Na kraju gaja ili o sreći

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazalipta u Varaždinu: Branko Ćopić / Maja Sviben, Ježeva kućica, red. Tamara Kučinović

Da, to je ona priča iz 1949. koju smo kao mali slušali preko radija prije odlaska na spavanje. To je ona priča koju smo čitali za lektiru u nižim razredima osnovne škole. Priča koju smo pretvorili u igrokaz. Prva glumačka uloga. Zahvaljujući brojnim dječjim kazalištima Ježurka Ježić i danas je popularan među najmlađima. Posljednje uprizorenje te poduže pjesme bosanskohercegovačkog autora Branka Ćopića (Hašani, Bosanska Krupa, 1915 – Beograd, 1984) izašlo je iz koprodukcije međimurskih Pinkleca i Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK-a. Redateljsku ulogu preuzela je Tamara Kučinović, koja se s Pinklecima promovirala u odličnoj (ako ne i njihovoj najboljoj za djecu) predstavi Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću. Ježevom kućicom učvrstila je temelje i pripremila ih, nadamo se, za još mnogobrojne projekte. Da je uspjela u svom naumu i u ovom ostvarenju, dokaz su djeca koja simpatične lutke Ježurka Ježića, Lije, Vuka, Vepra i Mede doživljavaju stvarnima pa se radi bolje preglednosti guraju u prve redove.

„Ježeva kućica ili o sreći, prijateljstvu i užitku u malim stvarima“ – tako su Pinkleci opisali ovu lutkarsku predstavu. No, njihov Ježurka nije lovac kao u originalu, a očaranost prirodom slijedi ga i u njegovim kazališnim putešestvijama. Adaptacija Maje Sviben je sjajna, a prethodna suradnja s redateljicom u predstavi Grga Čvarak Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka bila je također uspješan projekt. Stoga nije iznenađenje da se životopisna vesela družina na čelu s Lijom pretvorila u ozbiljnu izviđačku jedinicu. kojoj je cilj doznati doznati što to Ježurku čini toliko sretnim u njegvom domu i mogu li oni dio te sreće prisvojiti.

Naravno, usput moraju izaći na kraj s brojnim preprekama koje već po pravilu stvaraju komične minijature, poput one kada Vepar za sredstvo putovanja koristi list. Moramo li napomenuti da baš i nije neki mršavko? Mališani su očigledno uživali u predstavi. Pitanjem o sreći vjerojatno se nisu previše zamarali, no vjerujemo da su roditelji imali trenutak kada su se zapitali o svojoj sreći. Omiljene lutke otkrile su nam što sreća znači za njih. Na kraju, udruženim su snagama pomogli Ježurki pronaći jedinu stvar koja mu nedostaje – osjećaj pripadnosti i ljubav.

Kao i obično, barem kada su Pinkleci u pitanju, i ovdje je riječ o stolnom teatru. Vješto postavljen stol sastoji se od nekoliko dijelova, koji se tijekom izvedbe preslažu i tako stvaraju doživljaj novog mjesta radnje. I za scenu, i za profesionalno izrađene lutke pobrinuli su se Mira Stanić i Ivan Duić. Dječja predstava, neovisno o kvaliteti izvedbe, bogatija je ukoliko ima dobru glazbu, a glazba Hrvoja Radnića ima svojih čari i dobor je uklopljena u predstavu.

Lutkama su upravljala glumačka lica djeci već poznata iz ranijih predstava. Međusobno poznanstvo glumaca i njihovo iskustvo, kulminirali su zavidnim lutkarskim vještinama i vještim kretanjem na sceni. Iz ujednačenog ansambla teško je bilo koga izdvojiti te stoga navedimo njihova imena: Nikša Eldan (Ježurka Ježić), Karolina Horvat (Lija), Davor Dokleja (Vuk), Goran Guksić (Vepar) i Bruno Kontrec (Medo). Sve u svemu, predstava koju će klinci rado gledati, a ni roditelji neće ostati ravnodušni.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2014.
Branko Ćopić
Ježeva kućica
redateljica Tamara Kučinović
premijera 14. listopada 2014.
adaptacija Maja Sviben, scenografkinja Mira Dtanić, izrada scenografije i lutaka Mira Stanić, Ivan Duić, glazba Hrvoje Radnić, majstor rasvjete Neven Taradi, majstor tona Mario Zelenbaba
izvode: Nikša Eldan (Ježurka Ježić), Karolina Horvat (Lija), Davor Dokleja (Vuk), Goran Guksić (Vepar), Bruno Kontrec (Medo)

U oceanu nedorečenosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Dubrovačke ljetne igare, Hrvatsko društvo pisaca: Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean more, red. Mani Gotovac

Najprodavaniji roman suvremene talijanske književnosti, Ocean more Alessandra Baricca, kritičari su počastili epitetima „originalan, začudan, neobičan, senzibilan, poetičan“. Nažalost, od kazališnog djela nastalog u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara, varaždinskog HNK-a i Hrvatskog društva pisaca, očekivalo se puno, a ono je tek zagreblo po površini. Autor romana, koji je osobno prisustvovao i varaždinskoj premijeri, zadovoljan je izvedbom. To možemo iščitati iz njegova komentara nakon ljetošnje premijere u Dubrovniku: „Bio sam jako zadovoljan jer sam prvi puta vidio likove iz svog romana kao likove od krvi i mesa. Različite predstave su već napravljene po romanu Ocean more i to posvuda po svijetu ali nijednu nisam uspio vidjeti uživo. Bila je to za mene vrlo dragocjena prigoda. Jako mi se svidjelo što je predstava igrana na obali mora. Vrlo sam zadovoljan glumcima, a i adaptacija i odabir scena napravljeni su na jako dobar način. Dobro sam se osjećao, jer ponekad kad pisac dođe gledati svoj komad u kazalište može se osjećati jako loše, a ja sam se ovdje osjećao vrlo dobro.“

Scensko rješenje koje je ponudila Mani Gotovac (suautor scenske prilagodbe je Robert Plemić), ujedno i redateljica uprizorenja, unutar zatvorenog kazališta djeluje solidno. Gledatelji su dobili osjećaj prisutnosti mora, doduše ne u mjeri u kojoj su željeli. Nedostajalo je more, prijeko potrebno za to djelo čiji je glavni motiv. U stražnjem dijelu proscenija postavljen je golemi drveni okvir u obliku pravokutnika, presvučen prozirnom folijom. Riječ je o ogledalu-zastoru posuđenom od splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Pod pomnom svjetlošću reflektora i uz pažljivo usmjereno strujanje zraka, folija se talasala poput morskih valova, pokušavši nadomjestiti živo more i pridonijeti ugođaju predstave.

Rekviziti su svedeni na minimum i korišteni tek kako bi naglasili uloge prisutnih osoba na sceni – slikaru Plassonu (Robert Plemić) dano je platno, profesoru Bartleboomu (Bruno Kontrec) stol i njegove enciklopedije, pijanistu (Ivan Čuić; glumio je još i naratora, flautista, Iva i asistenta) klavir, a Anni Deveria (Iva Babić) otoman za odmaranje. Glumci su vrlo dobro odigrali su svoje uloge, pridavši svakom liku šarene karakterne osobine koje su splele opipljive živote. Istaknuo se opet Robert Plemić, romantičnošću i opipljivom osjećajnošću. Petog glumca koji je bio sudionik premijer u Dubrovniku u ovoj izvedbi nije bilo. More je ostalo u svom kraju.

Ugođaju su dakako pridonijeli i kostimi Belinde Radulović, a kipar Ivan Midžić malo je intervenirao u likovnost predstave u kojoj je scenografiju osmislia Mani Gotovac. Za atmosferičnu glazbu zaslužan je izbor Mani Gotovac, a skladbe Georga Friedricha Händela, je na klaviru postavljenom u dubini pozornice izvodio Ivan Čuić pritom se odlično zabavljajući. No, o čemu je u ovom kazališnom komadu zapravo riječ? Slikar želi morskom vodom naslikati ocean, jedna princeza boluje od bolesti preljuba koja se liječi samo oceanom, jedan profesor piše Enciklopediju o granicama na koje nailazimo u prirodi, uz poseban dodatak posvećen granicama ljudskih sposobnosti.

Uglavnom, to je priča o likovima koji od života žele nešto više. Nikad nije dovoljno ono što se događa, svo bogatstvo koje imaju. To su likovi koji vrlo često imaju velike ambicije, a ne uspijevaju ih ostvariti. Na primjer, ljubavna priča prof. Bartlebooma i njegova fascinacija da piše enciklopediju ograničenja. Nije važno hoće li čovjek uspjeti niti hoće li mu se želje ostvariti. Istraživanje, traženje – to je bit samog života i u tome je najveća ljepota. Istražuje se tu i o granicama umjetnosti. Postavlja se pitanje o završetku umjetnosti, početku kiča. Gdje je početak, a gdje kraj – umjetnosti, mora, života?

Predstava je postavljena u dva dijela. U prvom se upoznajemo s likovima, njihovim životnim putovima, strastima, željama i požudama. Taj je dio vrlo klasičan, pomalo podsjeća na noir filmove, tek tu i tamo s pokojom nijansom boje. Drugi dio dolazi nakon iznenadna obraćanja publici, u stvarnom vremenu i sa stvarnim osobama. Ta promjena najviše se realizira kroz uloge glumca Ivana Čuića, naratora i Iva. U drugom djelu saznajemo što se sa likovima događa nakon sedamnaest godina i kako su se okončale njihove sudbine. Prvi i drugi dio sasvim su oprečni, no teško spojivi. Pitamo se, nismo li možda prespavali noć i probudili se u nekoj drugoj predstavi, drugog redatelja/ice, u drugom stilskom razdoblju. Nedorečeno, osobito jer je riječ o iskusnoj Mani Gotovac.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 5. listopada 2014.
Nekoliko zamišljenih prizora prema romanu Alessandra Baricca Ocean moreizbor iz romana i preradba Mani Gotovac
premijera 29. srpnja 2014. (Dubrovnik), 29. rujna 2014, (Varaždin)
prevoditeljica Vanda Mikšić (izdanje VBZ, 2006), izbor iz romana, izbor likova, scenografija i izbor glazbe: Mani Gotovac, suautor scenske prilagodbe: Robert Plemić, kostimografkinja: Belinda Radulović, samostalni dizajn rasvjete: Marijan Štrlek, majstor tona: Zlatko Milec, likovna intervencija: Ivan Midžić, producent predstave: Mladen Grof Jerneić
izvode: Iva Babić (Ann Deveria), Robert Plemić (Plasson), Bruno Kontrec (Bartleboom), Ivan Čuić (narator, pijanist, flautist, Iv, asistent)