Nije sve u lovi

 

 

Nije sve u lovi, red. Dario Pleić (2013, 95'

Jedan od najpoznatijih hrvatskih filmskih kritičara današnjice, Tomislav Kurelec, napisao je: „Novi hrvatski film „Nije sve u lovi” zaintrigirao je u prvom vikendu prikazivanja samo 366 gledatelja. Nema razloga za kuknjavu, nije to najgori rezultat posljednjih godina (...)”. Film nije ni najgori ni najbolji, a sve što je između toga smatra se (zlatnom) sredinom hrvatske kinematografije. Ironije nema, jer Bogu hvala, zadnjih nekoliko godina Hrvati, unatoč recesiji, proizvode sve više filmova.
Količinom zadovoljavamo, a i kvaliteta je zadovoljavajuća, obzirom na onu „koliko para, toliko muzike”. Ako ništa drugo, odmakli smo se od ratnih tema, barem na velikim ekranima.”
U Čakovcu je film predstavio Josip Grozdanić, filmski kritičar. „Nije sve u lovi” za njega je romantični triler. Dario Pleić redatelj je filma, a imali smo ga prilike upoznati kroz Zagrebačke priče (2009.) i hvale vrijednu i popularnu seriju sa malih ekrana – Mamuticu.
 
„Nije sve u lovi” snimljen je na vrlo sličan način kao i Mamutica, pa ukoliko volite tu seriju, voljet ćete vjerojatno i film. Redatelj je dobro osmislio cijeli koncept, u dovoljnoj se mjeri posvetio detaljima kojima je omogućio gledateljima da stalno budu korak ispred tijeka radnje. Posebno dobro uklopili su se krupni kadrovi (u Hrvatskoj popularni nakon Matanićevih „Finih mrtvih djevojaka”) kojima film obiluje, a kojima nas je redatelj uvukao u intimu glavnih likova i atmosferu filma.
Odlično je prenesena i potonja, atmosfera – dokumentaristička, s kadrovima snimljenima bez stativa, surova, siva, napeta, „u iščekivanju”, atmosfera bez uljepšavanja, a čemu su pridonijeli i tzv. MTV-jevski ilitiga dinamični kadrovi, dobro izabrani kutovi snimanja, odlična fotografija filma i voajerski način snimanja kada kamera prati likove „iza leđa”.

Atmosfera je i napeta, čemu primarno pridonosi izbor glazbe, nestvarni prizori „duha” žene te pitanje koje se nameće tijekom gotovo cijelog filma: Kako su Marku umrle žena i kćer? Zamjeram tek pretjeranoj predvidljivosti radnje i nekoliko nelogičnih situacija, kada npr. glavna glumica odlazi u kafić bez šala, a
vraća se sa šalom.

Glumci su vrlo dobro odabrani: Marko Cindrić i inače briljira i na filmu i na kazališnim daskama (ipak je završio glumu u Oxfordu), Sari Stanić ovo je uloga kojom se „probila” na domaću glumačku
scenu, dok Nikšu Butijera ove godine domaći redatelji (a i publika) posebno vole, zaključujem prisjećajući se premijera nekoliko hrvatskih filmova s ovogodišnjeg Pulskog festivala. Igraju i provjereni Živko Anočić te Leona Paraminski, kojoj odlično pristaju uloge femme fatale.

Dobro upakirana predvidljiva priča zanimljiva je i zbog kritike hrvatskoga društva. Tako su dotaknuti problemi ovisnosti, klađenja, kamatarenja, nezaposlenosti, krađe od najbližih, pohlepe i slično.
Radnja je paralelna, odnosno paralelno su opisani životi dviju „obitelji” koji se isprepliću, a što dodatno naglašava dinamiku filma.

Summa summarum, „Nije sve u lovi” film je koji ima sve elemente kojima bi se trebala pridobiti prosječna publika – zgodne glumce, scene seksa, napetu radnju, jednog luđaka, hrpu problema koje treba riješiti i odličnu fotografiju. Ipak, u konačnici to – nije to. I zato si ponovno postavljam pitanje iz prvog odlomka, na pomalo izmijenjen način: Manje filmova za više para?

Osebujna kazališna realnost

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Ivana Brlić Mažuranić, Šegrt Hlapić kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec, red. Romano Bogdan

Teško je pojmiti kako je prošlo već sto godina od objave najpopularnijega hrvatskog romana za djecu ispisanog perom slavne Ivane Brlić Mažuranić – romana o Šegrtu Hlapiću, dječaku malenom kao lakat, veselom kao ptica, hrabrom kao Kraljević Marko, mudrom kao knjiga, a dobrom kao sunce. Šegrt Hlapić se ne smatra autoričinim najboljim književnim ostvarenjem, no o kvaliteti njezina književnog opusa najbolje svjedoči činjenica da je prva žena koju je današnji HAZU primio za dopisnog člana.

Čudnovate zgode Šegrta Hlapića su pustolovni roman, roman o borbi dobra i zla, o odrastanju, kriminalistički roman, roman o prijateljstvu, roman sa sretnim završetkom; i dalo bi se nabrojiti još podvrsta koje su zajedničkim snagama ovo djelo istkale. Iz nabrajanja lako je uočiti osnovne elemente bajke, no realistične epizode, vezane primarno za seljake i međuljudske odnose, toliko su žive da možemo zaključiti kako je autorica ovim djelom nagovjestila novi žanr u hrvatskoj književnosti – realistični roman. Priču koju poznaju svi, najteže je uprizoriti. Vjerujem kako je i čakovečkim Pinklecima u procesu dramatizacije i režije najviše problema zadavalo pronalaženje odgovarajućeg pristupa poznatoj radnji. Vješto su se dosjetili naslovu pridodati kontekst „kako bi ga igrala Kazališna družina Pinklec“, upravo izazivajući publiku da propitkuje činjenicu kazališne realnosti. Kod izvedbi dviju paralelnih stvarnosti, vremena zbivanja Hlapićevih zagoda i vremena izvedbe toga djela pred publikom kao Kazališna družina, glumci su pribjegavali preglumljavanju. Naglasili su to lutkarsko-scenskom izvedbom kojom je kazališna realnost komada dodatno izigrana te je ostavila dojam iluzije.

Za putujuću Kazališnu družinu dovoljan je samo jedan vagon (aluzija na vlak, odnosno putovanja) kojem se otvaraju tri stranice pa može poslužiti i kao pozornica lutkarskim predstavama. Ona četvrta rezervirana je za pozadinska platna koja dočaravaju mjesta radnji, a koja se mijenjaju ovisno o Hlapićevim avanturama. Uvertira je netipična jer nas glumci pozivaju na kazališnu predstavu (iako u jednoj već sudjelujemo) mameći nas žongliranjem i akrobatskim vještinama. Igra ih četvero, čas kao glumci, čas kao lutkari, čas kao pripovjedači. Za lutke i scenografiju zaslužna je Ena Bajuk. Hrabro izabravši tek nekoliko značajnih vizualnih elemenata, naglasila je sve bitno, pa čak i plavu zvijezdu sa Markove kuće. Posebno su dojmile lutke, od kojih su samo one glavne davale osjećaj 3D-a, dok su sve sporedne bile plošne. Glazba Bojana Miljančića varirala je ovisno o događajima na sceni, a do izražaja je došla najviše u kriminalističkoj epizodi kada je pridonijela dodatnoj napetosti. U svom zvučnom angažmanu, Pinkleci su opet koristili zanimljiv narodni instrument – usnu harmoniku, što se lijepo uklopilo u samu priču.

Najzanimljiviji element predstave zapravo je onaj redateljski, iako Romano Bogdan nerijetko pribjegava već viđenim i provjerenim rješenjima. Pritom primjerice mislim na npr. spomenutu krimalističku epizodu u kojoj glumci načas igraju istražitelje na mjestu zločina i koriste male džepne svjetiljke, kako bi naglasili napetost i postigli zanimljiv vizualni efekt. Predah od predstave u predstavi Bogdan je odredio na savršeno dobrom mjestu, kako bi razbio monotoniju niza sličnih radnji. Međutim, ta pauza za gablec, iako vješto izvedena, zanimljivija je bila nešto starijoj publici, dok su mališani od pet -šest godina, tek naslućivali što je pjesnik htio reći. Vrijeme pauze iskoristili su za promjene scenografije na neprimjetan način, tijekom koje su razgovarali na kajkavskom, što je pridonijelo komičnosti predstave. Bogdan se pobrinuo i za interakciju sa zahtjevnom pubikom, preko igre sa kutijama i kuglicom, kako bi oni dobili osjećaj bivanja u predstavi. Zasmetao je tek premali angažman psa Bundaša (u jednom trenutku predstave nestao je gotovo bez traga) kao vjernog pratitelja, koji ovdje ima znatno manju ulogu negoli u romanu ili animiranom filmu. Kako je u novom hrvatskom igranom filmu, saznat ćemo već za nekoliko dana.

A glumci? Mala, zrela i hrabra družina Pinkleca toliko je uigrana i dobro se poznaje, da je i premijera prošla vrlo dobro, barem kroz gledateljske naočale. Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec i Davor Dokleja uvjerljivi su, lako i neprimjetno mijenjaju maske, poletni su, razigrani, igraju sa žarom i dobro naglašavaju tekst premda dolaze iz kajkavske sredine. Čini se da im je izvedba ovoga djela posebno draga, što i ne čudi jer pripadaju generacijama koje su još znale cijeniti školsku lektiru.

Premijeru Šegrta Hlapića Pinkleci su iskoristili kako bi Karolini Horvat predali nagradu zasluženu na na 16. susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ za uloge Kraljice i Služavke u predstavi Snjeguljica mora umrijeti, Kazališne družine Pinklec Čakovec i Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Inače, Pinkleci su trenutno u fazi pripreme za put u Sjedinjene Države, gdje imaju čast predstavljati Republiku Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washington DC-ju s predstavom A tko si ti?.

@ Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 6. studenoga 2013.
prema djelu Ivane Brlić Mažuranić priredili Tanja Novak i Igor Baksa
Šegrt Hlapić
redatelj Romano Bogdan
premijera 3. studenoga 2013.
dramaturgija Tanja Novak, asistent redatelja Davor Dokleja, glazba Bojan Miljančić, likovno oblikovanje (lutke i scenografija) Ena Bajuk, oblikovanje rasvjete Neven Taradim grafičko oblikovanje plakata Mario Jakšić
izvode: Karolina Horvat, Mario Jakšić, Bruno Kontrec, Davor Dokleja, Štef

Slavlje glumaca i kazališta

Hrvatsko nacionalno kazalište u Varaždinu: Eduardo De Filippo, Filumena Marturano, red. Samo M. Strelec

U mladoj zori 20. stoljeća u Napulju je rođen scenski radnik, rekviziter, šaptač, nabavljač, komičar i dramaturg Eduardo de Filippo, koji je svojim radom i utjecajem na mlađe kolege obilježio kazališnu povijest do današnjih dana. Njegovu najslavniju junakinju Filumenu Marturano dosad su na platnu utjelovile glumice poput Sophie Loren (1964), Regine Bianchi (1962), Ise Danieli (2003), Mariangele Spalato (2010). A tako je, na platnu, započela i premijerna izvedba Filumene Marturano na otvaranju nove kazališne sezone varaždinskog HNK-a. Tri ljubavna kadra u retro stilu prekidana dinamičnim kadrovima nogometne utakmice, predočila su publici što nas čeka – tri dinamična čina s mnoštvom verbalnih prebacivanja i dobacivanja. Redatelj i scenograf predstave Samo M. Strelec tom je uvertirom podsjetio gledatelje na prethodne izvedbe Fiumene, uvukao ih u njezinu povijest te na holivudski način pokazao kako je riječ o nečem velikom. Velika predstava povodom proglašenja varaždinskog HNK-a nacionalnim kazalištem!

Nakon filmskog uvoda pod svjetlost kazališnih reflektora je stupila rastresena i uplakana Fiumena Marturano. „Čovjek plače kad doživi sreću pa je onda izgubi.“ – rekla je razočarano voljenom Domenicu Sorianu. Već u prvom činu redatelj nas tjera da postanemo voajeri teške obiteljske situacije. No, tjera nas i da zavolimo glavni lik, poistovjetimo se s njime i prihvatimo teret koji nosi na duši: 25 godina čekanja milosti svoga ljubavnika i podnošenja čestih prijevara. Izmjena prvog i drugog čina odrađena je komičnom epizodom batlera Alfreda, koji se nije dao sa pozornice sve dok ga nisu odvezli na kolicima za teret. Kućna atmosfera zamijenjena je onom slastičarnice, u kojoj pronalazimo mnoštvo faličnih predmeta (ogromni sladoledi, rimska statua). Simbolično, falus je u mnogim kulturama znak za plodnost pa tako i u nama bliskoj talijanskoj gdje je smještena radnja. Strelec je tako još jednom gledatelje na prigodan način uveo u ostatak priče – zaplet oko triju poslanih pisama trima Domenicu nepoznatim muškarcima. Kroz taj zaplet saznajemo o trima Fiumeninim sinovima od kojih je jedan upravo Domenicov.

Međutim, tu saznajemo i životnu priču stare Fiumenine pomoćnice Rosalie, čija su djeca trbuhom za kruhom otišla u Australiju i u Ameriku. Riječi „I have a green.“ koje je ironično izgovorila Rosalia, parafrazirale su slavni govor američkog svećenika Martina Luthera Kinga, u kojem je govorio o svojoj želji za budućnost u kojoj se crnci i bijelci, između ostalih, skladno koegzistiraju kao jednaki. I danas je tako, složili bismo se, jer i danas postoje nejednakosti po pitanju roda, rase, klase, ali i u privatnom području života, osobito u obiteljima gdje su djeca posvojena i ponekad manje vrijedna od rođene djece. Kritika današnjeg društva pokazana je i kroz lik Alfreda: „politička situacija je složena, a ovo s ljubavnicima više nema smisla“. Alfredo, iako „malo lošije čuje“, itekako je svjestan cjelokupne obiteljske situacije. U drugom činu predstavljen nam je i lik odvjetnika Nocelle, kao predstavnika institucija koje rade samo za vlastitu dobrobit, a ne za dobrobit pojedinaca i lokalne zajednice.

Fiumena je dakle u drugom činu otkrila svoje pravo lice, ono majčinsko, ali nam i priča svoju životnu priču iz mladih dana, kada se prostituirala kako ne bi bila gladna i kako bi mogla lijepo i lagodno živjeti. Želja za materijalnim prouzročila joj je uglavnom probleme, a jedini prihvatljivi dokaz njene ljubavi prema Domenicu ironično je novčanica iz njezina medaljona, koju joj je predao na dan kada je začet njihov sin. „Uzmi! Djeca se ne plaćaju.“ – rečenica je koja će, zahvaljujući Jagodi Kralj Novak, još dugo biti utkana u naša sjećanja. Da je teško protiv vlastite krvi dokazao je Domenico u trećem činu kada je prihvatio svoj poraz i oženio Fiumenu. Tako je Fiumeni ostvaren životni san o zasnivanju vlastite obitelji koju je gradila 25 godina, ispunjena joj je molitva upućena Madoni od Ruže, dok je sama postala simbolom snažnih i hrabrih žena koje nikada ne odustaju od svojih snova, makar u tu svrhu na sebe navukle plašt vječne patnje.

Jezik predstave adekvatan je jeziku komedija, što znači da neukiji likovi govore nestandardno, koriste žargone, a u ovoj interpretaciji češće koriste talijanske izraze. Djelo je stavljeno u moderne okvire, čemu savršeno odgovaraju kostimi Marite Ćopo, nagrađivane kostimografkinje koja je u zadnjih desetak godina surađivala s impozantnim brojem redatelja. Svoju premijeru, barem onu na velikoj pozornici, ovom predstavom doživio je Vid Novak Kralj, kompozitor i korepetitor glazbe. A glumci? Filmski glamur najavljen na početku opravdali su na najljepši mogući način te dostojno obilježili četrdeset godina djelovanja glumice Jagode Kralj Novak na kazališnim daskama varaždinskog HNK-a, kao i 25 godina djelovanja glumca Stojana Matavulja na istoj pozornici. Oboje slavljenika bili su izrazito uvjerljivi u svojim izvedbama, iskreni, osjećajni, puni emocija, uvjerljivi glasom i držanjem tijela. Jagoda Kralj Novak odigrala je naslovnu junakinju kao potpunu osobu sa svim psihičkim usponima i padovima koje žena sa takvom teškom životnom pričom može imati. Od ostalih, izdvojila bih Slavicu Jukić, koja unatoč svojim godinama i dalje pokazuje zavidnu vitalnost te pridonosti izvrsnosti izvedbe sporednom ulogom.

„Od prošlosti (op.a. one životne) ne može se pobjeći.“ –zaključila je Fiumena na kraju trećeg čina. Prigodna replika i za ovo novopečeno nacionalno kazalište, rekla bih. Jer, uloženo je mnogo truda, volje i samoodricanja da se varaždinsko kazalište uzdigne do nacionalnog statusa. Stoga želimo glumcima i glumicama Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu da ne zaborave na dostojnu prošlost njihove matične kuće kojom je zasluženo to priznanje.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2013.
Eduardo De Filippo
Filumena Marturanoredatelj Samo M. Strelec
premijera 20. listopada 2013.
scenograf Samo M. Strelec, kostimografkinja Marita Ćopo, skladatelj, korepetitor i izbor glazbe Vid Novak Kralj, asistentica redatelja Jagoda Kralj Novak, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan, asistent scenografa Mladen Grof Jerneić
izvode: Jagoda Kralj Novak (Fiumena Marturano), Stojan Matavulj (Domenico Soriano), Slavica Jukić (Rosalia Solimene), Otokar Levaj (Alfredo Amoroso), Mitja Smiljanić (Umbreto), Ozren Opačić (Riccardo), Ivica Pucar (Michele), Leona Paraminski (Lucia), Anica Kovačević (Diana), Darko Plovanić (Odvjetnik Nocella), Marko Hrebak, Dario Horvat (statisti)

Smijati se u boji melankolije

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vittorio Fraceschi, Šah brat, red. Jernej Kobal

• 
  
  „Znaš li se smijati u boji ciklame? To je smijeh zaljubljenih.“ – upućuje nas Antonio u sagledavanje osjećaja iz njegove perspektive. Elizabetta, njegova životna odabranica, to je znala. A takve su rijetke, neka se zna. No, Elizabetta je poginula prije jedanaest godina u stravičnoj nesreći koju je skrivio Antonijev brat Valerio. Gledatelji, ubačeni u in medias res radnje, u epizodama iz njihove svakodnevice postupno otkrivaju razloge i uzroke odnosa glavnih protagonista. Braći su, da bi našli ono čega (više) nema, potrebni bujna mašta i živo srce, stvari koje prosječan čovjek ne posjeduje. Zato se Vrijeme čini kao dobar saveznik. Ipak, oni ga ne razumiju. Umjesto da se zaustave, trče još brže nego prije i psuju.
  
  Goran Guksić (Antonio) čas glumi razmažena šestogodišnjaka i tjera brata na unaprijed dogovorenu igru uloga, maskiranje u majku ili oca, a ukoliko brat stavi krivu masku, on postaje neurotičan i psihotičan. Ponekad, Goran Guksić preuzima ulogu šaljivca, lascivnog zavodnika pa čak i potencijalnog silovatelja. Svoje likove povezuje diskretno i samouvjereno, živcirajući nas i dovodeći u situaciju da se pitamo tko je tu lud, Antonio ili Goran? Potencijalno, uloga za neku od kazališnih nagrada. S obzirom na njegov talent, ne čudi da nakon suradnje na prošlosezonskoj predstavi Ruke po Ranku (kojom je ujedno i diplomirao) ponovno surađuje s varaždinskim HNK-om i dramaturginjom Vesnom Kosec-Torjanac. U Antonijevoj je opoziciji njegov protivnik i skrbnik, brat Valerio koji „preuzima očevu papirnicu, pedantan je u poslu i računima, brine o oronuloj kući, kao o mračnoj grobnici u kojoj se prizivaju sablasti“. Nakon jedanaest godina osjećaja krivnje i potpune posvećenosti ludom bratu, Valerio je smogao hrabrosti i doveo u kuću djevojku Mariannu.
  
  No, od prošlosti je nemoguće pobjeći pa je Mariannina pojava kod Antonija izazvala regresiju, što pak je izazvalo impulzivno i manipulativno ponašanje, iznenadne i neočekivane akcije. Nije ni čudno, jer je u nju projicirao izgubljenu Elizabettu. Nakon nekoliko pokušaja prihvaćanja unesrećene braće, Marianna bježi. No, ni ona nije lišena trauma. Upoznajući je shvaćamo kako je njezinu prošlost najvjerojatnije obilježio incestuozni odnos s ocem. Tako su figura oca i pokušaji kojima bi se autoritet nadomjestio, utkani u čitavu predstavu. Troje melankolika zaustavljeni su u prošlom vremenu no paradoksalno od njega pokušavaju pobjeći. U novoj situaciji traže ono bez čega su davno ostali ili nikad nisu ni imali (ljubav), ne shvaćajući da su oni koji idu naprijed puno sretniji od onih koji bježe. Robert Plemić u ulozi Valerija i Sunčana Zelenika Konjević kao Marianna glumački su solidni, premada je glumica svoj lik predstavila odveć samouvjerenim, što je teško zamisliti s obzirom na njezino teško djetinjstvo.
  
  Nagrađivanu dramu s humornim elementima Šah brat napisao je talijanski kazališni glumac, pisac i redatelj Vittorio Fraceschi. To je njegovo najuspjelije djelo koje je nakon praizvedbe u domovini 1991. godine uprizoreno i u desetak europskih zemlja. Slovenski redatelj Jernej Kobal. Kobal scenu je postavio statično, u oronulu kuću, kao podsjetnik na vrijeme koje je stalo u trenutku tragedije. Likovi na pozornici u srazu su poput igrača šaha, no u pat poziciji, s pitanjem koje se nadvilo nad cijelu scenu – tko će izvući kraću slamku iz tog melankoličnog stanja bivanja? Scenografija, koju je postavio Ivan Dujić, jasna je i pregledna, a osobito se svidio crno-bijeli pod koji aludira na šahovsko polje, dok je tek korektna kostimografija Žarke Krpan podbacila usporedimo li je s njezinim prijašnjim radovima. Dva okvira umjesto dvoja vrata na pozornici, kao da su dodatno fiksirala živote protagonista za jednu točku. Ti okviri djeluju poput vrata koja zatvaraju vremensku kapsulu sa svim njihovim tajnama. Izvan kapsule, imaju prilike biti drugačiji. Međutim, samo ako dopuste Vremenu da šeće u svojim cipelama i ljudima da se smiju u boji ciklame.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2013.Vittorio Fraceschi
  Šah bratredatelj Jernej Kobal
  premijera 25. listopada 2013.
  prevoditeljica Petra Knok, dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac, scenograf Ivan Duić, skladatelj Miha Petric, kostimografkinja Žarka Krpan
  izvode: Goran Guksić (Antonio), Robert Plemić (Valerio), Sunčana Zelenika Konjević (Marianna)