Dječje i političke igre

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Mark Twain, Kraljević i prosjak, red. Dubravko Torjanac

Najizvođenija predstava za djecu (s čak 133 izvedbe) Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK-a, Kraljević i prosjak, ponovno je na repertoaru na Velikoj sceni. Klasik je premijerno izveden 1995, a priča o dvojici dječaka, Edwardu i Tomu iz romana Marka Twaina, sada je oživjela za nove generacije, i to – vrlo uspješno. Dubravko Torjanac napravio je pravi potez angažirajući mlade i perspektivne varaždinske glumce Filipa i Nikšu Eldana, kojima je ovo prva premijera u njihovu HNK-u. Iskusni Zdenko Brlek i Mirjana Sinožić igrali su glavne uloge prije devetnaest godina, a sada su blizancima, s kojima ponosno dijele kazališne daske u ovoj predstavi, mnogo pomogli savjetima, poštivajući njihov pristup i osobnost. Četvero glumaca interpretira čak dvadesetak različitih uloga, a dodatni šarm vrlo dinamičnoj igri daju songovi, za koje je sihove Vesne Kosec-Torjanac uglazbio Dragutin Novaković – Šarli.

Kraljević i prosjak priča je o dvojici dječaka, kraljeviću Edwardu i Tomu, neželjenom sinu siromašnog skitnice i pijanice. Zbog sličnosti dvojice dječaka, igrom slučaja dolazi do zamjene identiteta, pa se tako prosjak Tom nađe na engleskom dvoru, a kraljević na smetlištu. Društvene su uloge zamijenjene, no ljudski karakter i srce ostali su isti. Kao takva, predstava je puna plemenitih pouka, a najistaknutija glasi: „Pravo bogatstvo stanuje u ljudima.“ Sa zanimljivim transformacijama i brzim kostimografskim promjenama glumci se itekako dobro nose, no najveću čar predstavi daje zaigranost, kako na makro tako i na mikrorazini: od nevine dječje igre, igre vlasti na dvoru, političke igre, do samog igranja na sceni (kao glumci, ali i kao pripovjedači). Prema riječima Dubravka Torjanca, to je potpuno nova predstava bez obzira na repliku plakata. Filip i Nikša (Kraljević i Prosjak) blizanci su, što je zapravo kazališna pikanterija jer u dramskoj literaturi ima svega nekoliko uloga za blizance.

Kako je naglasak stavljen na glumu, scena je očekivano minimalistička. Zanimljivo postavljena četiri oslikana paravana jednom stranom dočaravaju kraljevstvo, a drugom smetlište, i jasno nam pokazuju o kojem je mjestu radnje riječ. Potpomaže i rasvjeta – tople zagasito crvene boje u kraljevstvu, a plavkasta na smetlištu. Svi glumci nose iste tamno crvene kostime i kape (kada djeluju kao pripovjedači), a kako mijenjaju uloge, kite se tek pomno odabranim dodacima. To su najčešće razne maske, ponekad komične, ponekad zastrašujuće, jer ipak se cijela priča temelji na igri identiteta. Osim maski, glumci mijenjaju i geste, kojima popraćuju osjećaj ili govor. Tek kad je predstava zapala u svoju kolotečinu, prekinuta je mrakom, u kojemu se čuju glasovi pučkoga zbora, a čija lica vidimo zanimljivom, ali već viđenom tehnikom paljenja i gašenja džepnih svjetiljki.

Ipak, djeci su najzanimljivije su dvorske sluge koje su najkomičniji dio predstave. Dobro prihvaćene komične uloge čija su uprizorenja na granici groteske samo su još jedna potvrda u nizu kako varaždinska publika voli pučke (no kvalitetne) elemente u teatru. Priča ima sretan kraj koji, iako predvidljiv, takvim treba i biti, jer je moralni dio radnje značajan i nalaže se da dobro pobijedi zlo.  Predstava je namijenjena osnovnoškolskom uzrastu, ali ne isključuje ni niže ni starije uzraste. Zahvaljujući izvedbi, ovo je jedna od rijetkih lektirnih predstava kojima se osnovnoškolci vesele.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. svibnja 2014.
Mark Twain
Kraljević i prosjak
redatelj Dubravko Torjanac
premijera 9. veljače 2014.
dramaturg Dubravko Torjanac, tekstovi songova Vesna Kosec-Torjanac, glazba Dragutin Novaković – Šarli, scenograf i kostimograf Ivan Duić
izvode: Filip Eldan, Nikša Eldan, Mirjana Sinožić, Zdenko Brlek

Kad nema privatnosti

Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče, Celje, Mike Bartlett, Krči (Grčevi), red. Jure Novak (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu)

Višestruko nagrađivani britanski dramatičar Mike Bartlett (1980, Oxford) „jedan od najzanimljivijih novih talenata, koji se pojavio u zadnjem trenutku“ (The Stage) u svom dramskom pismu obrađuje suvremene i pronicljive teme. Bartlett je jedan od pokretača kazališne družine Apathists, piše radiodrame po narudžbi BBC-a, a piše i za Royal Court Theatre. Ovaj mladi i poduzetni autor svoju odličnu dramu Krči (u Hrvatskoj igranu u šibenskom HNK-u pod imenom Kontrakcije) smješta u kruti korporativni svijet, u kojem su zaposleni primorani pokleknuti pred nadređenima koji zadiru u njihove privatne živote i intimu; zaposleni se toliko boje ostati bez posla da pristaju otkriti i najamnji djelić svoje intime. Drama obrađuje probleme mobbinga i buillinga, probleme današnjice o kojima svakako treba govoriti.

Slovenski redatelj, performer, autor i prevoditelj Jure Novak prepoznao je provokativnu igru, preveo je na materinji jezik i prenio je na slovenske kazališne scene. Jer ipak, svatko se od nas barem jednom u životu susreo sa zadiranjem poslodavca u privatnost (osobito ako ste žena u godinama kada biste mogli i/ili željeli postati majka). Koliko je značajno postaviti takav kazališni komad, pokazuje i podatak iz jednog američkog istraživanja provedenog 2006, kojim se otkrilo da čak 31 od 80 tvrtki od svojih zaposlenih zahtjeva prijavljivanje ljubavne veze na radnome mjestu. Taj je podatak nagnao Bartletta da o istome raspiše radiodramu za spomenuti BBC-jev Radio 4 (koja je nakon toga, iste 2007. postavljena i u Royal Court Theatreu, na komornoj sceni za samo trideset gledatelja), a s kojom je Jure Novak nastavio niz postavljanja na scenu mladih britanskih autora, prema želji celjskog Slovenskog ljudskog gledališča.

Radnja je u osnovi vrlo jednostavna. Emma je nedavno počela raditi u tvrtki pa je došla na sastanak k nadređenoj Vodji, koja od nje zahtijeva da naglas pročita točke iz ugovora o zapošljavanju. U ugovoru je jasno zapisano kako na poslu ne smije imati nikakve privatne kontakte sa svojim kolegama koji bi lako doveli do ljubavne ili seksualne veze. Ukoliko dođe do takvog odnosa, zaposleni su dužni novonastalu situaciju prijaviti svojim nadređenima. Problem (i drama) nastaje nakon što Vodja saznaje da je Emma bila na piću s kolegom iz ureda te nadređena tvrdi da je prekršila točku iz ugovora. Kako priča ide svome kraju, zadiranja nadređene postaju sve kruća i nehumanija. Do kraja priče Emma postaje marioneta svoje nadređene, te se potpuno odriče vlastitog života, gubi pravu stvarnost, no sretna je jer se ponovno nalazi u zoni ugode: „Vrlo je važno da ostanete zdravi. Da radite u sigurnom okolišu. Da se osjećate udobno i sigurno. Da se osjećate uravnoteženo, sigurno i da se savladate. Osjećate li se u uredu udobno?“ (Vodja)
Duodrama Krči sastavljena je od četrnaest kratkih, naizgled vrlo sličnih prizora. Ipak, daleko je od monotonosti zahvaljujući dijalogu koji je dinamičan, jednostavan, brz i jasan, a ponekad i trpak te provokativan. Govor odlikuju i apsurdni crni humor i brojne igre riječima. Dakako, oprečnost protagonistica djela pridonosi toj dinamičnosti; nadređena Vodja (Pia Zemljič) je, s jedne strane, potpuno predana tvrtki u kojoj radi, nema razvijeni osjećaj empatije, hladna je i nehumana, dok je, s druge strane, zaposlenica Emma (Minca Lorenci) predstavljena kao njezin antipod. Obje glumice su kao stvorene za ove uloge, igraju uvježbano i jasno. Pia Zemljič je svoj lik prikazala kao vrlo shematičan, čak karikiran, distanciran, u jednoj emociji. Minca Lorenci imala je mogućnost razviti čitavu lepezu osjećaja, što joj je pošlo za rukom, a bila je tek malčice neuvjerljivija u sceni iskopavanja mrtvoga djeteta. Također, odlično je emocijama reflektirala Vodjine riječi, te smo na njenom licu mogli pratiti emocionalna stanja koja se se razvijala od početka do kraja predstave

Kompleksnost likova možemo lako uvidjeti zagrebemo li samo malo ispod njihovih maski. Zanimljivo je kako Vodja Emmi ni u jednom trenutku nije direktno naredila kako se treba ponašati, nego joj o tome govori između redaka te implicitno prijeti i upozorava na odgovornost koju ima prema tvrtki. Naposlijetku, ostvarilo se sve što je Vodja pretpostavila da bi se moglo dogoditi: romantična veza na radnome mjestu, rođenje djeteta i njegova smrt. Zahvaljujući spoju odličnog dramatičara, redatelja i glumica, gledatelji se na kraju komada pitaju je li Emma postala žrtva sustava prisilno ili pak je sama na to pristala? Novak je njezin lik usporedio s Von Trierovim ženskim likovima, koji su uvijek nerazmljivo nedosljedni, gotovo nepodnošljivi, ali i najuvjerljiviji.

Treba napomenuti kako u radnji postoji i jedan muški lik, doduše samo u priči (ne i fizički). Darren je Emmin kolega s posla, s kojim razvija romantičnu vezu i s kojim rađa dijete. On je prikazan tipično muški: čvrst, vođen razumom a ne osjećajima te se zahvaljujući tome naposlijetku nalazi (i snalazi) u boljoj situaciji od Emme, a vođen željom za radom i uspjehom, na kraju je se i odriče.

Ipak, osim priče o aktualnim društvenim problemima, pa čak i rodnoj neravnopravnosti, u prvom je planu – dijalog. Kako je ovoj drami prethodila radiodrama, preostalo nije bilo ni zamišljeno. Novak je naposlijetku stvorio simboličnu scensku sredinu koja puno govori i bez teksta. Tema nadzora zaposlenika u tvrtki dala je ideju za dvije kamere, koje glumice koriste na razne načine te su one ovdje postavljene smisleno, ne samo estetski. Na sceni su i ekrani, na kojima se čas prikazuju snimke, a čas se snima uživo. To je prilika da određene geste i mimiku vidimo izbliza, što je u kazalištu ponekad standardnim načinom teško ostvarivo. Osim kamera i televizijskih ekrana, na pozornici se nalazi još hrpa papira i registratora što aludira na birokratsko okruženje. Kostimi su jednostavni poslovni, također prilagođeni situaciji, a prilagođena je situaciji i svjetlost, koja je statična tijekom cijele predstave. Glazba je moderna, prilično neutralna, no isto u skladu sa situacijom.

Još se jedno zanimljivo redateljsko rješenje javlja pred sam kraj drame – glas iz zvučnika koji djeluje poput Big Brothera tvrtke, fantoma za kojeg vjerujemo da postoji, ali o njemu ništa ne znamo. I ovdje se gledateljima nudi situacija (kao i više puta kroz radnju) u kojoj možemo razmisliti o tome upravljaju li nama naši poslodavci? Koliko mi znamo o tvrtkama u kojima radimo, a koliko naši nadređeni znaju o nama? Bismo li tužili tvrtku za zadiranje u našu intimu, i to u ovo doba recesije kada možemo biti sretni što imamo radno mjesto i što možemo platiti račune? Teško. Radje ćemo prihvatiti situaciju takvom kakva jest i dopustiti nadređenima da skroje umjetnu stvarnost u kojoj mi samo naizgled uživamo i veselimo se. Jer što li drugo u životu radimo negoli stavljamo različite maske i igramo uloge za druge, dok istinske sebe stavljamo na neke i ne baš atraktivne pozicije. Jesmo li mi njihove žrtve ili smo (samo) žrtve letargije?

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Mike Bartlett
Krči
redatelj Jure Novak
premijera 13. rujna 2013.
prevoditelj Jure Novak, asistentica prijevoda i dramaturginja Urška Brodar, scenografkinja Urša Vidic, kostimografkinja Mateja Benedetti, autori glazbe: Tibor Mihelič Syed, Polona Janežič, lektor Jože Volk, rasvjeta Uroš Gorjanc, majstor tona Drago Radaković, rekvizitor Svetislav Prodanović, vođa predstave Anže Čater
izvode: Pia Zemljič (Vodja) i Minca Lorenci (Emma)

Vlakom kroz maštu

Gostovanje: Lutkovno gledališče Pupilla, Lendava, Slovenija, Rita Bartal Kiss, ZOOpotniki (ZOO putnici), red. Rita Bartal Kiss (u Centru za kulturu Čakovec)

Jeste li već putovali vlakom? Jeste li slušali njegovo monotono,i ritmično tutnjanje? Jeste li promatrali oblake i krajolik kroz koji prolazite? Dugo putovanje ponekad zna biti dosadno, a domišljata igra lako može dočarati zanimljivo dogodovštine. Mađarskoj redateljici Riti Bartal Kiss to je bila polaznica za vrlo kreativno kazališno ostvarenje namijenjeno djeci od treće godine nadalje. Igra se razvija u samo šesnaest kvadratnih metara (4x4) koji čine kupe vlaka i okolni prostor iz mašte. U kupeu se našlo dvoje putnika, mladić i djevojka. Uskoro su otkrili kako nisu sami, jer se u njihovim kovčezima sakrivaju male, neuobičajene životinjice, koje „putovanje mijenjaju u pravu životinjsku paradu“. To nije samo putovanje vlakom, to je putovanje kroz dječju maštu. Na kraju dugog i domišljatog putovanja, bodrenog dječjim smjehom, donedavno nepoznati suputnici postali su dobri prijatelji, a možda i nešto više.

ZOO putnici su lutkarska predstava bez riječi, s naglaskom na animiranju svakodnevnih predmeta iz kovčega, pri čemu su oni najveći kovčezi često poslužili i kao paravan za animaciju. Lutke/životinje osmišljene su vrlo maštovito – nastaju spajanjem raznih uporabnih predmeta koje su putnici na putovanje ponijeli u svojim kovčezima. Mački i psu tijelo čine torbe, ptice su sačinjene od štapa i listova novina, krokodilovi zubi prezentirani su kutije za jaja, lavu i majmunu glave su oblikovane od šešira, mali novčanici poslužili su kod izvedbi školjaka, kišobran za meduzu, ruksak za kornjaču (...), a nabrajati bismo mogli još u nedogled.

Predstava se sastoji od više epizoda odvojenih puštanjem slika koje se mijenjaju u prozoru kupea (koji publika prati poput vrlo spora filma). Tako možemo vidjeti sela, stepe, džunglu, more; različite eksterijere pomoću kojih je prikazana igra, i domaćih i divljih životinja. To je osobito zanimljivo najmlađoj publici, jer je cijela predstava zapravo osmišljena poput igre pogađanja i oponašanja – glumci uprizore životinju, a djeca trebaju odgonetnuti o kojoj je životinji riječ. Kako bi igra bila zahtjevnija, lutkari/glumci pritom ne govore, nego se cijela igra temelji tek na zvukovima. Početak i kraj putovanja vlakom zaokruženi su pojavom treće, sporedne uloge – konduktera.

Najzanimljivija je i najmaštovitija epizoda kada se vlak vozi kroz more i kada glumci plivaju te kroz lutke uprizoruju male i velike morske životinje. Plavo svjetlo ovdje je dočaralo posebnu vrstu (morske) mističnosti. Od niza humorističnih elemenata, posebno je zabavan onaj kada se uprizori strašni morski pas, a koji je ganjala mladića, nakon čega se on dosjetio obraniti se od nje četkicom joj iščetkavši zube. Zanimljiv preokret, zar ne?

Svjetlo i glazba podložni su stalnim promjenama i osnovni su stvaratelji atmosfere. Glazba se mijenja ovisno o epizodama, od opuštajuće i smirene vođene klavirom, do dramatične. Pritom je popraćena i šumom vode, cvrkutom ptica te ostalim onomatopejama. Svi glumci članovi su Lutkovnog gledališča Pupilla iz Slovenije. Glumac Luka Cojhter konduktera je odigrao s grotesknim elementima. Posebnu draž dao je zviždaljci, kao osnovnom rekvizitu koji prati njegov lik, a brzinom i duljinom ispuštanja daha kroz zviždaljku, dočaravao je svoja emocionalna stanja.

Petra Kavaš i Vitomir Vratarič glume spomenuti par iz kupea. Njihova je igra uvježbana, također povremeno karikirana, dok je povezanost njihovih dvaju likova na sceni jasna. Oni ne igraju samo međusobno, nego se igraju i sami sa sobom i likovima životinja koje upizoruju. Njihovo zaljubljivanje pred kraj predstave, osmišljeno je animacijom dvaju medvjedića te plesom srca. Rita Bartal Kiss već se više puta dokazala kao izrazito kreativna i maštovita redateljica koja zna prepoznati zahtjeve malih gledatelja. ZOO putnici su maštovita predstava puna humora zbog čega će je i mali i veliki s užitkom pogledati.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 2. svibnja 2014.
Rita Bartal Kiss
ZOOpotniki (ZOO putnici)
redateljica Rita Bartal Kiss
premijera kolovoz 2011.
glazba Miha Malek, likovno oblikovanje (lutke, scena, kostimi) Sabina Šinko
izvode: Petra Kavaš, Vitomir Vratarič, Denis Soldat / Luka Cojhter