Za let je duša stvorena

Kazališna družina Pinklec, Čakovec: Romano Bogdan, Ptičica, red. Romano Bogdan

Pinkleci ponavljaju svoj nešto stariji repertoar kako bi se pripremili za nadolazeća sudjelovanja na svjetski poznatim festivalima na kojima će predstavljati hrvatsko kazalište za djecu. Tako je nedavno izvedena Ptičica koja je premijeru imala krajem 2010. godine. Predstava je to, odredili su, za djecu do dvanaest godina starosti. Ne bih se u potpunosti složila s tom smjernicom jer je Ptičica redateljski (Romano Bogdan) obrađena kao priča s dvije paralelne radnje, koje istovremeno pratimo na pozornici što je prezahtjevan zalogaj za mlađu publiku. No, unatoč tome što dio publike (onaj najmlađi) možda nije shvatio povezanost igranja na pozornici i igranja u maloj maketi (koja je oblikom i veličinom podsjećala na televizor, time i paralelni svijet) iznad nje, predstava time nije puno izgubila. Poruka je i dalje jasna: ljudi su emocionalna bića i zato ih je moguće iz loših pretvoriti u dobre.

Mjesto radnje je park na kraju grada, a to znamo po vješto izabranim rekvizitima: klupici, stablu i košu za smeće. Znamo to i po slučajnim prolaznicima / životinjama: Psu, Ježu, ptičicama i Vjeverici. Od ljudskih lutaka tu su dva potpuno suprotna lika: dobri Starac i njegov antipod, delikventni Dječak. Starac i Dječak kao crno i bijelo u ovoj su predstavi daleko od bajkovitog i poučnog, a cijela je polusatna predstava naizgled postavljena kao minijatura o slučajnim događajima koji se zbivaju u tom gradu, u parku i oko Starčeve kućice. Događaji nisu iskrivljeni, uljepšani kao što to često biva u dječjim pričama, nego su stvarni i iskreni. Malim gledateljima na taj se način mašta ne kvari nemogućim događajima, nego ih se priprema na pravu, surovu stvarnost, a koja ih očekuje uskoro, tamo negdje iza ugla.

Dječak je u prvom dijelu priče prikazan kao zločesti anti-junak, razbijač uličnih svjetiljki i mrzitelj životinja. Oni nešto stariji gledatelji zasigurno su se pitali o uzrocima njegova nasilničkog ponašanja. Iako ti uzroci tijekom predstave nisu navedeni, otvoreno je dovoljno prostora da ih zamislimo i pokušamo opravdati (koliko je to moguće) takvo ponašanje. To nam omogućuje da Dječaka, nakon što iz anti-junaka evoluira u junaka ove priče, naposljetku i zavolimo.

Ptičica po kojoj izvedba nosi naziv, ključni je element koji je pridonio promjeni. Ptica, kao simbol duše odvojene od tijela, predstavlja dobrotu, radost, mudrost i inteligenciju. Ptičica je u ovoj priči stradala kao što često stradavaju duše mnogih ljudi oko nas, no kasnije je, zahvaljujući ljudskoj dobroti, spašena čime nije spašen samo njezin život, nego je spašena i duša Dječaka, odnosno on se oplemenio i postao dobar. Simbolično, svi su ljudi povezani i pomognemo li jednoj osobi, pomogli smo i svima oko nje te pokrenuli lanac dobrote i sreće. Shvatimo li ovu naizgled jednostavnu lutkarsku predstavu na takav način, uvidjet ćemo njezin značaj, odličnu isprepletenost svih elemenata predstave koji čine oku ugodan prizor. Naravno da svemu pridonosi i zanimljivo uklopljena pozadinska glazba Igora Bakse. Glazbeno posebno emotivan dio bili su tonovi međimurske narodne pjesme Vehni, vehni fijolica upotrijebljene u trenutku ranjavanja i patnje naslovne Ptičice.

Starac je predstavljen kao indirektni pomagač na putu ka dobroti, a tu su i spomenute životinje jer se ni jedna dječja pustolovina ne događa bez životinja. Djeca su osobito pozitivno reagirala upravo u trenucima njihova pojavljivanja na sceni, a nakon predstave imali su priliku upoznati se s lutkama i razgledati ih izbliza, što ih je posebno razveselilo.

A scena i lutke proizašle su iz ruku Kristine Horvat-Blažinović i vrlo su vješto i dojmljivo napravljene. Animatori lutaka – Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Karolina Horvat i Igor Baksa – već su više puta dokazali da skladno surađuju i još jednom potvrdili da vješto upravljaju lutkama. Stoga ne čudi da je Karolina Horvat na ovogodišnjem SLUK-u nagrađena za najbolju animaciju i glumačku izvedbu Tine u predstavi A tko si ti? (2012), a ta će predstava ove godine predstavljati Republiku Hrvatsku na Europskom dječjem festivalu u Washington DC-u. Pinkleci su ove godine odabrani i za sudjelovanje na najvećem svjetskom lutkarskom festivalu World Puppet Carnival (Bali) koji se održava u rujnu ove godine u Indoneziji. Nažalost, družina vlastitim sredstvima ne može osigurati dostatne financije pa je upitan odlazak na to gostovanje. Ali zasigurno će gostovati na međunarodnom lutkarskom festivalu u Turskoj u listopadu. Čini se kako su Pinkleci na dobrom putu da Čakovec učine centrom dječjeg kazališta u Hrvatskoj, ali i šire.

A da čakovečka družina ne upravlja odlično samo marionetama, nego i organizacijski dokazuje projekt Theatre for Free – Kazalište zabadaf. Naime, Pinkleci će uz podršku Mreže fondacija Otvoreno društvo besplatno u školama odigrati 22 predstave do kraja školske godine, i to u osnovnim školama koje pohađa velik broj djece Roma. U slučaju Pinkleca oko jednog se sigurno možemo složiti –  kad se male ruke slože, sve se može!

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 29. svibnja 2013.

Romano Bogdan
Ptičica
redatelj Romano Bogdan
premijera 20. studenoga 2010.
koncept i dramaturgija Romano Bogdan, oblikovanje lutaka i scenografija Kristina Horvat Blažinović, oblikovatelj svjetla Neven Taradi, glazba Igor Baksa
izvode: Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja, Karolina Horvat, Igor Baksa

Na pravom putu prema sreći

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, i Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Tamara Kučinović (prema romanu Kućni duhovi Dubravke Ugrešić), Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću, red. Tamara Kučinović

Zadnjih nekoliko godina imala sam prilike pogledati mnoga kazališna ostvarenja za djecu, no Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću su među rijetkima koji su, unatoč modernom načinu poimanja, sačuvali istinsku bit dječjeg kazališnog komada – odlično razrađene likove, sjajnu scenu s brojnim vizualnim efektima i istinski humor koji proizlazi iz poistovjećivanja s likovima. Iako je ta lutkarska komedija u pet scena namijenjena djeci od četiri do devet godina starosti i odrasli su se, kao i njihovi mališani, pronašli barem u djeliću izvedbe, poistovjetili se, uživjeli u igru i srdačno se smijali 45 minuta cijelu predstavu.

Redateljica predstave uprizorene prema motivima dječjeg romana Dubravke Ugrešić Kućni duhovi je Tamara Kučinović koja je napravila vrhunski posao u kojem je vidljiva i ruska škola (redateljica se školovala i na Akademiji kazališne umjetnosti u St. Petersburgu u klasi Nikolaja Petroviča Naumova). Kućne duhove ili nevidljivi recept za sreću postavila je u pet scena u kojima se naizmjence nižu realni i nestvarni likovi, što je pridonijelo ritmičnosti predstave.

U Kućnim duhovima četiri stvarna lika žive u zgradi (koja je na sceni uprizorena kao ogromni ormar), u tri stana koji se naslanjaju jedan na drugi. Najgore su prošli Djed Dobriša Ćutković i mala Eva Ćutković jer žive u središnjem stanu te su izloženi čudnim zvukovima koje proizvode susjedi: usamljena Dragica Prištalo koja se tješi sapunicama i punašni Buco kojem je plesna partnerica kranjska kobasica. Već nas sama imena upućuju na karaktere likova: Dobriša je dobar, Dragica je draga, a Buco je bucmast. Mala Eva boji se mraka i uvjerena je kako se ispod njezina kreveta nalazi čudovište. U borbi s maštom pomažu joj personificirane sobne svjetiljke (Neptunko, Plutonko, Saturnija) i plišani prijatelj Mister Medo. Djed je tješi i čudne pojave objašnjava zakonima fizike. I Eva poznaje te zakone, no poput pravog djeteta vjeruje i u čarolije. Jednoga dana duhovi pretjeruju u svojim spačkama, susjedi se udružuju i pokušavaju ih se riješiti operacijama Katapult i Praćka. U tu svrhu odrekli su se svojih najdražih materijalnih stvari. Ipak, duhovi ostaju te se na kraju pokazuju kao „nevidljivi recept za sreću“ kojim su poboljšani odnosi susjeda. Priča završava sretno – rodila se i jedna ljubav.

Likovi se dakle, dijele na stvarne i nestvarne pa je time unesena doza mističnosti u samu radnju. Čaroliji se djeca uvijek ponovo raduju jer je njezin ishod nepredvidljiv i nepoznat. Komentiranjem nekoliko zanimljivih znanstvenih činjenica o Planetima, gravitaciji, izmjeničnoj struji koju je otkrio Nikola Tesla, luksu, Svemiru i slično, mladu se publiku dodatno zainteresiralo za priču. Jer znamo, djeca vole biti istraživači, austronauti pa i superjunaci koji se spašavaju od viših sila. Dakako, odlična razrađenost likova ne bi imala smisla bez glumaca koji se s time znaju i mogu nositi: Marija Kolb (Eva), Matija Kezele (Djed Dobriša), Mario Jakšić (Dragica Prištalo) i Davor Dokleja (Buco Cajzek), a svi su utjelovili i Kućne duhove. Svojom sposobnošću baratanja lutkama, a jednom je lutkom upravljalo više njih istovremeno, pokazali su zavidno umijeće igranja. I glasovi koje su posudili bili su čisti, jasni i puni emocija, jedno riječju – uvjerljivi. Svako od njih zalaganjem i sposobnošću pridonio je uspjehu predstave te je stoga nemoguće nekoga posebno izdvojiti.

Osim vrlo uspješne glume, posebno su oduševili scenografija i rekviziti. Na pozornici je bio samo jedan veliki rustikalni ormar. Vrata na ormaru napravljena su od bijelog platna na koje je nanesen florescentni premaz, a ta je dosjetka bila iznimno korisna za igre svjetla i sjene kojih je u predstavi bilo mnogo. Kad bi se jedna vrata otvorila ukazao je maleni stan, a otvaranje drugih vodilo je u drugi stan... I interijeri stanova maštovito su osmišljeni: rekviziti su birani pažljivo i minimalistički. Dragičin stan je bio opremljen televizorom (na kojem su bile siluete muškarca i žene iz sapunice što je također postignuto igrom svjetla i sjena) i heklanom plafonskom svjetiljkom. Stan djeda Dobriše ima jedan veliki krevet za Evu te jedan krevet koji se diže i spušta, a najzanimljivije su tri lampe koje nose imena spomenutih planeta. U Bucinom stanu nalazimo stol i stolac jer on vječito sjedi i jede svoje „mucice“ (jaja) i kranjske kobasice, dok je sa plafona visjela lonac-svjetiljka kojom se dodatno naglasila Bucina strast za hranom. Za oblikovanje scenografije i scenske dosjetke, kao i za izradu lutaka primarno je zaslužna Guljnaz Rinatovna Fatihova, no mnogo su pomogli i Domagoj Klasić te sama Tamara Kučinović.

I glazba Hrvoja Radnića bila je na visokoj razini, a posebno su se svidjele uspavanka koja uvodi u predstavu, ali i podsjeća kako je riječ o dječjoj predstavi pa je vrijeme da oslobodimo svoju maštu, jer jedino tako možemo istinski razumjeti predstavu. Poznate riječi pjesama poput „trešnje procvale su sve“ i „kad se male ruke slože“ pripomogle su stvaranju domaće atmosfere te dodatno naglasile ono što se htjelo prikazati prvenstveno scenografijom.

Osim fluorescentnom premazom koji svijetli u mraku, Pinkleci se često služe igrom svjetla i sjena. U ovoj su izvedbi koristili osam malih džepnih svjetiljki (svaki glumac po dvije) kojima su radili zanimljive simbole poput križa, plusa, strelice, smajlića i slično, a čime su dobro prikazali nestašnost duhova. Dupliciranje igranja, svojevrsni teatar u teatru, vješto su protkali kroz epizode s Misterom Medom u sinkroniziranju sapunica na televiziji.

Kućni duhovi ili nevidljivi recept za sreću lutkarska su predstava koja će svojim umjesnim humorom, uvjerljivošću izvedbe, odlično ukomponiranom glazbom i scenom sa zapanjujućim vizualnim efektima, pokrenuti dječju maštu, a pritom i educirati, podsjetiti da iz života izbacimo sve što nam ne treba i konačno prestanemo čekati da nam sreća padne s neba te sami učinimo korak prema njoj. Scene koje se ponekad odvijaju brzinom onih u američkim animiranim filmovima, odnosno brzinom kadrova u spotovima MTV-a, u potpunosti će okupirati pozornost gledatelja.  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2013.
 
Tamara Kučinović (prema romanu Kućni duhovi Dubravke Ugrešić)
Kućni duhovi ili nevidljivi recept za srećuredateljica Tamara Kučinović
premijera 14. travnja 2013. (u Čakovcu), 18. travnja 2013. (u Zagrebu)
dramatizacija i oblikovanje svjetla Tamara Kučinović, likovno oblikovanje (scenografija, lutke, ilustracija) Guljnaz Rinatovna Fatihova, autor glazbe Hrvoje Radnić
izvode: Marija Kolb (Eva Ćutković), Matija Kezele (Djed Dobriša Ćutković), Mario Jakšić (Dragica Prištalo), Davor Dokleja (Buco Cajzek), Marija Kolb, Matija Kezele, Mario Jakšić, Davor Dokleja (Kućni duhovi)