Oda rukama s Marinkovićem na margini

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Kosec-Torjanac, Ruke po Ranku, red. Dubravko Torjanac

Sto je godina prošlo od rođenja književnika Ranka Marinkovića (1913-2001) koji je svojim djelima – među kojima svakako treba izdvojiti proznu zbirku Ruke (1953), njegovu najpoznatiju i najizvođeniju dramu Gloria (1955) te vrhunac njegove proze roman Kiklop (1965) – zaslužio mjesto u vrhu hrvatske književnosti druge polovine 20. stoljeća. Marinković je danas čitan i kroz lektirno štivo, a njegova su djela u različitim dramatizacijama često predstavljana na kazališnim daskama što je posebice primjetno ove, za Marinkovića jubilarne, godine.

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu tom je prigodom predstavilo je kazališni komad dramaturginje Vesne Kosec-Torjanac i redatelja Dubravka Torjanca temeljen na noveli Ruke, a koji se motivski dotiče i novela Mrtve duše i Zagrljaj. praizveden 22. veljače u Marinkovićevu rodnom Visu na godišnjicu njegova rođenja. Nažalost, izvedba temeljena na motivima, na istima je i ostala, a uspomene na Ranka su poput pijeska procurile kroz prste (ruke) te ih nalazimo samo u tragovima – prvenstveno u naslovu predstave. Ipak, viđeno ne treba a priori negativno ocijeniti jer predstava ima više itekako zanimljivih minijatura kojima se vrijedi pobliže pozabaviti. Predstavu je obilježila i živa glazba skladatelja Petra Eldana koji je pratnjom na klaviru publici osigurao vrlo poseban doživljaj.

Ruke po Ranku postavljene su na Sceni Zvonimir Rogoz, maloj pozornici okruženoj s pedesetak gledatelja. Gusti mrak izrezan je s nekoliko reflektora kako bi nam bio predstavljen samo on – slavni Marinković. I ruke. Ruke kojih je mnogo: ruke koje šiju, režu škarama, koje stisnute u šaku udaraju o stol, agresivne ruke, ruke koje vole, ruke koje predstavljaju prošlost, sadašnjost, ljubav, namjerne pokušaje približavanja smrti, a zatim i smrt.

Redateljeva podjela Marinkovićevih ruku na Lijevu i Desnu vrlo je mudar potez jer se otvorio prostor za kritiziranje društva, povijesti ljudske civilizacije, ali i svakog gledatelja ponaosob. Divne minijature, a pritom mislim na igre sjena, crni teatar, projekcije pijeska pa i lutkarsku animaciju, prekidane su sa nekoliko interaktivnih epizoda u kojima Marinković publici prodaje razne kreme za ruke. Jer našim je rukama potrebna hrana, a ista je potrebna i kako bi se nahranile politička ljevica i desnica. Na publici je ostalo da saznaju, kojim su kremama premazane političke ruke. Publika je kupnjom krema u ovim epizodama dobila još jednu mogućnost – mogućnost izbora. Oni koji su se odlučili na kupnju, dobili su neisprobani proizvod. Paralela je jednostavna: oni koji su glasali za određenu političku stranu, glasali su za mačka u vreći. Iste se gomilaju, blagajne se pune, a krivac pronađen nije. Zanimljiva simbolika sjetimo li se kako nas čekaju skori (lokalni) izbori. No ipak podsjetimo „promjena stava je legitiman čin, ali imaš posljedice“.

Predstavu izvode Sunčana Zelenika Konjević (Desna ruka), Katarina Arbanas (Lijeva ruka) i Goran Guksić (Ranko Marinković). Kako smo i navikli kada je u pitanju varaždinski HNK, glumci su uvjerljivi u svojim ulogama i snažni u emocijama. Ipak, treba posebno izdvojiti Sunčanu Zeleniku Konjević koja je ulogu odigrala iznimno uvjerljivo te tako na lijep način obilježila dvadeset godina suradnje s matičnim joj kazalištem.

Služeći se različitim scenskim tehnikama, izvođači od motiva u kontemplativnom Marinkovićevu rukopisu nisu stvorili živu kazališnu priču, no stvorili su zanimljiv komad. Točnije, suradnjom glumaca i redatelja nastala je vrijedna oda rukama, koja ipak ima malo veze s Marinkovićem. Je li Dubravko Torjanac namjerno ili nenamjerno glavni lik postavio između redaka izgovorena teksta – teško je reći. No, jedno je sigurno: teško je današnju publiku privući u kazalište, koliko god predstava bila dobra, pa sam spomen važnog književnika u naslovu može biti vrijedan (i besplatan) marketinški trik koji će popuniti rupe u kazalištu, ali i mozgovima posjetitelja.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2013.Vesna Kosec-Torjanac
Ruke po Rankuredatelj Dubravko Torjanac
premijera 22. veljače 2013. (Vis), 1. ožujka 2013. (Varaždin)
scenograf i autor lutaka Ivan Duić, dramaturginja Vesna Kosec-Torjanac, skladatelj i pratnja na klaviru Petar Eldan
izvode: Sunčana Zelenika Konjević (Desna ruka), Katarina Arbanas (Lijeva ruka), Goran Guksić (Ranko Marinković).

Topli čaj, limun i med

Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec, Čakovec: Marta Viduka i Sven Pal, Kako je Ješko pobijedio prehladu, red. Davor Dokleja

Umjetnički voditelj i redatelj Dramskog studija Dada Kazališne družine Pinklec iz Čakovca, Davor Dokleja, još jednom je dokazao kako zna prepoznati ukus domaće publike. Kada na premijeri predstave (a u ovom slučaju riječ je o izvedbi Kako je Ješko pobijedio prehladu) slušate dječje hoćemo još uzvike, jasno vam je da je družina napravila dobar posao. Premijera je održana u prostoru Centra za kulturu Čakovec, gdje se održavaju Dadine izvedbe od početka 2011. godine. Naime, studio je od svog osnutka 2004. funkcionirao u Udruzi Centar za mlade, a prelaskom u CZK Čakovec započeo je novu eru stvaranja pod okriljem institucije i profesionalne družine.

Predstava je nastala u sklopu projekta Prehlada ili gripa? Reci ne antibioticima kojeg vodi studentska udruga Fakultetski odbor svih studenata Medicinskog fakulteta u Rijeci. Suradnja Dade i Riječana dogodila se zahvaljujući čakovečkom studentu medicine sa riječkom adresom, dopredsjedniku fakultetske udruge Svenu Palu, koji je zajedno s Martom Viduka, osmislio, uredio i pripremio tekst za predstavu.

Riječ je o edukativnoj predstavi za predškolce (od tri do šest godina) i osnovnoškolce nižih razreda, ali (s obzirom na karakter predstave) i za njihove roditelje. Pri kupnji karte dobiva se slikovnica Kako je Ješko pobijedio prehladu (osmislio i uredio Sven Pal) koja nas uči da prehladu ne treba liječiti antibioticima, nego toplim čajem, limunom i medom. Pozornost se skreće i na važnost tjelovježbe jer ona jača imunitet. Predstava govori o hrabrom Ješku Ježiću koji je uz pomoć obitelji i prijatelja u sedam dana pobijedio prehladu. Smatram da je publika tako dobro prihvatila predstavu jer nas glumci pozdravljaju pjesmom (pjevaju i sviraju uživo) i plesom, kao i zdravim humorom razumljivim ciljanoj dobnoj skupini. Također, kostimi (Migross i studenti MedRi) su vrlo realni i odlično osmišljeni: bodlje iz publike izgledaju stvarno, dok je ježeva glava napravljena kao kapa nisko na čelu pa uz malo mašte dobivamo osjećaj da po pozornici zaista hodaju pravi ježevi.

Scena je jednostavna, a kompliciranija niti nije potrebna – kostimi su dovoljan ukras. Riječ je o jednom tamnom paravanu napravljenom od niza okomitih traka pa glumci često ulaze pred paravan upravo kroz te trake. Rekvizita je također bilo minimalno: jedna velika crvena pilates lopta koja je veličinom idealnom za glumce-ježeve pridonijela sveukupnom dojmu, školska torba, nekoliko jastuka koji su predstavili krevet, dekica te šalica topla čaja.

Djeca su se savršeno mogla poistovjetiti s likovima s pozornice, ne samo prilikom pjevanja i plesa, nego i preko raznih dječjih igara poput skrivača i  nogometa, koje su iskorištene za interakciju s publikom. Vješto su se povremeno koristili i dijalektizmi. Glazba, koju je osmislio Davor Dokleja, također je bila pogođena jer je svojim dinamičnim ritmom djeci vrlo brzo ušla u uho pa su mališani muzičke izvedbe spontano pratili pljeskom. Posebno bih pohvalila dosjetku što su glumci na pozornicu donijeli, osim akustične gitare, ostale netipične  instrumente poput raznih zvečki, a koje nažalost na pozornici ne viđamo baš često.

Glumci Dramskog studija Dada redovito su stariji osnovnoškolci, srednjoškolci i studenti. U ovoj izvedbi nastupili su: Eneja Zadravec (Ješko Ježić), Neven Matoša (Boško, Ješkov brat), Danka Brumen (Mama Ježić), Vilim Haček (Tata Ježić) i Davor Dokleja (Žarko, Ješkov prijatelj). Svi navedeni bili su uvjerljivi u svojim izvedbama, a obzirom da su neprofesionalni glumci, svakako je pohvalno što su tijekom cijele predstave pjevali uživo i vokalnu izvedbu pratili instrumentalnom. Od glumaca, izdvojila bih Nevena Matoša čija je gotovo karikaturna uloga izazvala najviše smijeha kod mlade publike, a znamo kako su djeca uvijek iskrena publika.

S obzirom na zabavu koju pruža, simboličnu cijenu ulaznice i poklonjenu slikovnicu, svakako se isplati odvojiti pola sata za predstavu, koja će u sklopu projekta biti izvođena i u ostalim gradovima Hrvatske.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 23. veljače 2013.

Marta Viduka i Sven Pal
Kako je Ješko pobijedio prehladu
redatelj Davor Dokleja
premijera 21. veljače 2013.
dramatizacija, glazba, scenografija Davor Dokleja, kostimi Migross i studenti MedRi, oblikovanje rasvjete Neven Taradi, Mario Zelenbaba
izvode: Eneja Zadravec, Antonija Mrla (Ješko Ježić), Neven Matoša, Ena Jagec (Boško, Ješkov brat), Danka Brumen, Karla Katić, Hana Marciuš (Mama Ježić), Vilim Haček, Karlo Žganec (Tata Ježić), Davor Dokleja, Ivan Modrić (Žarko, Ješkov prijatelj)