularan među najmlađima. Posljednje uprizorenje te poduže pjesme bosanskohercegovačkog autora Branka Ćopića (Hašani, Bosanska Krupa, 1915 – Beograd, 1984) izašlo je iz koprodukcije međimurskih Pinkleca i Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK-a. Redateljsku ulogu preuzela je Tamara Kučinović, koja se s Pinklecima promovirala u odličnoj (ako ne i njihovoj najboljoj za djecu) predstavi Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću. Ježevom kućicom učvrstila je temelje i pripremila ih, nadamo se, za još mnogobrojne projekte. Da je uspjela u svom naumu i u ovom ostvarenju, dokaz su djeca koja simpatične lutke Ježurka Ježića, Lije, Vuka, Vepra i Mede doživljavaju stvarnima pa se radi bolje preglednosti guraju u prve redove.

„Ježeva kućica ili o sreći, prijateljstvu i užitku u malim stvarima“ – tako su Pinkleci opisali ovu lutkarsku predstavu. No, njihov Ježurka nije lovac kao u originalu, a očaranost prirodom slijedi ga i u njegovim kazališnim putešestvijama. Adaptacija Maje Sviben je sjajna, a prethodna suradnja s redateljicom u predstavi Grga Čvarak Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka bila je također uspješan projekt. Stoga nije iznenađenje da se životopisna vesela družina na čelu s Lijom pretvorila u ozbiljnu izviđačku jedinicu. kojoj je cilj doznati doznati što to Ježurku čini toliko sretnim u njegvom domu i mogu li oni dio te sreće prisvojiti.

Naravno, usput moraju izaći na kraj s brojnim preprekama koje već po pravilu stvaraju komične minijature, poput one kada Vepar za sredstvo putovanja koristi list. Moramo li napomenuti da baš i nije neki mršavko? Mališani su očigledno uživali u predstavi. Pitanjem o sreći vjerojatno se nisu previše zamarali, no vjerujemo da su roditelji imali trenutak kada su se zapitali o svojoj sreći. Omiljene lutke otkrile su nam što sreća znači za njih. Na kraju, udruženim su snagama pomogli Ježurki pronaći jedinu stvar koja mu nedostaje – osjećaj pripadnosti i ljubav.

Kao i obično, barem kada su Pinkleci u pitanju, i ovdje je riječ o stolnom teatru. Vješto postavljen stol sastoji se od nekoliko dijelova, koji se tijekom izvedbe preslažu i tako stvaraju doživljaj novog mjesta radnje. I za scenu, i za profesionalno izrađene lutke pobrinuli su se Mira Stanić i Ivan Duić. Dječja predstava, neovisno o kvaliteti izvedbe, bogatija je ukoliko ima dobru glazbu, a glazba Hrvoja Radnića ima svojih čari i dobor je uklopljena u predstavu.

Lutkama su upravljala glumačka lica djeci već poznata iz ranijih predstava. Međusobno poznanstvo glumaca i njihovo iskustvo, kulminirali su zavidnim lutkarskim vještinama i vještim kretanjem na sceni. Iz ujednačenog ansambla teško je bilo koga izdvojiti te stoga navedimo njihova imena: Nikša Eldan (Ježurka Ježić), Karolina Horvat (Lija), Davor Dokleja (Vuk), Goran Guksić (Vepar) i Bruno Kontrec (Medo). Sve u svemu, predstava koju će klinci rado gledati, a ni roditelji neće ostati ravnodušni.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2014.
Branko Ćopić
Ježeva kućica
redateljica Tamara Kučinović
premijera 14. listopada 2014.
adaptacija Maja Sviben, scenografkinja Mira Dtanić, izrada scenografije i lutaka Mira Stanić, Ivan Duić, glazba Hrvoje Radnić, majstor rasvjete Neven Taradi, majstor tona Mario Zelenbaba
izvode: Nikša Eldan (Ježurka Ježić), Karolina Horvat (Lija), Davor Dokleja (Vuk), Goran Guksić (Vepar), Bruno Kontrec (Medo)

U oceanu nedorečenosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Dubrovačke ljetne igare, Hrvatsko društvo pisaca: Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean more, red. Mani Gotovac

Najprodavaniji roman suvremene talijanske književnosti, Ocean more Alessandra Baricca, kritičari su počastili epitetima „originalan, začudan, neobičan, senzibilan, poetičan“. Nažalost, od kazališnog djela nastalog u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, varaždinskog HNK-a i Hrvatskog društva pisaca, očekivalo se puno, a ono je tek zagreblo po površini. Autor romana, koji je osobno prisustvovao i varaždinskoj premijeri, zadovoljan je izvedbom. To možemo iščitati iz njegova komentara nakon ljetošnje premijere u Dubrovniku: „Bio sam jako zadovoljan jer sam prvi puta vidio likove iz svog romana kao likove od krvi i mesa. Različite predstave su već napravljene po romanu Ocean more i to posvuda po svijetu ali nijednu nisam uspio vidjeti uživo. Bila je to za mene vrlo dragocjena prigoda. Jako mi se svidjelo što je predstava igrana na obali mora. Vrlo sam zadovoljan glumcima, a i adaptacija i odabir scena napravljeni su na jako dobar način. Dobro sam se osjećao, jer ponekad kad pisac dođe gledati svoj komad u kazalište može se osjećati jako loše, a ja sam se ovdje osjećao vrlo dobro.“

Scensko rješenje koje je ponudila Mani Gotovac (suautor scenske prilagodbe je Robert Plemić), ujedno i redateljica uprizorenja, unutar zatvorenog kazališta djeluje solidno. Gledatelji su dobili osjećaj prisutnosti mora, doduše ne u mjeri u kojoj su željeli. Nedostajalo je more, prijeko potrebno za to djelo čiji je glavni motiv. U stražnjem dijelu proscenija postavljen je golemi drveni okvir u obliku pravokutnika, presvučen prozirnom folijom. Riječ je o ogledalu-zastoru posuđenom od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Pod pomnom svjetlošću reflektora i uz pažljivo usmjereno strujanje zraka, folija se talasala poput morskih valova, pokušavši nadomjestiti živo more i pridonijeti ugođaju predstave.

Rekviziti su svedeni na minimum i korišteni tek kako bi naglasili uloge prisutnih osoba na sceni – slikaru Plassonu (Robert Plemić) dano je platno, profesoru Bartleboomu (Bruno Kontrec) stol i njegove enciklopedije, pijanistu (Ivan Čuić; glumio je još i naratora, flautista, Iva i asistenta) klavir, a Anni Deveria (Iva Babić) otoman za odmaranje. Glumci su vrlo dobro odigrali su svoje uloge, pridavši svakom liku šarene karakterne osobine koje su splele opipljive živote. Istaknuo se opet Robert Plemić, romantičnošću i opipljivom osjećajnošću. Petog glumca koji je bio sudionik premijer u Dubrovniku u ovoj izvedbi nije bilo. More je ostalo u svom kraju.

Ugođaju su dakako pridonijeli i kostimi Belinde Radulović, a kipar Ivan Midžić malo je intervenirao u likovnost predstave u kojoj je scenografiju osmislia Mani Gotovac. Za atmosferičnu glazbu zaslužan je izbor Mani Gotovac, a skladbe Georga Friedricha Händela, je na klaviru postavljenom u dubini pozornice izvodio Ivan Čuić pritom se odlično zabavljajući. No, o čemu je u ovom kazališnom komadu zapravo riječ? Slikar želi morskom vodom naslikati ocean, jedna princeza boluje od bolesti preljuba koja se liječi samo oceanom, jedan profesor piše Enciklopediju o granicama na koje nailazimo u prirodi, uz poseban dodatak posvećen granicama ljudskih sposobnosti.

Uglavnom, to je priča o likovima koji od života žele nešto više. Nikad nije dovoljno ono što se događa, svo bogatstvo koje imaju. To su likovi koji vrlo često imaju velike ambicije, a ne uspijevaju ih ostvariti. Na primjer, ljubavna priča prof. Bartlebooma i njegova fascinacija da piše enciklopediju ograničenja. Nije važno hoće li čovjek uspjeti niti hoće li mu se želje ostvariti. Istraživanje, traženje – to je bit samog života i u tome je najveća ljepota. Istražuje se tu i o granicama umjetnosti. Postavlja se pitanje o završetku umjetnosti, početku kiča. Gdje je početak, a gdje kraj – umjetnosti, mora, života?

Predstava je postavljena u dva dijela. U prvom se upoznajemo s likovima, njihovim životnim putovima, strastima, željama i požudama. Taj je dio vrlo klasičan, pomalo podsjeća na noir filmove, tek tu i tamo s pokojom nijansom boje. Drugi dio dolazi nakon iznenadna obraćanja publici, u stvarnom vremenu i sa stvarnim osobama. Ta promjena najviše se realizira kroz uloge glumca Ivana Čuića, naratora i Iva. U drugom djelu saznajemo što se sa likovima događa nakon sedamnaest godina i kako su se okončale njihove sudbine. Prvi i drugi dio sasvim su oprečni, no teško spojivi. Pitamo se, nismo li možda prespavali noć i probudili se u nekoj drugoj predstavi, drugog redatelja/ice, u drugom stilskom razdoblju. Nedorečeno, osobito jer je riječ o iskusnoj Mani Gotovac.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2014.
Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean moreizbor iz romana i preradba Mani Gotovac
premijera 29. srpnja 2014. (Dubrovnik), 29. rujna 2014, (Varaždin)
prevoditeljica Vanda Mikšić (izdanje VBZ, 2006), izbor iz romana, izbor likova, scenografija i izbor glazbe: Mani Gotovac, suautor scenske prilagodbe: Robert Plemić, kostimografkinja: Belinda Radulović, samostalni dizajn rasvjete: Marijan Štrlek, majstor tona: Zlatko Milec, likovna intervencija: Ivan Midžić, producent predstave: Mladen Grof Jerneić
izvode: Iva Babić (Ann Deveria), Robert Plemić (Plasson), Bruno Kontrec (Bartleboom), Ivan Čuić (narator, pijanist, flautist, Iv, asistent)

Dječje i političke igre

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Mark Twain, Kraljević i prosjak, red. Dubravko Torjanac

Najizvođenija predstava za djecu (s čak 133 izvedbe) Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK-a, Kraljević i prosjak, ponovno je na repertoaru na Velikoj sceni. Klasik je premijerno izveden 1995, a priča o dvojici dječaka, Edwardu i Tomu iz romana Marka Twaina, sada je oživjela za nove generacije, i to – vrlo uspješno. Dubravko Torjanac napravio je pravi potez angažirajući mlade i perspektivne varaždinske glumce Filipa i Nikšu Eldana, kojima je ovo prva premijera u njihovu HNK-u. Iskusni Zdenko Brlek i Mirjana Sinožić igrali su glavne uloge prije devetnaest godina, a sada su blizancima, s kojima ponosno dijele kazališne daske u ovoj predstavi, mnogo pomogli savjetima, poštivajući njihov pristup i osobnost. Četvero glumaca interpretira čak dvadesetak različitih uloga, a dodatni šarm vrlo dinamičnoj igri daju songovi, za koje je sihove Vesne Kosec-Torjanac uglazbio Dragutin Novaković – Šarli.

Kraljević i prosjak priča je o dvojici dječaka, kraljeviću Edwardu i Tomu, neželjenom sinu siromašnog skitnice i pijanice. Zbog sličnosti dvojice dječaka, igrom slučaja dolazi do zamjene identiteta, pa se tako prosjak Tom nađe na engleskom dvoru, a kraljević na smetlištu. Društvene su uloge zamijenjene, no ljudski karakter i srce ostali su isti. Kao takva, predstava je puna plemenitih pouka, a najistaknutija glasi: „Pravo bogatstvo stanuje u ljudima.“ Sa zanimljivim transformacijama i brzim kostimografskim promjenama glumci se itekako dobro nose, no najveću čar predstavi daje zaigranost, kako na makro tako i na mikrorazini: od nevine dječje igre, igre vlasti na dvoru, političke igre, do samog igranja na sceni (kao glumci, ali i kao pripovjedači). Prema riječima Dubravka Torjanca, to je potpuno nova predstava bez obzira na repliku plakata. Filip i Nikša (Kraljević i Prosjak) blizanci su, što je zapravo kazališna pikanterija jer u dramskoj literaturi ima svega nekoliko uloga za blizance.

Kako je naglasak stavljen na glumu, scena je očekivano minimalistička. Zanimljivo postavljena četiri oslikana paravana jednom stranom dočaravaju kraljevstvo, a drugom smetlište, i jasno nam pokazuju o kojem je mjestu radnje riječ. Potpomaže i rasvjeta – tople zagasito crvene boje u kraljevstvu, a plavkasta na smetlištu. Svi glumci nose iste tamno crvene kostime i kape (kada djeluju kao pripovjedači), a kako mijenjaju uloge, kite se tek pomno odabranim dodacima. To su najčešće razne maske, ponekad komične, ponekad zastrašujuće, jer ipak se cijela priča temelji na igri identiteta. Osim maski, glumci mijenjaju i geste, kojima popraćuju osjećaj ili govor. Tek kad je predstava zapala u svoju kolotečinu, prekinuta je mrakom, u kojemu se čuju glasovi pučkoga zbora, a čija lica vidimo zanimljivom, ali već viđenom tehnikom paljenja i gašenja džepnih svjetiljki.

Ipak, djeci su najzanimljivije su dvorske sluge koje su najkomičniji dio predstave. Dobro prihvaćene komične uloge čija su uprizorenja na granici groteske samo su još jedna potvrda u nizu kako varaždinska publika voli pučke (no kvalitetne) elemente u teatru. Priča ima sretan kraj koji, iako predvidljiv, takvim treba i biti, jer je moralni dio radnje značajan i nalaže se da dobro pobijedi zlo.  Predstava je namijenjena osnovnoškolskom uzrastu, ali ne isključuje ni niže ni starije uzraste. Zahvaljujući izvedbi, ovo je jedna od rijetkih lektirnih predstava kojima se osnovnoškolci vesele.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. svibnja 2014.
Mark Twain
Kraljević i prosjak
redatelj Dubravko Torjanac
premijera 9. veljače 2014.
dramaturg Dubravko Torjanac, tekstovi songova Vesna Kosec-Torjanac, glazba Dragutin Novaković – Šarli, scenograf i kostimograf Ivan Duić
izvode: Filip Eldan, Nikša Eldan, Mirjana Sinožić, Zdenko Brlek

Kad nema privatnosti

Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče, Celje, Mike Bartlett, Krči (Grčevi), red. Jure Novak (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu)

Višestruko nagrađivani britanski dramatičar Mike Bartlett (1980, Oxford) „jedan od najzanimljivijih novih talenata, koji se pojavio u zadnjem trenutku“ (The Stage) u svom dramskom pismu obrađuje suvremene i pronicljive teme. Bartlett je jedan od pokretača kazališne družine Apathists, piše radiodrame po narudžbi BBC-a, a piše i za Royal Court Theatre. Ovaj mladi i poduzetni autor svoju odličnu dramu Krči (u Hrvatskoj igranu u šibenskom HNK-u pod imenom Kontrakcije) smješta u kruti korporativni svijet, u kojem su zaposleni primorani pokleknuti pred nadređenima koji zadiru u njihove privatne živote i intimu; zaposleni se toliko boje ostati bez posla da pristaju otkriti i najamnji djelić svoje intime. Drama obrađuje probleme mobbinga i buillinga, probleme današnjice o kojima svakako treba govoriti.

Slovenski redatelj, performer, autor i prevoditelj Jure Novak prepoznao je provokativnu igru, preveo je na materinji jezik i prenio je na slovenske kazališne scene. Jer ipak, svatko se od nas barem jednom u životu susreo sa zadiranjem poslodavca u privatnost (osobito ako ste žena u godinama kada biste mogli i/ili željeli postati majka). Koliko je značajno postaviti takav kazališni komad, pokazuje i podatak iz jednog američkog istraživanja provedenog 2006, kojim se otkrilo da čak 31 od 80 tvrtki od svojih zaposlenih zahtjeva prijavljivanje ljubavne veze na radnome mjestu. Taj je podatak nagnao Bartletta da o istome raspiše radiodramu za spomenuti BBC-jev Radio 4 (koja je nakon toga, iste 2007. postavljena i u Royal Court Theatreu, na komornoj sceni za samo trideset gledatelja), a s kojom je Jure Novak nastavio niz postavljanja na scenu mladih britanskih autora, prema želji celjskog Slovenskog ljudskog gledališča.

Radnja je u osnovi vrlo jednostavna. Emma je nedavno počela raditi u tvrtki pa je došla na sastanak k nadređenoj Vodji, koja od nje zahtijeva da naglas pročita točke iz ugovora o zapošljavanju. U ugovoru je jasno zapisano kako na poslu ne smije imati nikakve privatne kontakte sa svojim kolegama koji bi lako doveli do ljubavne ili seksualne veze. Ukoliko dođe do takvog odnosa, zaposleni su dužni novonastalu situaciju prijaviti svojim nadređenima. Problem (i drama) nastaje nakon što Vodja saznaje da je Emma bila na piću s kolegom iz ureda te nadređena tvrdi da je prekršila točku iz ugovora. Kako priča ide svome kraju, zadiranja nadređene postaju sve kruća i nehumanija. Do kraja priče Emma postaje marioneta svoje nadređene, te se potpuno odriče vlastitog života, gubi pravu stvarnost, no sretna je jer se ponovno nalazi u zoni ugode: „Vrlo je važno da ostanete zdravi. Da radite u sigurnom okolišu. Da se osjećate udobno i sigurno. Da se osjećate uravnoteženo, sigurno i da se savladate. Osjećate li se u uredu udobno?“ (Vodja)
Duodrama Krči sastavljena je od četrnaest kratkih, naizgled vrlo sličnih prizora. Ipak, daleko je od monotonosti zahvaljujući dijalogu koji je dinamičan, jednostavan, brz i jasan, a ponekad i trpak te provokativan. Govor odlikuju i apsurdni crni humor i brojne igre riječima. Dakako, oprečnost protagonistica djela pridonosi toj dinamičnosti; nadređena Vodja (Pia Zemljič) je, s jedne strane, potpuno predana tvrtki u kojoj radi, nema razvijeni osjećaj empatije, hladna je i nehumana, dok je, s druge strane, zaposlenica Emma (Minca Lorenci) predstavljena kao njezin antipod. Obje glumice su kao stvorene za ove uloge, igraju uvježbano i jasno. Pia Zemljič je svoj lik prikazala kao vrlo shematičan, čak karikiran, distanciran, u jednoj emociji. Minca Lorenci imala je mogućnost razviti čitavu lepezu osjećaja, što joj je pošlo za rukom, a bila je tek malčice neuvjerljivija u sceni iskopavanja mrtvoga djeteta. Također, odlično je emocijama reflektirala Vodjine riječi, te smo na njenom licu mogli pratiti emocionalna stanja koja se se razvijala od početka do kraja predstave

Kompleksnost likova možemo lako uvidjeti zagrebemo li samo malo ispod njihovih maski. Zanimljivo je kako Vodja Emmi ni u jednom trenutku nije direktno naredila kako se treba ponašati, nego joj o tome govori između redaka te implicitno prijeti i upozorava na odgovornost koju ima prema tvrtki. Naposlijetku, ostvarilo se sve što je Vodja pretpostavila da bi se moglo dogoditi: romantična veza na radnome mjestu, rođenje djeteta i njegova smrt. Zahvaljujući spoju odličnog dramatičara, redatelja i glumica, gledatelji se na kraju komada pitaju je li Emma postala žrtva sustava prisilno ili pak je sama na to pristala? Novak je njezin lik usporedio s Von Trierovim ženskim likovima, koji su uvijek nerazmljivo nedosljedni, gotovo nepodnošljivi, ali i najuvjerljiviji.

Treba napomenuti kako u radnji postoji i jedan muški lik, doduše samo u priči (ne i fizički). Darren je Emmin kolega s posla, s kojim razvija romantičnu vezu i s kojim rađa dijete. On je prikazan tipično muški: čvrst, vođen razumom a ne osjećajima te se zahvaljujući tome naposlijetku nalazi (i snalazi) u boljoj situaciji od Emme, a vođen željom za radom i uspjehom, na kraju je se i odriče.

Ipak, osim priče o aktualnim društvenim problemima, pa čak i rodnoj neravnopravnosti, u prvom je planu – dijalog. Kako je ovoj drami prethodila radiodrama, preostalo nije bilo ni zamišljeno. Novak je naposlijetku stvorio simboličnu scensku sredinu koja puno govori i bez teksta. Tema nadzora zaposlenika u tvrtki dala je ideju za dvije kamere, koje glumice koriste na razne načine te su one ovdje postavljene smisleno, ne samo estetski. Na sceni su i ekrani, na kojima se čas prikazuju snimke, a čas se snima uživo. To je prilika da određene geste i mimiku vidimo izbliza, što je u kazalištu ponekad standardnim načinom teško ostvarivo. Osim kamera i televizijskih ekrana, na pozornici se nalazi još hrpa papira i registratora što aludira na birokratsko okruženje. Kostimi su jednostavni poslovni, također prilagođeni situaciji, a prilagođena je situaciji i svjetlost, koja je statična tijekom cijele predstave. Glazba je moderna, prilično neutralna, no isto u skladu sa situacijom.

Još se jedno zanimljivo redateljsko rješenje javlja pred sam kraj drame – glas iz zvučnika koji djeluje poput Big Brothera tvrtke, fantoma za kojeg vjerujemo da postoji, ali o njemu ništa ne znamo. I ovdje se gledateljima nudi situacija (kao i više puta kroz radnju) u kojoj možemo razmisliti o tome upravljaju li nama naši poslodavci? Koliko mi znamo o tvrtkama u kojima radimo, a koliko naši nadređeni znaju o nama? Bismo li tužili tvrtku za zadiranje u našu intimu, i to u ovo doba recesije kada možemo biti sretni što imamo radno mjesto i što možemo platiti račune? Teško. Radje ćemo prihvatiti situaciju takvom kakva jest i dopustiti nadređenima da skroje umjetnu stvarnost u kojoj mi samo naizgled uživamo i veselimo se. Jer što li drugo u životu radimo negoli stavljamo različite maske i igramo uloge za druge, dok istinske sebe stavljamo na neke i ne baš atraktivne pozicije. Jesmo li mi njihove žrtve ili smo (samo) žrtve letargije?

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Mike Bartlett
Krči
redatelj Jure Novak
premijera 13. rujna 2013.
prevoditelj Jure Novak, asistentica prijevoda i dramaturginja Urška Brodar, scenografkinja Urša Vidic, kostimografkinja Mateja Benedetti, autori glazbe: Tibor Mihelič Syed, Polona Janežič, lektor Jože Volk, rasvjeta Uroš Gorjanc, majstor tona Drago Radaković, rekvizitor Svetislav Prodanović, vođa predstave Anže Čater
izvode: Pia Zemljič (Vodja) i Minca Lorenci (Emma)

Vlakom kroz maštu

Gostovanje: Lutkovno gledališče Pupilla, Lendava, Slovenija, Rita Bartal Kiss, ZOOpotniki (ZOO putnici), red. Rita Bartal Kiss (u Centru za kulturu Čakovec)

Jeste li već putovali vlakom? Jeste li slušali njegovo monotono,i ritmično tutnjanje? Jeste li promatrali oblake i krajolik kroz koji prolazite? Dugo putovanje ponekad zna biti dosadno, a domišljata igra lako može dočarati zanimljivo dogodovštine. Mađarskoj redateljici Riti Bartal Kiss to je bila polaznica za vrlo kreativno kazališno ostvarenje namijenjeno djeci od treće godine nadalje. Igra se razvija u samo šesnaest kvadratnih metara (4x4) koji čine kupe vlaka i okolni prostor iz mašte. U kupeu se našlo dvoje putnika, mladić i djevojka. Uskoro su otkrili kako nisu sami, jer se u njihovim kovčezima sakrivaju male, neuobičajene životinjice, koje „putovanje mijenjaju u pravu životinjsku paradu“. To nije samo putovanje vlakom, to je putovanje kroz dječju maštu. Na kraju dugog i domišljatog putovanja, bodrenog dječjim smjehom, donedavno nepoznati suputnici postali su dobri prijatelji, a možda i nešto više.

ZOO putnici su lutkarska predstava bez riječi, s naglaskom na animiranju svakodnevnih predmeta iz kovčega, pri čemu su oni najveći kovčezi često poslužili i kao paravan za animaciju. Lutke/životinje osmišljene su vrlo maštovito – nastaju spajanjem raznih uporabnih predmeta koje su putnici na putovanje ponijeli u svojim kovčezima. Mački i psu tijelo čine torbe, ptice su sačinjene od štapa i listova novina, krokodilovi zubi prezentirani su kutije za jaja, lavu i majmunu glave su oblikovane od šešira, mali novčanici poslužili su kod izvedbi školjaka, kišobran za meduzu, ruksak za kornjaču (...), a nabrajati bismo mogli još u nedogled.

Predstava se sastoji od više epizoda odvojenih puštanjem slika koje se mijenjaju u prozoru kupea (koji publika prati poput vrlo spora filma). Tako možemo vidjeti sela, stepe, džunglu, more; različite eksterijere pomoću kojih je prikazana igra, i domaćih i divljih životinja. To je osobito zanimljivo najmlađoj publici, jer je cijela predstava zapravo osmišljena poput igre pogađanja i oponašanja – glumci uprizore životinju, a djeca trebaju odgonetnuti o kojoj je životinji riječ. Kako bi igra bila zahtjevnija, lutkari/glumci pritom ne govore, nego se cijela igra temelji tek na zvukovima. Početak i kraj putovanja vlakom zaokruženi su pojavom treće, sporedne uloge – konduktera.

Najzanimljivija je i najmaštovitija epizoda kada se vlak vozi kroz more i kada glumci plivaju te kroz lutke uprizoruju male i velike morske životinje. Plavo svjetlo ovdje je dočaralo posebnu vrstu (morske) mističnosti. Od niza humorističnih elemenata, posebno je zabavan onaj kada se uprizori strašni morski pas, a koji je ganjala mladića, nakon čega se on dosjetio obraniti se od nje četkicom joj iščetkavši zube. Zanimljiv preokret, zar ne?

Svjetlo i glazba podložni su stalnim promjenama i osnovni su stvaratelji atmosfere. Glazba se mijenja ovisno o epizodama, od opuštajuće i smirene vođene klavirom, do dramatične. Pritom je popraćena i šumom vode, cvrkutom ptica te ostalim onomatopejama. Svi glumci članovi su Lutkovnog gledališča Pupilla iz Slovenije. Glumac Luka Cojhter konduktera je odigrao s grotesknim elementima. Posebnu draž dao je zviždaljci, kao osnovnom rekvizitu koji prati njegov lik, a brzinom i duljinom ispuštanja daha kroz zviždaljku, dočaravao je svoja emocionalna stanja.

Petra Kavaš i Vitomir Vratarič glume spomenuti par iz kupea. Njihova je igra uvježbana, također povremeno karikirana, dok je povezanost njihovih dvaju likova na sceni jasna. Oni ne igraju samo međusobno, nego se igraju i sami sa sobom i likovima životinja koje upizoruju. Njihovo zaljubljivanje pred kraj predstave, osmišljeno je animacijom dvaju medvjedića te plesom srca. Rita Bartal Kiss već se više puta dokazala kao izrazito kreativna i maštovita redateljica koja zna prepoznati zahtjeve malih gledatelja. ZOO putnici su maštovita predstava puna humora zbog čega će je i mali i veliki s užitkom pogledati.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Rita Bartal Kiss
ZOOpotniki (ZOO putnici)
redateljica Rita Bartal Kiss
premijera kolovoz 2011.
glazba Miha Malek, likovno oblikovanje (lutke, scena, kostimi) Sabina Šinko
izvode: Petra Kavaš, Vitomir Vratarič, Denis Soldat / Luka Cojhter

Mnogostruka lica ljubavi

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ljubomir Kerekeš, Ljubaf, red. Ljubomir Kerekeš

Čak petnaest predstava u svega deset dana ostvareno je na 5. Tjednu smijeha Ljubomira Kerekeša održanom peti put u Varaždinu od 21 do 30. Ožujka, prvi put pod vodstvom Kerekesh Teatra. Tijekom Tjedna održana je i jedna premijera – Ljubaf. Tekst je nastao još davne 1988. godine, no Ljubomir Kerekeš je na njega zaboravio i nedavno ga sasvim slučajno pronašao. Sretni zbog novog Kerekešovog ostvarenja, Varaždinci i Varaždinke nahrlili su u kazalište, znajući da ih očekuje dobra zabava u maniri pučkog teatra. Ovaj put pratimo niz zapleta iz života i svakodnevice obitelji iz Kukovca (sela iz okolice Varaždina), koju čine nametljiva majka sklona alkoholu (Ana Begić), ljubavnim ekscesima i prostačenju, za majkom povodljiva kćer (Hana Hegedušić), i zet, kojeg su ove dvije domine gotovo progutale svojim autoritativnim istupima (Adam Končić). Upravo ti izokrenuti stereotipi o patrijarhalnosti proizveli su najviše komičnih situacija. No, Kerekeš je cijelu stvar dodatno začinio ulogom mladića homoseksualca (Jan Kerekeš) i starca (Ljubomir Kerekeš) koji se udvara majci, glavi obitelji. Također, dobar je začin predstavi i kajkavsko narječje.

Osim već spomenuta pučkog teatra, iliti kazališta za narod (kome i jest ono primarno namijenjeno), i to s primjesama farse (vulgarna komika, ističu se tjelesne dimenzije uloga), ovdje nalazimo i elemente komedije zabune te povremeno karikiranje uloga. Neobavezan iskreni smijeh i česta ismijavanja – od loše vlade, legalizacije, ulaska u Europsku uniju, propalih veletvrtki, referenduma za obitelj, zatupljujućih sapunica, problema nezaposlenosti i slično, dakle, dnevno-političkih (uglavnom), društvenih i ekonomskih tema – protkani su kroz cijelu predstavu, Kerekeš se jednostavnosti i suvremenosti nimalo ne plaši, nego ih koristi za pridobivanje naklonosti publike. Iz predstave u predstavu Kerekeš koristi slične obrasce ponašanja likova i realizacije, u tolikoj mjeri da se već može govoriti o njegovom prepoznatljivom komediografskom stilu, u kojem mu je primarna zadaća zabaviti publiku, „ne opterećujući je radnjom ili izlaskom iz granica poznatih komediografskih principa“.

Najaktualniji problem ovdje je ipak ljubav: nekonzumirana ljubav mladog bračnog para, ljubav majke prema kćeri i obrnuto, ljubav prema porocima, opsesivna ljubav, ljubav prema istom spolu... Jedna takva najbolje se može dočarati ako uđemo u samu srž, na mjesto zločina – u seosku kuću. Ono što se događa između četiri zida, ono je što privlači mase pretvarajući ih u voajere koji se ponekad naslađuju tuđim slabostima, a često se i poistovjećuju.

Glumci su toliko srasli sa svojim ulogama da bismo mogli reći da je djelo za njih i pisano. Prodoran glas i samouvjerenost Ane Begić krase ulogu majke, zvrkavost Hane Hegedušić njezinu kćer, Adam Končić zeta je prikazao kao poslušna i ograničena. Jan Kerekeš uspješno je navigirao s komedijom zabune, u kojoj je zajedno s Končićem stvarao vrlo lijepe i komične minijature. Predstavi je posebno pridonio i sam Kerekeš u ulozi glumca, odnosno ulozi zaljubljena tvrdoglava starca, kojeg krase izumrle kavalirske manire. Izdvojila bih Hanu Hegedušić koja je u ovom ostvarenju briljirala. Njezina moć preobrazbe iz uloge u ulogu naprosto očarava, a ovom je ulogom, čini se, kulminiralo sve dosad usvojeno.

Predstava je jednostavno postavljena. Veliki paravan, s jedne strane predočavajući dio obiteljske kuće, a s druge Krčmu pri Vinceku, dominira cijelom pozornicom. Posebnih efekata u predstavi nema, no obzirom na karakter predstave, za istim nije ni bilo potrebe. Sveprisutni Kerekeš odabrao je i dinamičnu veselu glazbu, ali i scenografiju (u suradnji s Ivanom Duićem). Uspješnom nizu autorskih predstava Kerekeša starijeg (Ufuraj se i pukni, Debitanti, Skupština, Povratak ratnika i Dimnjačar) pridružila se i Ljubaf.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. travnja 2014.
Ljubomir Kerekeš
Ljubafredatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 30. ožujka 2014.
scenografi Ljubomir Kerekeš, Ivan Duić, kostimografi Ljubomir Kerekeš, Karmen Štrlek, majstor rasvjete Marijan Štrlek, izbor glazbe Ljubomir Kerekeš, dizajn plakata Dina Rain
izvode: Ana Begić (majka), Hana Hegedušić (kćer), Adam Končić (zet), Jan  Kerekeš (mladić), Ljubomir Kerekeš (starac)

Drukčiji poredak

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Anton Pavlovič Čehov, Višnjik, red. Boris Kobal

U medijima sve češće nailazimo na priče o propasti raznih obitelji, te pritom stalež ili mjesto stanovanja više ne igraju nikakvu ulogu. Problematika stoga nije strana, a nisu strani ni svakodnevni primjeri odumiranja starih vrijednosti i bešćutno, nezaustavljivo uvođenje novih. Upravo je o tome Čehov progovorio u jednoj od svojih najpoznatijih drama – Višnjiku. Višnjik je mjesto koje je zahvaćeno zonom ugode, podsjeća na sigurnost, na djetinjstvo, na raskoš i mir. Oduzeti ga onome tko ga doživljava na taj način, kažnjivo je dijelo, i pred Sudom, i pred Bogom. Međutim, višnjik je predstavljen i kao zatvor – osjećaja, uspomena, podređenosti, mrtve slobode. Njegovu je funkciju najbolje opisao Gajev (Robert Plemić): „Do prodaje višnjika svi smo se uznemiravali, patili smo, a sad kad je pitanje konačno riješeno, svi smo se smirili, čak i razveselili...“. Jer, ponekad, teško je odbaciti stare stvari i navike za koje nas veže Nostalgija, ali kad se to napokon dogodi, sloboda je bezgranična.

Čehov, međutim, nije pisao samo o slobodi i novom, drukčijem poretku, naglasio je i sraz generacija (u kojem su mladi ti koji lakše prihvaćaju novine i novi poredak, a stariji ti koji su vezani za prošlost), pisao o zaboravljenim umijećima, nerealiziranim ljubavima i egzistencijalnim problemima. Zahvaljujući majstorski osmišljenim dijalozima, koji često nalikuju bujici misli, osjećaja i asocijacija, a emocijama natrpane rečenice izmijenjuju se redovito sa onima nabijenima tišinom, Čehov na scenu donosi ljude od krvi i mesa.

Glumci koje je odabrao redatelj varaždinskog Višnjika Boris Kobal, vidljivo su se potrudili ući u srž svake uloge i izvući karakterne osobine koje određuju svaku od njih. Ranjevska (Barbara Rocco) je melankolična, Anja (Karolina Horvat) je otvorena i hrabra, Varja (Katarina Arbanas) je Anjin antipod, Dunjaša (Hana Hegedušić) je zvrckasta i osjetljiva, dok se Charlotta (Sunčana Zelenika Konjević) izdvaja raznim cirkusantskim vještinama. Za njima kvalitetom ne zaostaje ni muški dio ekipe: pomalo čudan, ali zabavan Gajev (Robert Plemić), novopečeni bogataš s novim pogledima na Svijet, Lopahin (Ivica Pucar), filozof dobra srca i romantične duše; Trofimov (Goran Guksić), zaboravljeni starac mudrih riječi Firs (Zdenko Brlek) te umišljeni ženskar Jaša (Ozren Opačić). Teška je zadaća izdvojiti nekoga od spomenutih, no valja spomenuti Karolinu Horvat koja je unatoč tome što je naturščik odlično plivala sa profesionalnim glumcima, a ulozi Anje dala vedrinu, poletnost, entuzijazam i mladenačku energiju.

Od autorskog tima Kobalova Višnjika, najdojmljiviji je rad scenografa uz nekoliko vrlo zanimljivih redateljskih rješenja. Glumci su igrali na najobičnijoj drvenoj podlozi crvene boje, koja je stajala pod nagibom prema publici. Sa stropa je visjela tek jedna velika industrijska lampa, ispod koje je često stajao upravo onaj lik koji je prisutnoj publici ispovijedao svoj unutarnji govor. Rekviziti su odabrani pomno: u početku nekoliko stolaca, kasnije drvena klupa, a na kraju mnoštvo kofera koji su, dakako, simbolizirali odlazak. I izmjena činova je dojmila, osobito dio kada Ranjevska odbacuje stolce. U prednjem kutu scene cijelo je vrijeme bilo postavljen konjić za ljuljanje s nekoliko platnenih lutaka, asocirajući djetinjstvo i nostalgiju za sretnijim, ali izgubljenim danima. Pojavljivanje Ranjevske iz dana djetinjstva naglasilo je nostalgiju i povezanost prošlošću. Još jedno posebno zanimljivo redateljsko ostvarenje bilo je u prizoru puštanja zmajeva gdje su se glumci i glumice borili s konopcima koje je nosio vjetar, paralelno se boreći sa svojim sudbinama i problemima koje im je donijela sadašnjost. Gajeva ljubav prema biljaru bila je također interpretirana zanimljivo i vrlo simpatično.

Glazba skladatelja Petra Eldana odlično je uklopljena u cijeli kontekst, a posebno u radnju drame, jer smo zahvaljujući glazbi dobili osjećaj dugotrajnijeg vremenskog tijeka propadanja te obitelji. Kostimi Belinde Radulović na vrlo lijep način ocrtavali su karaktere likova. Ovim kostimografskim ostvarenjem kostimografkinja je potvrdila kredibilitet dosadašnjih, domaćih i međunarodnih, nagrada. Iako je predstava zadovoljila po svim osnovnim kriterijima, ipak nedostaje ona završna nit koja bi izazvala oduševljenje. Lako je steći dojam da je namijenjena ciljanoj publici, varaždinskoj gospodi iznad 60 godina (što dakako ne treba biti ni loše).  Sa još pokojim modernijim (čitaj: suvremenijim) elementom, uz već korišteni svima razumljivi jezik (riječ je o 20. stoljeću), mogao bi se proširiti krug zainteresiranih. Ovdje bi osobito vrijedno bilo ciljati na srednje škole u kojima se Čehov čita u sklopu nastavnog programa.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2014.

Anton Pavlovič Čehov
Višnjikredatelj Boris Kobal
premijera 14. ožujka 2014,
prevoditelj Vladimir Gerić, dramaturginja i asistentica redatelja Vesna Kosec-Torjanac, scenografkinja Urša Vidic, skladatelj Petar Eldan, kostimografkinja Belinda Radulović, koreograf Staša Zurovac, suradnica za cirkuske vještine Iva Peter-Dragan, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan
izvode: Barbara Rocco (Ranjevska), Karolina Horvat (Anja), Katarina Arbanas (Varja), Hana Hegedušić (Dunjaša), Sunčana Zelenika Konjević (Charlotta), Robert Plemić (Gajev), Ivica Pucar (Lopahin), Goran Guksić (Trofimov), Zvonko Zečević (Simeonov-Piščik, Boris Borisovič/Epihodov, Semjon Pantelejevič), Zdenko Brlek (Firs), Ozren Opačić (Jaša), Ana Torjanac/Inka Eldan (djevojčica Ranjevska)

Prvi maraton kratkih igranih filmova

I Čakovec je napokon dočekao zanimljivu manifestaciju kratkog filma, simbolično, najkraäeg dana u godini
21. prosinca 2013. Najkraći dan (Le jour le pluscourt) izrodio se iz francuskog Nacionalnog centra za kinematografiju, a u našem je Centru za kulturu pušten zahvaljujući suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom.
Kratkometražni film je forma kojom su najpoznatiji svjetski redatelji uglavnom započeli svoje karijere. U
Hrvatskoj je ona vrlo popularna, čemu je tako djelomično zbog jedne od supkultura (ne samo hrvatske) koja se mahnito druži po hrvatskim filmskim festivalima.Čakoföčanke i Čakofčanci imali su prilike pogledati
nekoliko vrlo zanimljivih, gotovo kultnih repertoara.
 Čak ni subota i karta džabe nisu bili dovoljni mamac našoj publici pa se postavlja ono vječno pitanje „kako i zašto”?

Profesor Baltazar privukao je najmlađe, koje su na program vodili roditelji prisjećajući se jednog od
najdražih crtića iz djetinjstva. Ta hrvatska animirana humoristična serija snimljena je u, vjerovali ili ne,čak 59 epizoda, pa ne čudi da se smatra jednim od najuspješnijih projekata Zagrebačke škole crtanog
filma. Lik je proizvod uma gospodina Zlatka Grgića, a sićušni bradati „ljubitelj prirode i svih živih bića,
borac za dobro i protiv zla, ekolog, promicatelj znanja, tolerancije, mira i ljubavi, duhovit, maštovit, skroman
i nenametljiv, uslužan i požrtvovan” zapravo je znanstvenik velikog srca koji drugima pomaže pomoću čarobnog stroja pokrenutog kreativnošću i ljubavlju.
 
U In memoriamu – Krsto Papić imali smo prilike vidjeti šest njegovih dokumentarnih kratkometražnih
filmova, četiri crno-bijela i dva u boji, nastalih u radnji Zagreb filma od 1967. do 1971. Filmovi su prije svega zanimljivi zbog dokumentarne forme putem koje upoznajemo tradiciju i običaje, ali i socijalnu i političku situaciju sedamdesetih godina, u čijem je središtu mete radnička klasa, tj. „obični ljudi”. Zanimljivo je prikazan i monopol nacionalnih medija nad lokalnima koji se bore za prevlast (tu smo imali prilike vidjeti i
negdašnji radio Lopatinec), kao i entuzijazam „malih“ da stvore bolju budućnost. Većina situacija mogla bi
se kopirati u sadašnje vrijeme, što bismo rekli da su Papićevi filmovi aktualni i danas. Kamera i fotografija
u filmovima su odlični, naročito u crno-bijelim filmovima, gdje igre svjetla i sjena pojačavaju atmosferu i
umjetnički doživljaj. Kamerom su uhvaćene bitne emocije i detalji (teško postići kada je riječ o stvaranju čiste dokumentaže jer se scene ne ponavljaju), a kojima su priče dobile na osobnosti.
 
Jedini dio iz Međunarodnog programa bio je onaj Michela Ocelota – Bajkovita francuska animacija.
Spomenuti animator poznat je po stvaranju vrlo zanimljivih i detaljnih kreacija jednostavnim tehnikama,
poput rezanja papira. Filmovi iz „starije“ faze dotjerani su poput francuske čipke, dok onima iz 90-ih godina
kadrom dominiraju osnovne dvije (ponekad tri) kontrastne boje i tek siluete, čije oblike prepoznajemo u
likovima iz bajkovitih pričanja i Tisuću i jedne noći. Ima i tu detalja, no treba ih naći i prepoznati. Ta
kasnija djela podsjećaju na kazalište sjena, jedno od najstarijih oblika kazališta iz ljudske povijesti, a koje je naročito popularno u istočnoj kulturi.
 
Maraton je zavrüio repertoarom 4 zvjezdane godine hrvatskog igranog filma, u sklopu kojeg je prikazano
nekoliko filmskih ostvarenja nastalih od 2009. do 2012. Tu se najviše istaknula kratkometražna drama
s elementima fantastike – Zima, ne samo nagradom Fedeora 58. Pulskog filmskog festivala (2011.) za
najbolji kratki igrani film, već i simbolikom, odličnom atmosferom filma, fotografijom, izborom glazbe i pa-
metnim odabirom glumaca (Živko Anočić, Judita Franković, Pero Kvrgić). Zvonimir Jurić Žutom mjesecu
ispričao je jednostavnu priču o upoznavanju dviju susjeda, u kojem napetost kumulira sve do samog kraja filma. No, zato je napetosti u filmu Pametnice poprilično nedostajalo. Film bi mogao biti zanimljiv srednjoškolcima / kama jer progovara o prvom spolnom iskustvu, dok ostalima prilično naporan.
Zadnji prikazani bio je višestruko nagrađivani Babysitter, film koji govori o odnosu dva brata, u kojem se stariji treba brinuti za mlađeg. Solidan odabir, no sa suzama u očima što u repertoar nisu bili svrstani i
Terarij Hane Jušić te Veliki dan Đure Gavrana, originalna i vrlo zanimljiva ostvarenja koja svakako treba pogledati.

Opravdano znova

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora), red. Ljubomir Kerekeš

Dvadeset i tri godine nakon premijere 1990, i nakon šest godina stanke, publika se ponovno može smijati zgodama bogog Ivača. Da je to velika stvar, potvrđuje činjenica kako je ovo najgledanija varaždinska predstava, s više od tristo izvedbi, što je mnogim teatrima danas tek nedostižan san. Kajkavska komedija rađena po motivima srednjovjekovnih francuskih farsi ima novu postavu i novog redatelja Ljubomira Kerekeša, koji je radio i adaptaciju teksta pritom ga aktualiziravši. „Bogi Ivač znova nova je i drugačija predstava, koju ne treba uspoređivati s prethodnom jer je starog Ivača nemoguće obnoviti,“ – kazao je Kerekeš. Predstava je sjećanje na starog Bogog Ivača i posveta preminulom Tomislavu Lipljinu (Varaždin, 1937-2008), a nastala je i zbog brojnih upita građana koji su ponovno željeli gledati Ivača na sceni.

U čemu je tajna uspjeha ove predstave? Krenimo redom. Varaždinski Bogi Ivač kompilacija je triju srednjovjekovnih francuskih farsi nepoznata autora: Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsa o bednju (dramaturški najefektnija). Spomenute je sa starofrancuskog preveo Vladimir Gerić, ujedno redatelj stare predstave Bogi Ivač, ali i čovjek zaslužan za reafirmaciju kajkavskog repertoara u Varaždinu. Zatim je Tomislav Lipljanin njegov prijevod preveo na kajkavski, odnosno adaptirao i lokalizirao. Lipljinov prijevod na kajkavski svakako nije prijevod u smislu egzaktne znanosti, nego prijevod prijevoda. (Nešto nalik američkom pjesniku Ezri Poundu koji je nazvan „izumiteljem kineske poezije za naše doba“ jer je kinesku poeziju prevodio na temelju grubih prijevoda stručnjaka za kineski jezik i tako stvorio novu izvornu poeziju.) Riječ je zapravo o kajkavizaciji, jer ovdje imamo potpuno prenošenje teksta u jezičnom, zemljopisnom i kulturnopovijesnom pogledu. Lipljinove glumačke kreacije u kajkavskom repertoaru određene su jezikom na kojem glumi, što bismo mogli reći da jezik/govor (na tragu Gavelle) uvjetuje, između ostaloga, i glumačku gestu. Osvrnemo li se na Lipljinove štokavske uloge, također ćemo uvidjeti kajkavsku pozadinu.

Ta jezična pozadina svakako je ono najzanimljivije u ovoj predstavi, a osim korištenja varaždinskoga govora, ovdje imamo i pregršt psovki i lascivnih izraza, koji se, ovaj put, odlično uklapaju u kontekst izvedbe, obzirom da je ipak riječ o farsi – žanru koji obiluje grotesktnom i vulgarnom komikom. Farsa je vrlo popularna među običnim ljudima (u narodu) jer uzima teme iz svakodnevice – bračne peripetije, preljubništvo, seksualnu nemoć, sudske prakse, seksualne tabue, a pritom rabi „prokušane postupke koje svatko varira po vlastitu nahođenju i žaru: tipične likove, groteskne maske, klaunerije, mimike, grimase, lazzije, kalambure, cjelokupno grubu komiku situacija, gesti i riječi, obilato popraćenu skatološkim i opscenim tonom“ (Patrice Pavis, Pojmovnik teatra, str. 100). To je, dakle, kazalište za sve, odnosno popularno kazalište, koje se vratilo svojim korijenima, jer ipak – kazalište je prvotno bilo namijenjeno narodu ili puku.

Naravno, predstava ne može biti dobra samo temeljem odabira žanra jer svaki gledatelj ima svoj ukus. Ona treba imati nešto drukčije, trajnije, što je drži popularnom dulje vremensko razdoblje. To može postići stalnim intervencijama u tekst i glumu, na način da ga se nadogradi aktualnim prilikama. Popularne Kroksice koje nosi Mati, Facebook, Durex, iPhone, lepoglavske tangice (u kontekstu, aluzija na čipku), Zepter, Teorija velikog praska (TV serija), samo su neke od tih intervencija. Predstave koje su žive i koje se mijenjaju zahvaljujući glumčevim ekstemporacijama u nas su nažalost rijetka pojava, no odluče li se redatelji za takav tip izvedbe, uhvatili su se kamena mudrosti (koji ima i najizvođenija hrvatska predstava Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića).

A upravo zahvaljujući suvremenom i jednostavnom karakteru predstave, ona je popularna i među mlađim generacijama, koje su u publici bile podjednako zastupljene kao i one starije. Dobroj predstavi mora predhoditi još bolja ekipa, koju je Kerekeš vrlo pomno odabrao. U nekadašnjoj postavi bili su Mirjana Sinožić (Micika), Ljubomir Kerekeš (Bogi Ivač), Marija Krpan (Mati) i Tomislav Lipljin (Otec). U ovom postavljanju na scenu Bogog Ivača glumi Ljubomirov sin Jan Kerekeš, Mirjana Sinožić je danas Mati, a Fićfirića glumi njezin sin Mitja Smiljanić. Micika je Sunčana Zelenika Konjević, a Ljubomir Kerekeš sada je Otec. Ansambl igra vrlo živo, u savršenom dijalektalnom izričaju, čemu pridonose rodni kajkavski (za većinu navedenih) izričaj, ali i zrelost glumaca i prethodno iskustvo većine u istome djelu. Iako su svi odlični u glumačkom izričaju, izdvojila bih Jana Kerekeša koji je opravdao povjerenje svoga oca, kao i izvedbu novog Bogog Ivača.

Bogi Ivač, primitivan i priglup, ne snalazi se najbolje u novoj životnoj ulozi – ulozi muža i ljubavnika, te je slijep za suprugine izlete van kuće. Otec shvaća da snaha vara sina s Fičfiričom („Pazi, jer ti ne znaš po kome ti žena plazi.“), jer je to jednom i sam doživio od svoje žene. Pa ipak, snaha sebe smatra modernom ženom koja ne može biti sretna u jednoj izopačenoj seoskoj sredini. Iako Otec i bogi Ivač žele biti gazde u kući, njima je jasno da žene manipuliraju njihovim životima. „Ako i prdneš, i to se računa, glavno da je tvoja zadnja.“ – poručuje Otec svome sinu. A epizode koje se gomilaju pred nama, sve su, samo ne prave patrijarhalne. Otec i Bogi Ivač peglaju, peru rublje, štrikaju, muze kravu Cvetu, drže kuhinju urednom, šiju i slično. Mati je ta koja nosi brkove. Ona je glava kuće. Otec i sin stali su tome na kraj, izguravši Miciku i Mati u veliku drvenu kadu. Pa ipak, „Dok zideju van, je**** smo ježa.“ – kaže Otec, svjestan kako će opet biti po ženinom.

Scenografiju je potpisao Vladimir Gerić, što bi značilo kako se ona nije bitno promijenila od starog Bogi Ivača. Nije ni bilo potrebe za izmjenama: drveni stol s dvije drvene klupe, kaširanom guskom, malim umjetnim travnjakom dočarali su pitoreskno selo. Ulasci u kuće domišljato su građeni pomoću bijelih zastora, koji nam (tek prividno) ne daju da zavirimo u intimu tuđih života. Kostimi su vrlo dobro osmišljeni (također Ljubomir Kerekeš), s elementima narodne nošnje i kiča. Tijekom predstave otpjevano je i nekoliko songova koje je osmislio Dragutin Novaković – Šarli.

Predstava je, dakle, u velikom dijelu stari Bogi Ivač, ali ne radi se o glumačkoj družini već je to priča o bogom Ivaču kroz predstavu koja je cjelina za sebe. Osjetilo se i na ovoj tristotoj izvedbi uzbuđenje prije samog početka, publika je ušla u Scenu Rogoz sa željom da samo gleda i uživa, bez prelaženja rampe privatnosti. Poznata komična mjesta izazivala su oduševljenje, baš kao i na dvjestotoj izvedbi 1998. godine, a posebno su s oduševljenjem praćene doskočice koje su izravno kritizirale današnje društvo. Dalibor Foretić je 1998. napisao: „Bogi Ivač nije izgubio ni svoj šarm, ni polet, ni snagu, pa nije isključeno da taj apsolutni rekorder varaždinskog glumišta doživi i – 300. izvedbu.“ Prorok dobroga glasa lako je biti uz tako odličnu predstavu. Veselimo se i 400. izvedbi.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
 
Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora)
redatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 20. prosinca 2013.
scenograf Vladimir Gerić, kajkavizacija Tomislav Lipljin, adaptacija teksta Ljubomir Kerekeš, kostimograf i koscenograf Ljubomir Kerekeš, songovi Dragutin Novaković – Šarli, asistent redatelja Jan Kerekeš
izvode: Jan Kerekeš (Bogi Ivač), Sunčana Zelenika Konjević (Micika), Mirjana Sinožić (Mati), Ljubomir Kerekeš (Otec), Mitja Smiljanić (Fičfirič)

Prazno koračanje za nedostižnim

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Parun, I ti ljubav nekom daj, red. Ladislav Vindakijević

Prema zapisu same Vesne Parun, autorice teksta I ti ljubav nekom daj, taj je igrokaz još 1981. godine izveden u Dječjem kazalištu Trešnja pod naslovom Škola za skitnice u režiji Bogdana Jerkovića. Potom je prerađen u radio igru nazvanu Ponoćna ogrlica, koju u čitanci hrvatske književnosti čitaju današnji šestaši kako bi se upoznali s formom radio drame. Koliko je Vesna Parun voljela pse, kojima je ovaj igrokaz posvećen, dokazuje i njezinih dvanaest slikovnica o psima tiskanih početkom osamdesetih godina.

Ladislav Vindakijević, redatelj predstave, režirao je podjednako u kazalištima za odrasle, kao i u kazalištima za djecu (Trešnja, Žar ptica, Mala scena, Gradsko kazalište lutaka Split...). Dobitnik je desetak najznačajniji domaćih i međunarodnih nagrada, uglavnom za dječje predstave, pa ga slobodno možemo uvrstiti u sam vrh redatelja predstava u kazalištu za najmlađe. U predstavi I ti ljubav nekom daj, osim redateljske uloge, pobrinuo se i za scensku obradu djela i scenografiju. Ipak, scenografija je ovaj put tek solidna – nekoliko velikih četvrtastih mreža i više velikih drvenih kutija trebalo je dočarati azil za pse, no umjesto toga činilo se da su mreže tu tek kako bi razdvojile glumce od publike. Ispred spomenutih mreža postavljena su samo drvena kolica koja su povremeno poslužila kao manja pozornica za pse/lutke. Koristila se i jedna loža na balkonu, gdje se nalazila (jedna od) čuvarica azila, što također niije u potpunosti iskorišteno. Minimalizam na sceni dobar je kad funkcionira, no ovdje to nije bio slučaj.

Pred publikom se odvija natjecanje iz „psećeg osmijeha“, igra prilikom koje se predstavlja jedanaest pasa, ne bi li tako osvojili srce buduće vlasnice Dame. U natjecanju sudjeluje publika stalno pozivana na interakciju, publika koja smijehom i pljeskom odobrava izbor najboljeg/e ili pak negoduje. Nakon svih predstavljanja prikupljaju se glasački listići, no samo fitkivno. Šteta, moglo se i drugačije – djeci bi sigurno bilo zanimljivo odabrati najboljeg psa. A među psima bilo je različitih vrsta – pudlica, jazavčar, hrt, terijer, bernardinac, čivava, vučjak, dalmatiner, ovčar, pekinezer i bokser – baš kao što ima svakakvih ljudi. Ova usporedba s ljudima nije slučajna, jer su psi predstavljeni baš prema vanjskim i unutarnjim ljudskim osobinama, što je bilo posebno zanimljivo. Pudlica je tako predstavljena kao šminkerica, Bernardinac kao hrabri spašavatelj i obožavatelj djece, Dalmatiner je govorio ikavicom i pjevao dalmatinske pjesme, Ovčar je nalikovao pastiru, Pekinezer je ispričao kako je rođen na kineskom dvoru, dok se Bokser predstavio u boksačkom odijelu i rukavicama.

Kako bi što bolje dočarali različite pasmine glumci su koristili i jezične vartijacije, a osim u dijalektu, nekoliko je rečenica izrečeno i na mađarskom i kineskom. Ono što je smetalo, obzirom da je ovo predstava za djecu, zastarijeli su izrazi (šolja, žurnal...) koje djeca nisu razumijela, kao i riječi čije značenje, s obzirom na uzrast, još uvijek ne poznaju najbolje (megaloman, demokracija). Zatim, smetale su (isključivo zbog dječje dobi) i aluzije na povijesne događaje (lansiranje kujice Lajke u Svemir, prepričavanje kineske povijesti), neprimjerene replike za djecu („u zadnjicu štap mi zabij“), kao i djeci teško prativo korištenje prošlih glagolskih vremena.

Najbolji dio predstave svakako je odlična glazba koja je utkana u cijelu izvedbu, pretvarajući predstavu time u pravi dječji mjuzikl. Ne začuđuje, jer Mate Matišić je skladatelj čija je glazba danas prisutna u mnogobrojnim kazališnim i filmskin djelima. U predstavi I ti ljubav nekom daj nažalost svi glumci pjevaju na playback. Tome je tako vjerojatno jer bi za live izvedbu trebalo angažirati glumce koji su odlični u glazbenom izričaju, ali trebalo bi povećati i broj proba, što nije jeftino. Šteta – kada bi glumci sve glazbene dionice otpjevali sami, I ti ljubav nekom daj bio bi vrijedan i poseban dječji mjuzikl (onakav kakav je autorica i zaslužila), a ne tek prazno koračanje za nedostižnim. Srećom, songovi (Kako volim peseke, Hrt, Pekinezer, I ti ljubav nekom daj kao i Matišićevi songovi ove predstave) snimljeni su u Studiju Jazbina u Maloj Subotici i tako ovjekovječeni. Nadajmo se, uskoro dostupni i u prodaji.

Kostimi, maske i lutke, proizašli iz ruku Ivana Duića, vjerni su i dozirani, rekli bismo naprosto odlični. Od glumaca, posebno bih izdvojila Ljiljanu Bogojević (Dama), Hanu Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer) te Matiju Kezelea (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar) koji su bili najvjerniji u svojim izvedbama, a Ljiljana Bogojević bila je vrlo šarmantna i glumom pridonosila neusiljenom humoru. No, i ostali izvođači bili su vrlo dobri. Vješto su ulazili i izlazili iz uloga i uspijevali održati koncentraciju unatoč povremenom nemiru djece i njihovom šuškanju. Kroz predstavu I ti ljubav nekom daj glumci nas pozivaju da pomognemo napuštenim životinjama iz Udruge Spas pa tako izvedba dobiva i humanitarni karakter.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2013.
 
Vesna Parun
I ti ljubav nekom dajredatelj Ladislav Vindakijević
premijera 30. studenoga 2013.
scenska obrada Ladislav Vindakijević, skladatelj Mate Matišić, scenografi Ladislav Vindakijević i Ivan Duić, kostimograf i kreator maski i lutaka Ivan Duić, koreografkinja Đurđica Kunej, dizajner rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Ljiljana Bogojević, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Ljiljana Bogojević (Dama), Zdenko Brlek (Skitnica), Hana Hegedušić (Čuvarica, Pudlica, Čivava, Terijer), Zvonko Zečević (Čuvar, Bernardinac, Kurjak, Bokser), Nancy Abdel-Sakhi ( Čuvarica, Hrt, Pekinezer), Matija Kezele (Čuvar, Jazavčar, Vučjak, Ovčar), Beti Lučić (Čuvarica, Dalmatiner, Medicinska sestra), Nikolina Herceg (Volonterka)

Naši prijatelji

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa), A tko si ti?, red. Romano Bogdan

U Kazališnoj družini Pinklec iz Čakovca vješto izbjegavaju adaptacije sveopće poznatih dijela književnosti za djecu, a biraju i ona poučna. Tako se voditelj Družine Romano Bogdan odlučio za dramatizaciju po motivima bajke Neposlušno mače Ivana Bjeliševa ni ne sluteći da će upravo ta kazališna predstava biti najizvođenija u povijesti Družine. Troje djece, Matko, Luka i Tina, prijatelji su koji propituju odnos jednakosti i različitosti i traže sebe. Zanimljivo postavljena okosnica, uvidimo li kako je odnos izgubljenog Mačeta i njegovih slučajnih prijatelja zapravo simbolični odnos između spomenute dvojice dječaka i njihove prijateljice. Početak izvedbe estetski je najjači. Naime, troje glumaca sakriveni su ispod bijelog popluna te nakon nekog vremena, kroz rupe načinjene u poplunu, igraju rukama i nogama, da bi naposlijetku izvirili i glave, pa i tijela. Propitivanje identiteta također je najnaglašenije jer likovi izravno komuniciraju upravo preko pitanja: „A tko si ti?“ Jednom je odgovor „Dječak.“ , jednom „Djevojčica.“, a jednom „I dječak i djevojčica.“ . U toj igri traženja i lovice publika sudjeluje tijekom cijele predstave, koja završava istim propitivanjem, stvarajući tako zatvorenu cjelinu.

Kako bi Družina pridobila mladu publiku od tri do deset godina kojoj je predstava i namijenjena, već se u početku koristi interakcijom, pribjegava onomatopeji, ali i pretjeranom gestikuliranju i mimici te korištenju rima na mudar način (Tina-Slina, Luka-Kuka...), čime kroz smijeh uvodi djecu u srž radnje; Mače se izgubilo u šumi, a put prema kući ne poznaje. Kako su životinje provjereno najbolji prijatelji i pratitelji na putovanjima glavnog lika gotovo svake bajke, ovdje ih ne nedostaje. Mače prvo susreće zečju obitelj, pa vjeverice, ježeve, a naposlijetku i vranu. A upravo su ptice vrlo često u književnosti percipirane kao glasnici i pomagači. O Mačetovu putovanju kroz strašnu šumu, redovito nas obaviještava i pripovijedač, kako bi mlađoj djeci pojasnio tijek radnje. Kako šuma izgleda i koje životinje u njoj žive, ostaje ipak publici da zamisli sama. S vrstama drveća i životinja upoznajemo se kroz Lukinu i Matkovu igru pogađanja. Damo li mašti na volju, vidjet ćemo medvjeda, slona, nosoroga, devu (i jednogrbu i dvogrbu), kao i brezu, hrast, tužnu vrbu, i još mnogo toga, vješto odglumljeno, no možda s trunčicom nepotrebna nasilja.

Ipak, čini se da djecu igre ovakve vrste vrlo dobro zabavljaju, što zapravo ni ne čudi, prisjetimo li se suvremenih crtića. To nije jedina epizoda u kojoj Matko, Luka i Tina pokazuju dječju osobnost, a kojima je redatelj vješto ispekidao monotoni čin traženja Mačetova doma, na sebi svojstven način na koji i inače oblikuje predstave koje režira. Opet imamo epizodu odigranu u mraku, pri čemu glumci nose poveze na očima i međusobno se traže, a pritom nailaze na razne prepreke preko kojih se popikuju i padaju. Da imaju crvene noseve, lako bismo ih mogli zamijeniti klaunovima. Ima tu i napretek humorističnih minijatura, poput glumljenja kokoši koja pokušava poletjeti, vozila koje ne želi upaliti, borbe jastucima, već spomenute igre pogađanja uloga, itd.

Glazba je prejednolična: pozadinska, tiha i ambijentalna, a često se miješa s cvrkutom ptica i ostalim šumskim zvucima. Scena je također jednostavna, gotovo minimalistički postavljena, ali vješto zamišljena i vrlo funkcionalna tijekom cijele predstave. Osim spomenuta popluna, na sceni je tek jedna velika magična, velikim žutim zvijezdama oslikana škrinja iz koje glumci vade lutke s kojima igraju. Vrlo maštovite, načinjene od amorfno mekanih jastuka, lutke su među najvećim blagodatima predstave. Vizualno vrlo upečatljive, bude (dječju) maštu i podsjećaju na svijet snova. Likovno ih je oblikovala, kao i scenografiju i kostime, čakovečka umjetnica Rusa Trajkova.

U predstavi nastupaju Karolina Horvat (Tina), Davor Dokleja (Matko) i Mario Jakšić (Luka) i ovaj put dobro uigrani, što ne čudi s obzirom da sam gledala čak šezdeesetu izvedbu. Karolina Horvat opravdano je dobila nagradu za najbolju animaciju na 24. susretu lutkara i lutkarskih kazalište Hrvatske, SLUK-u 2013. Predstava je također nagrađena i Nagradom dječjeg žirija 25 zlatnih zvezdic na 24. međunarodnom lutkarskom festivalu Poletni lutkovni pristan u Mariboru 2013. Pinkleci su tom predstavom gostovali na brojnim festivalima, a posebno su ponosni na zadnje gostovanje na Europskom dječjem festivalu u Washingtonu, gdje su je izveli čak sedam puta pred gotovo tisuću djece.

Želite li svoje dijete upoznati s bajkom koja nije strašna poput Crvenkapice (Vuk jede Baku), Matovilke (otmica mlade djevojke), Cvilidrete (zbog scena ubojstva i otmice), ili pak Ivice i Marice (dvoje napuštene djece), zbog čega svaki peti roditelj ne želi iste čitati svojoj djeci (Daily Mail, 2012), potražite Neposlušno mače Ivana Bjeliševa, odnosno njegovu dramatizaciju u KD Pinklec.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.
Romano Bogdan (prema motivima priče Neposlušno mače Ivana Bjeliševa)
A tko si ti?redatelj Romano Bogdan
premijera 10. ožujka 2012.
dramatizacija Romano Bogdan, likovno oblikovanje (lutke, scenografja i kostimi) Rusa Trajkova, glazba Bojan Miljančić, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Karolina Horvat (Tina), Mario Jakšić (Luka), Davor Dokleja (Matko)