Lavež žudnje

Festival Perforacije, Rijeka / Zagreb / Dubrovnik, 24. – 31. listopada 2012.: Queer Zagreb / Domino, Zagreb: Hervé Guibert, Psi, red. Bojan Đorđev

Na ne baš najbolje organiziranom Festivalu Perforacije 2012, prikazana je i koprodukcijska predstava (Srbija / Hrvatska) Psi Bojana Đorđeva. Širok spektar umjetnika i projekata, spajanje estetike i sadržaja, razgovori i diskusije, propitivanje svega, kao ciljevi organizacije Domino (producira spomenuti Festival, kao i Queer Zagreb na kojem je predstava premijerno prikazana), ostvareni su. No, ponekad bi trebalo više pozornosti ipak posvetiti kvaliteti, ne kvantiteti.

Psi su kratak tekst Hervéa Guiberta nastao u ranom razdoblju njegove spisateljske karijere (objavljen je 1982), otvoreno seksualnog sadržaja pa ne čudi kako je autor o njemu govorio kao o svojoj „pornografskoj knjižici“. Podsjetimo, Guibert (1955-1991) je francuski pisac i novinar, homoseksualac koji je autobiografskim i autofikcijskim tekstovima na jednostavan i izravan način publici prikazao opsesiju ljudskim tijelom kao instrumentom za ceremonijalno ispražnjenje seksualnih fantazija. Preminuo je od AIDS-a, koji je jedan od glavnih motiva koji se provlače njegovim književnim opusom.

Pri samom ulasku u dvoranu bilo je teško pretpostaviti što nas čeka jer je pred nama stajala samo oko metar visoko dignuta pravokutna scena obložena bijelim papirom – bijela plahta (objasnio je kasnije glavni i jedini glumac) – mjesto seksualnih (zlo)čina. Posjeli su nas oko najintimnijeg mjesta svakoga ljubavnog para, direktno nas uvlačeći u ulogu voajera, na koju smo, čini se, pristali kupnjom ulaznice. I izvedba je počela. Slušajući izgovarane riječi i stvarajući homoseksualne sado-mazo scene u glavi, osjetila sam prvo strast, pa različitost, gađenje, okrutnost, prezir, mržnju. Bol i napor. Bijes. Nakon pola sata (a izvedba je trajala 55 minuta) ceremonijalno ispražnjavanje seksualnih fantazija i bezosjećajno ponavljanje neprimjerenih naziva muškog spolovila u meni su pokrenuli dosadu pa sam pratila lica ostalih posjetitelja i uspjela uočiti nekoliko ljudi koje je uhvatio drijemež. Sreća za organizatore što je dobar dio prisutnih došao iz piščeve zemlje jer naša hrvatska kazališna publika uglavnom nema ni toliko liberalne poglede ni jak želudac te bi već odavno ispraznila ionako neveliko MCUK-ovo gledalište.

I tako je ta bijela plahta, na kojoj su se, barem imaginarno ocrtavale svakojake tjelesne kretnje, situacije i fantazije (koje su pridonosile autootkrivenju), tamnila polako u mojoj mašti, gubeći svaku vezu s nevinošću ne samo ljudske fizionomije, nego i psihe – baš poput ovog tjelesnog performansa o introspekciji duše.

Monodramu animalne seksualne žudnje iz više je likova glasom i tijelom na pozornici prikazao glumac Stipe Kostanić, koji je predočivši nam sado-mazo poze vežući se kablom mikrofona za četiri ključne točke (gležnjevi, zapešća, vrat, usta), jedini uzdrmao sirovost i ispraznost scene. Pored ja koje pripovijeda, pluralnost se dala prepoznati u likovima ti, ona, gospodar i – psi. Kako je izvedba išla svome kraju, frustrirana je žudnja bila sve veća i nepodnošljivija te se poput orkestra spremala za veliko finale koje je skoro trebalo donijeti punoću erotskog doživljaja. Napetost je eksplodirala poput vatrometa u zajedničkom hetero-homo seksualnom činu troje ljubavnika – stvaranjem ploda. Konačno su prikazani i agresivni psi koji su nas napadali baš kao što nas svakodnevno napada naša animalna žudnja.

Kostanić je napokon mogao predahnuti – zasluženo. Izmicanje iz jednoga lika koji neprimjetno upada u drugi, pa u treći, i četvrti, sve uz ogromne psihičke i fizičke napore, i dopuštenje redatelju da se s njegovim tijelom poigra na okrutan Guibertov način, trebalo je prihvatiti koncentrirano i uz mnogo hrabrosti. Kostaniću je to, uz tek poneko neprimjereno podrhtavanje glasa (izazvano nepravilnim disanjem) i prisjećanje na scenarij, uspjelo. Time je predstavu, koja zapravo više djeluje kao performans, definitivno podigao na višu razinu.

Čudan odabir teksta za dramsku izvedbu objašnjava nam redateljevo zanimanje za kazalište i performans (koji uključuje rad s eksperimentalnim dramskim pismom), ali i postdramsko kazalište, te je u tom je smislu suradnja s Kostanićem uspjela. Ipak, bojim se kako Hrvatska nije plodno tlo za takve izvedbe.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.

Hervé Guibert
Psi
redatelj Bojan Đorđev
premijera 28. travnja 2012.
izvodi: Stipe Kostanić
scenski pokret Selma Banich, fotografija Darko Vaupotić, prijevod Zlatko Wurzberg
produkcija: Queer Zagreb / Domino
uz potporu: projekt BCC (Balcan Can Contemporary) kroz program IPA Europske unije
u suradnji s MCUK Scena Travno

Pogled iz cepelina

Državno kazalište iz Braunschweiga i Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Krajolik s padom, red. Daniela Löffner

Krajolik s padom koprodukcijska je predstava stvorena u okviru hrvatsko-njemačkog projekta Pozor: Pioniri! u sklopu kojega je nastala i nedavno predstavljena Žuta crta u režiji Ivice Buljana. Podsjetimo, Ivana Sajko za svoj je tekst dobila drugu nagradu Marin Držić, dok nijedan tekst nije bio prvonagrađen. Sajko je za potrebe drame tražila metaforičke poveznice Braunschweiga i Zagreba te se zaustavila na cepelinu, doživljavajući ga kao simbol društvene elite, bogatih pojedinaca koji svijet promatraju s visine, ne mareći za obične ljude kojima je taj zračni balon tek puka maštarija. Taj stil života „koji ne poznaje svakodnevne brige“ spojila je sa životom trudne žene (zabrinute za preživljavanje još nerođena djeteta), čiji partner sakuplja boce i mijenja ih za „hranu okusa plastike“. Podsjeća na hrvatsku stvarnost, zar ne? 

Sajko je kazala kako se osim motivom cepelina, poslužila i slikom Pietera Bruegela Krajolik s Ikarovim padom iz 1558. godine, nadovezajući se na Ikarov bijeg iz labirinta i potrebu da se izbavi iz zamršenosti njegovih putova kako bi označio pobjedu duhovnog nad tjelesnim. Slika fascinira jer prikazuje predivan krajolik primorskoga gradića, dok je sasvim sićušno u desnom uglu prikazano maleno dijete Ikar koji je pada naglavce u vodu. Dakle, velika tragedija slabijeg (kao i onog običnog čovjeka koji sa zemlje promatra cepelin) koju opet nitko ne primjećuje. I tako se slični scenariji vrte u krug, u nedogled, baš poput mnogobrojnih krugova koje glumci oslikavju na platnu pozornice.


Scena (Claudia Breschke) pak podsjeća na skelu obješenu na neboderu i unatoč svojoj jednostavnosti, samo je još jedan pokazatelj potrebe za nedostižnim visinama. Glumci koji se na njoj izmjenjaju, skladno događajima i svojim osjećajima boje scensko platno čas toplim, čas hladnim bojama. Tim gotovo ritualnim postupkom, uvlače našu psihu u predstavu i otvaraju mogućnosti za poistovjećivanja. Nostalgične pjesme Beatlesa i dokumentarni prilozi radijskih emisija (pad cepelina), koje Sajko vrlo često umeće u svoje drame, još dublje nas uvlače u njihov svijet, koji prihvaćanjem fantazija postaje i naš svijet.

I opet se nakon odličnog teksta Ivane Sajko pitam, jesu li uopće njezine drame za izvođenje na pozornici ili ih je ipak bolje ostaviti za unutarnje čitanje i stvaranje individualne maštarije? Ovaj put teško je zaključiti je li nam redateljica svojom inovativnošću, doživljajem i iznošenjem teksta na slikarski, apstraktno-fantazijski način, odmogla ili pomogla razumijeti poantu izvedbe: imamo tu okvir za sliku – unutar kojeg se nalazi paleta boja od toplih ka hladnima, puno kistova raznih debljina i mnoštvo likova koji predstavljaju narod – baš nešto poput Kantova okvira. U svijetu koji je redateljica iznijela ne postoje više fizički predmeti, nego ograničenja našega uma, bezbrojni ispiti fizičke i psihičke izdržljivosti, jer mi ćemo uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu ovakve ili onakve u određenom prostoru ili vremenu.

Glumci unutar zadanih okvira fantazijskoga svijeta ne izgovaraju tekst, nego su poput lutaka kojima upravlja i glas posuđuje netko drugi. U stvaranju takvoga doživljaja pomažu im kolege iz prvoga reda publike, čime na još jedan način njihova zbilja postaje našom zbiljom. Isti su odlično dočarali atmosferu priobalnoga gradića, patnje, rađanja, nemira i bunta. Zapravo, akustički je priča toliko dobro prezentirana, da bi, izuzmemo li tu odrednicu, lako postala nestvarna i neprepoznatljiva. Stoga i ne čudi što su Nijemci (Moritz Dürr, Sven Hönig, Hanno Koffler, Klaus Lembke, Hans-Werner Leupelt, Mattias Schamberger i Rika Weniger, potvrdili su kako i dalje konkuriraju na samom vrhu europske glume) izazvali pljesak, a naši kazalištarci još uvijek ne znajći kuda i kako s prijevodom stranoga teksta, izazvali jedino glavobolje.

Glavobolja izazvana miješanjem njemačkih, hrvatskih i engleskih riječi, proći će, no bojim se da za Weltschmerz tablete trenutno nema. Većina nas ipak se osjeća poput supruga glavne junakinje, beskorisnog sakupljača sekundarnih sirovina, uništavatelja poruka u bocama koje šalju uporni mornari, stalno računajući vrijednost napuštena brodskog željeza jednom kad s njega nestanu ljudi. Možda u ovom slučaju slušati savjet vrijedi: čekati bolje sutra i smijehom dozivati brodove.


© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2012.