Iz knjige uspomena

Kazališna družina Pinklec, Centar za kulturu Čakovec: Jelena Kovačić, Klupica, red. Mario Kovač

U ovogodišnjoj, 6. noći kazališta Pinkleci su za svoju domaću publiku ponovno izveli Klupicu. Povod za reprizu upravo te predstave vjerojatno je bila Nagrade publike za najbolju predstavu na 10. međunarodnom multimedijalnom festivalu Patosoffiranje, održanom u Smederevu krajem lipnja. No, predstava za mlade odabrana je i kako bi se dodatno promovirala Noć kazališta među tom, pomalo zaboravljenom publikom.Da, postoji mlada publika koja je zainteresirana upravo za kazališnu umjetnost. No, kao da imamo prilike vidjeti sve manje predstava koje ona podnosi. Očigledno, iako prešutno, u Hrvatskoj se predstave dijele na one za djecu i one za stariju publiku istančana ukusa. Mlada publika uglavnom ne pripada ni jednoj ni drugoj skupini i može se samo nadati pokojem otklonu od norme. Jer često, tek tada, dolazi do izvedaba na granici umjetnosti (u klasičnom kontekstu te riječi). Do rubnog teatra koji ili volite ili ne trpite. Prednost takvih graničnih predstava je ta što odlično podnose alternativne kazališne prostore.

Izvedba Klupice povodom Noći kazališta bila je smještena u čakovečki Prostor, poznati Klub mladih. Za takvu, mahom alternativnu publiku kojoj je tematika Klupice bliska. Jer, velik se broj pojedinaca iz publike okuplja (ili se nekada okupljao) vikendima na klupicama poznatog Parka Zrinskih u Čakovcu. I tako oduvijek – iz godine u godinu. Park Zrinskih kultno je mjesto mladih Čakovčanaca i Čakovčanki. Formula za uspjeh je otkrivena. I zato su u izvedbi svi uživali. Mladi, pa i oni nešto stariji, kojima se izvedbom premotao film sjećanja na mlađe dane i u sjećanje dozvao prve ljubavi, ali i prve probleme, koje su rješavali upravo u tom Parku. Na klupici. Izazvala je osjećaj nostalgije koji je toliko dobro sjeo nakon pive, popijene s nekadašnjim prijateljem iz srednje. Svi su imali najdraže mjesto u Parku i najdražu klupicu. Barem one četiri srednjoškolske godine.

Za klupicu, koja je nadtema ove predstave, trebalo se izboriti i pomno je čuvati. A ona? Mijenjala je vlasnike iz godine u godinu. Iz generacije u generaciju. Imala je dio svakog od nas. I sve je podnosila – poput praznog papira na koji se pišu uspomene. Mario Kovač, redatelj predstave, rođeni je Međimurac što mu je sigurno pomoglo da ovim komadom životopisno prenese dio svoje prošlosti, kao i dio prošlosti većine mladih iz tog kraja. Kako izgleda Kovačeva Klupica, ta osebujna minijatura iz bezvremenske knjige svačijih uspomena? „Riječ je o jednom ljetnom danu, 13. srpnja. Datumu koji ni po čemu nije poseban. Barem naizgled. Večer je topla – odlično vrijeme za cuganje i druženje u Parku. Ivana zove Franku, Franka zove Filipa, Filip zove Marka i Krešu. Netko je pozvao i Davora. Zajedno su već godinama. Sastali su se na klupici, skupili lovu (koliko tko ima, ipak je kriza u državi) i kupili alkohol. Više nego što mogu popiti. A zatim su puno puta nazdravili, i za ono što je bilo, i za ono što će tek doći. Mogli su to, jer srednja škola sada je iza njih. Sada su odrasli ljudi. No, jesu li zaista? Tako su im rekli. Iako ih možda nisu baš dobro pripremili za ono što dolazi.

No, mladost-ludost, nazdravili su i za nespremnost, i strah, i budućnost. Večer za pamćenje, možda čak i ljeto za pamćenje, nakon kojeg više ništa neće biti kao prije. Neki su otišli, neki su ostali, neki se više nikada nisu vratili. Jednog dana možda će se sjećati samo klupice, a svoje priče neće moći ispričati bez priče o satima provedenim u gradskom parku, pod vedrim nebom na toj klupici u koju su upisali svoje tinejdžerske povijesti.“ Odlična dramaturgija Jelene Kovačić koja progovara o tinejdžerskim problemima: prvim (ne)ostvarenim ljubavima, o prisilnom odrastanju, obiteljskim problemima s kojima se teško nositi, o želji za odlaskom u veći grad, o želji za slobodom i samostalnošću. Izravno, bez maski, pa i surovo.

Jelena Dokleja, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele i Mario Jakšić vrlo su se dobro prilagodili nametnutom improviziranom kazališnom prostoru od tek petnaestak kvadrata. Realni (a kako i ne bi bili, ovo je i njihova prava prošlost) i uvježbani. Stvorili su opipljiv prostor i vrijeme, a ne izvedbu ograničenu kazališnim nametnutim okvirom. Očito, uživali su u svakoj sekundi izvedbe pred publikom koja ih većinom poznaje i osobno. Već na njihov klasičan način, svirali su na pozornici usnu harmoniku i gitaru, a zabavili su nas i autorskom glazbom (Igor Baksa) i pjevanjem. Potrebe za kićenom scenografijom i kostimima nije bilo. Bila je važna tek klupica. I jedna ulična lampa koja je pružala nostalgičnu atmosferu za nekim boljim i bezbrižnijim danima. Osim cuge, rekviziti su bili još mobiteli, lukavo korišteni kao pomoć kojom se svaki lik povezalo s drugim stvarnostima. Onima koje nisu bile prikazane na sceni (kćer pijanog oca, delinkventni sin uglednog profesora, prikrivene simpatije dvoje mladih...).

Na kraju, najkvalitetniji dio izvedbe vezan je za redateljsko rješenje pripovjedača. Tko je on? Netipično, svi likovi na sceni su pripovjedači. Pričaju o sudbinama svojih kolega i kolegica. Barem o onome s čime su upoznati. Neke stvari ipak su prešućene. Misli i emocije, gola istina, koje znaju jedino protagonisti događaja i – klupica. Koja generacijama prati tuđe priče, poput velikog Big Brothera. Zna svačiju sudbinu. A njihove tajne, šutke, prenosi poput vremeplova.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2014.
Jelena Kovačić
Klupicaredatelj Mario Kovač
premijera 10. studenoga 2011.
glazba Igor Baksa, scenografija Romano Bogdan, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Jelena Dokleja / Maja Kovač, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele, Mario Jakšić

I za najgladnije

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Olja Lozica, Gozba, red. Olja Lozica

Bila sam gotovo sigurna da je provokativnost u kazalištu zamrla. Tek tu i tamo nazire se pokoji tračak nade, a onda opet po sezonu-dvije imamo samo crnilo oslikano predstavama koje su nastale linijom manjeg otpora. Rijetke su bile izvedbe koje su me u zadnjih nekoliko godina dirnule. Sjećam se Crnca Tatjane Gromače u režiji Tomija Janežiča, na kojeg sam pustila nekoliko suza i izašla iz kazališta u katarzičnom stanju. U ostalim ozbiljnim predstavama emocije su nerijetko djelovale kao pretvaranje. Nakon takvih iskustva nije bilo propitkivanja. Tek bezlični dojam koji se oprao s prvim kapima neke druge predstave.

„Hrvatsko kazalište ima dva temeljna problema: s jedne strane očito je potpuno netransparentno i nepošteno dijeljenje ono malo novca raspoloživog za kulturu, tako da veliki mastodonti pojedu ogromnu većinu, a nezavisna scena dobija mrvice, a s druge – primjetno je odsustvo umjetničke hrabrosti i želje za rizikom bilo koje vrste. Kad to spojite, rezultat je ovo što imamo danas“. To je 2012. godine ustvrdio dramaturg Gozbe Matko Botić. Čestitam mu na odvažnosti premda smatram da je izrekao očito.

Čime je to Gozba počastila naša nepca? Novi projekt autorice i redateljice Olje Lozice nastavio se tamo gdje je „repetitivnim egzistencijalnim očajem utihnula njena predstava Sada je, zapravo, sve dobro Zagrebačkog kazališta mladih“. Naime, zagrebačka predstava također je dala gorku impresiju aktualnih zbivanja. I pritom nije pokušavala saznati ni socijalne, ni političke razloge koji su doveli do dekadencije. Novo oružje kojim je Olja Lozica krenula u napad na hrvatska kazališta, kako kažu, „uz horizontalni presjek svakodnevnih posljedica prevladavajućeg stanja uma, pokušava obuhvatiti i vertikalno usmjereno istraživanje pripadajućih uzroka“.

Na scenu dolazi čak deset likova. Točnije, oni dolaze na gozbu, za koju su se potrudili urediti i lijepo odjenuti. Staviti maske iza kojih skrivaju svoje istinsko ja. Važno je biti primjećen, istaknuti se u toj gomili, pritom ne birajući sredstvo ni trenutak. Važno je biti glasan. Zadovoljni su činjenicom da žive u najboljem od svih svijetova. Zapravo, zadovoljni su činjenicom da drugi misle da oni tako žive. Nečem sličnom svjedoci smo na društvenim mrežama. Sjetite se kako se vaši prijatelji i poznanici, pa i vi sami, na njima prezentirate. Recimo na Facebooku. Ostavlja li vaš profil dojam da ste sretniji nego što zapravo jeste? Vjerojatno da, jer se želite drugima svidjeti. No, kakvi ste zapravo kada skinete sve maske iza kojih ste se skrili ne biste li bili popularni? Usuđujete li se uopće skinuti ih? Usuđuju li to učiniti likovi ove predstave?

Predstava je to koja umom psihologa odgovara na površnost društva, međuljudske odnose, političku nekorektnost, nepoštivanja različitosti. U njoj, poput bumeranga, dobivamo odgovore na sve naše gluposti. Na sva naša razmišljanja. To je i predstava u kojoj su ruglu podložni naši stereotipi. Može li nam se jedna kazališna predstava nasmijati u obraze i reći, bez zadrške, da smo glupi? Ismijavamo jedni druge, smijemo se nad tuđom sudbinom, nad marginaliziranim skupinama (Romi, invalidi, homoseksualne i transrodne osobe...), a vlastitu metemo pod tepih.

Da ljudskoj gluposti nema kraja, ispričano je kroz nekoliko priča / stereotipnih situacija, koje su osmišljene tako da se može prepoznati svaki gledatelj. Najprije je ismijavana manjina, a zatim dolaze na red minijature kojima se ne štedi nikog. Kada dođe red na nas same, shvaćamo da smo i mi iz perspektive drugog samo stereotip, objekt ismijavanja. Sebi se ipak ne smijemo. U nizu primjera, likovi krše sve pisane i nepisane obrasce bontona, pa i onog kazališnog. Čak je i crni humor prihvaćen kao nešto normalno. Jer publika predstavu doživljava na granici ludila, sve do trenutka kada shvati da i nju ismijava. Nitko nije pošteđen. Niste ni Vi.

No, nije sve samo na ismijavanju. Riječ je tu i o moralnosti. Propitkuju se odnosi roditelja i djece s jedne strane, i društva njima nasuprot. Progovara se o obrascima koje smo naslijedili, a koji poput škara često režu naše živote. Nerijetko prođe i cijeli život da ne nađemo iglu kojom bismo ih zašili. Progovara se i o općepoznatoj hrvatskoj recesiji. Krizi društva, koje je previše pomireno sa situacijom. „Miran padam“ – izgovorio je jedan od likova. Znam da mi je teško, no ne borim se za bolja vremena. Pomirio sam se nad situacijom. Poslušan sam autoritetu. Dozvoljavam da drugi upravljaju mnome i ne bunim se. Jer, poznato nam je – Arbeit macht frei! Apsurdnost je očita, da očitija biti ne može.

U jednom trenutku jedan od glumaca glavom udara u (scenografski) zid nakon čega nastaje rupa. Svjetlost iza kulise prodrla je kroz tu rupu stvorivši zraku svjetlosti. Radi li se o tračku nade? Jer, ipak većina nas smatra da nada umire posljednja, a nakon kiše dolazi sunce. Neki bolji dani. Za vrijeme kojih ćemo osjetiti bivanje lakoće misli i lakoće postojanja. Ne, „ja nisam personifikacija kapitalizma“. Riječi su to kojima je izvedba završila. Poruka je jasna poput podneva – tek kad napustimo materijalno, ponovno ćemo znati cijeniti ono duhovno. Cijeniti sebe i sva bića oko nas. Da, te se večeri u varaždinskom kazalištu dogodila revolucija.

Deset glumaca stalno je prisutno na sceni. Energija grupe je iznimna. Kao da se glumci dodaju nevidljivom lopticom koja im svakim dohvatom pruži još više. Igranje podsjeća na vježbe Stanislavskog. Nekoliko je vrlo životopisnih trenutaka među kojima valja zdvojiti one vezane za glumljenje goluba ili oponašanje golubijeg glasanja i leta. Svim je interpretima predstava, rekli bismo, sjela, a Matija Kezele i Marinko Prga oduševili su, posebno svojom fizičkom spremnošću. Izbor vrhunske jazz glazbe također je djelo Olje Lozice, a ne zaboravimo spomenuti i zahvalno scenografsko rješenje koje je podsjećalo na horor filmove, scenografa Stefana Katunara, kao ni zanimljive kostime Žarke Krpan. Da nam je barem još takvih revolucija!

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2014.
 
Olja Lozica
Gozbaredateljica Olja Lozica
premijera 17. listopada 2014.
dramaturg Matko Botić, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Žarka Krpan, oblikovatelj rasvjete Marino Frankola, pomoćnica scenografa Ana Buković, izbor glazbe Olja Lozica, obrada glazbe i zvuka Matko Botić
izvode: Matija Kezele, Marinko Prga, Zdenko Brlek, Marija Krpan, Beti Lučić, Darko Plovanić, Barbara Rocco, Gordana Slivka, Mitja Smiljanić, Zvonko Zečević