Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir

- Eva Panić Nahir je Židovka porijeklom iz Čakovca. Preživjela je holokaust, robijala na Golom otoku i otišla živjeti u kibuc u Izrael. Iako joj je 97. godina još je uvijek vitalna gospođa koja zrači nevjerojatnim elanom. Njezina sudbina i životna priča koju sam spoznala radeći intervju s njom 2012. toliko je emotivna i snažna da me inspirirala i potakla na pisanje knjige koja je nastajala godinu dana. Moji razgovori s Evom promijenili su i moju percepciju o gradu Čakovcu koji je početkom prošlog stoljeća bio sjajan europski grad, što mi sami dovoljno ne znamo ili nedovoljno govorimo o tome. (autorica Aleksandra Ličanin)


Hrabra, odvažna, predana, veliki borac - takva je Eva Panić Nahir r. Kelemen. Njezin životni put bio je posut svime, samo ne laticama ruža. Zato ne iznenađuje da je jedna tako iznimna žena svojom životnom kalvarijom "zaradila" titulu prve počasne građanke Grada Čakovca, dodijeljenu joj 2014. povodom 70. obljetnice odvođenja Židova iz Međimurja i okolice u nacističke logore. Manje od godinu dana nakon ove počasti, zahvaljujući suradnji Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu i Židovske općine Čakovec Eva je ovjekovječena u prvijencu čakovečke novinarke Aleksandre Ličanin “Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir” te njezinu životnu priču sada ima prilike čitati i iz nje učiti, i šira javnost. 

Biografija o jednoj čakovečkoj Židovki već je tiskana

Ipak, ovo nije prva knjiga o jednoj Židovki proizašla iz čakovečkog OMH. Tek prošle godine dr. sc. Branimir Bunjac predstavio je "Iz pepela čakovečke sinagoge - Životopis Eve Schwarz". Već smo tada dobili detaljno saznanje o nezamislivim užasima koji su pogađali Židove tijekom Drugoga svjetskog rata, a koje je osjetilo i oko 1.000 tadašnjih Čakovčana. Središnji dio teksta predstavlja svjedočenje u formi intervjua koji je nastajao u nekoliko navrata, a obrađen je kao tematska i kronološka cjelina uz dodatak "znanstvenog aparata". Eva Schwarz zanimljiva je i po tome što je unuka rabina koji je to zvanje časno nosio više od pola stoljeća, te kćer oca koji je četvrt stoljeća bio predsjednik Židovske općine. S obzirom na to, ona je doslovno poznavala većinu članova Židovske općine, znala njihove stavove i ponašanja pa je tako, zbog tradicije vlastite obitelji, prihvatila (i zadržala i nakon rata) ulogu "neformalnog lidera". U pogovoru te knjige Ivan Pranjić, prof, napisao je - Nadamo se da će netko strpljiv i seriozan poput autora ove knjige (Bunjca, op.a) zabilježiti sjećanja živuće enciklopedije Eve Nahir.

Pravda ili smrt

Nade su se obistinile. Tako željenu knjigu samo godinu dana nakon, predstavila je Aleksandra Ličanin. Pokretač i ove židovska je zajednica, no ovaj put na čelu s drugom Evom, onom djevojačkog prezimena Kelemen. Zanimljivo je da su se obje Eve poznavale, čak družile. No, nije to jedina njihova dodirna točka. Obje su odrasle u čakovečkim dobrostojećim obiteljima, bile dobro odjevene i ni u čemu nisu oskudijevale, školovale su se, a imale su i beskrajnu potporu barem jednog člana obitelji.
"Romansirana biografija" proizašla iz pera Aleksandre Ličanin istkana je s čak trima ženskim rukopisima: Evinim, Tijaninim (Evina kći) i Aleksandrinim. To ovom djelu daje određenu vjerodostojnost, jer ipak, znanost pokazuje da je doživljaj pouzdanosti i vjernosti sjećanja subjektivan. Kroz ovo jednostavnim i dostupnim jezikom pisano štivo, Eva nam odgovara na pitanja "tko je", "kako je preživjela", "zašto je učinila ono što je učinila", "kako je postala to što je postala". Zanimljivo, pritom se ni u kom trenutku ne prikazuje žrtvom. Suprotno, kritična je spram pasivnosti mnogih svojih sunarodnjaka u holokaustu; smatra, ne postoji savršen čin za pojedinca, nego uvijek postoji dvostruki izbor. Ona, Eva, ne žali ni za čim. Sebe i dalje smatra komunisticom, unatoč tome što ju je proždrijela zamka sustava u čijoj je izgradnji i sama sudjelovala. Gdje je crpila motivaciju za život u najstrašnijim trenucima - kada je kao špijunka pomagala spašavajući tuđe živote, kada je skrivala ranjenog muža u stanu, borila se s tugom što ju je prouzročilo muževo samoubojstvo, kada je šest mjeseci gladovala u istražnom zatvoru (jer se nije htjela odreći muževe nevinosti), te naposljetku, kada je pod svakodnevnim "bojkotom" 20 mjeseci prenosila kamenje po Sv. Grguru? Dvije njezine ljubavi bile su ta svjetla točka na kraju tunela. Radoslav Panić tjerao ju je na život, prvo svojim iskrenim vraćanjem ljubavi, a zatim joj nakon suicida ulio osjećaj da ona mora pronaći objašnjenje tom strašnom činu. Druga ljubav je ona prema drugom mužu, Moshi, u kojem je našla utjehu nakon što se odselila u kibuc Shaar Haamaqim, između Nazareta i Haife. Oboje su prošli kroz golgotu, Eva kroz spomenutu, Moshe pak kroz onu s teškom bolesti njegove prve supruge. Tragični događaji dodatno su ih oplemenili. Nastavili su živjeti život ispunjen velikim razumijevanjem i poštovanjem, do onih zadnjih zajedničkih dana kada je Moshe napustio ovaj svijet.

Čakovec kao europski grad

Zahvaljujući dvjema spomenutim biografijama javnosti je približena i šira povijesna slika grada Čakovca, koji je na razmeđu dva svjetska rata bio europski grad. Kako je bio pod Mađarima, gotovo su svi znali mađarski, a osim materinjeg hrvatskog (točnije, međimurskog), mnogi su odlično govorili i njemački jezik. U Čakovec su se u to vrijeme uvozili skupi materijali iz čak Pariza, šile su se prekrasne haljine za balove, kockalo se u kavani Royal, a naručivali su se i čitali poznati modni i filmski časopisi. Obje Eve su posvjedočile da se ni u čemu nije oskudijevalo. Čakovec je bio grad bogate povijesti, poprište mnogih ljudskih tragedija, ali i ljubavi.

Pečat našoj kulturi i povijesti

Na predstavljanju “Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir” (23. siječnja) osim same autorice, o knjizi, ali i općenito o položaju Židova u Međimurju davnih godina govorili su predsjednik OMH u Čakovcu Ivan Pranjić i predsjednik Židovske općine Čakovec Andrej Pal. Prvi je dao komentar iz struke i knjigu opisao kao "publicističku, prožetu literalnim elementima, modernu, slojevitu i jedinstvenu", dok je drugi istaknuo važnost suradnje MH i Židovske općine za našu povijest i kulturu. Obratio nam se i Kristian Novak, recenzent knjige, no preko Skypea. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, i gospođa Eva Panić Nahir u svojoj 97. godini života promociju je u realnom vremenu pratila čak iz Izraela, a društvo joj je pravio veleposlanik RH u Izraelu Pjer Šimunović. Junakinja priče pozdravila je tako punu dvoranu Doma sindikata vjerojatno posljednji put, jer je odlučila kako se više neće vraćati u Čakovec zbog svoje visoke životne dobi.


Autorica knjige izrazila je veliko zadovoljstvo što je imala priliku razgovarati s Evom Panić Nahir, od koje je naučila mnogo, kao to da se i u skromnosti može jako dobro živjeti, da žena uvijek treba biti sređena (ona stalno nokte lakira u crveno) te da treba stalno pomagati drugima, bez obzira na godine i mogućnosti. Na kraju, priznala je, priča o Evi otvorila joj je mnoge prozore, ali i neka vrata u budućnost. Jedino za čime žali je što knjigu nije dočekao i njezin tata jer - volio je povijest.
 
***
- Upoznali smo se na plesu, jedne subote , 7. ožujka 1936. Rade je bio vojni časnik u Čakovcu, rodom iz Kruševice u Srbiji. Kad sam došla kući te večeri, rekla sam majci: "Večeras sam upoznala dečka za kojeg ću se udati. On će biti moj partner u životu." Naravno da je majka bila iznenađena. Pitala me što ja to sanjam, ali objasnila sa joj da je on, naprosto, čovjek za mene. Pola mjesečne plaće slao je svojim roditeljima da sagrade kuću, jer su živjeli u "čakmari", kolibi od blata i slame sa zemljanim podom, u kojoj su spavali poredani jedan na drugog. Meni se jako sviđao način na koji živi, kako je okrenut obitelji i kako je prvi u selu otišao u školu. Jedini je Rade u obitelji bio školovan, a do škole je išao šumom, šest kilometara.

(...)
 
- Rade je rekao da možemo i svi troje u šetnju. Tako smo svake večeri šetali kraj Trikotaže braće Graner, pa šetalištem uz koje su bile klupe, sve do Željezničkog kolodvora. To smo zvali "peški put".Zovete li i danas tako tu dionicu? Morate znati da moja majka uopće nije govorila hrvatski i da sam svaku izgovorenu rečenicu morala prevoditi, jer su obje stalno pitali - što je rekao, što je rekla? Pet godina smo se tako viđali, pet godina sam prevodila razgovore tijekom šetnje, čekajući da moj mladić napuni 26 godina i stekne pravo ženidbe. Kad je to vrijeme došlo, 1940. godine, na snagu je stupio zakon prema kojem se časnici nisu smjeli ženiti Židovkama.

Iz knjige uspomena

Kazališna družina Pinklec, Centar za kulturu Čakovec: Jelena Kovačić, Klupica, red. Mario Kovač

U ovogodišnjoj, 6. noći kazališta Pinkleci su za svoju domaću publiku ponovno izveli Klupicu. Povod za reprizu upravo te predstave vjerojatno je bila Nagrade publike za najbolju predstavu na 10. međunarodnom multimedijalnom festivalu Patosoffiranje, održanom u Smederevu krajem lipnja. No, predstava za mlade odabrana je i kako bi se dodatno promovirala Noć kazališta među tom, pomalo zaboravljenom publikom.Da, postoji mlada publika koja je zainteresirana upravo za kazališnu umjetnost. No, kao da imamo prilike vidjeti sve manje predstava koje ona podnosi. Očigledno, iako prešutno, u Hrvatskoj se predstave dijele na one za djecu i one za stariju publiku istančana ukusa. Mlada publika uglavnom ne pripada ni jednoj ni drugoj skupini i može se samo nadati pokojem otklonu od norme. Jer često, tek tada, dolazi do izvedaba na granici umjetnosti (u klasičnom kontekstu te riječi). Do rubnog teatra koji ili volite ili ne trpite. Prednost takvih graničnih predstava je ta što odlično podnose alternativne kazališne prostore.

Izvedba Klupice povodom Noći kazališta bila je smještena u čakovečki Prostor, poznati Klub mladih. Za takvu, mahom alternativnu publiku kojoj je tematika Klupice bliska. Jer, velik se broj pojedinaca iz publike okuplja (ili se nekada okupljao) vikendima na klupicama poznatog Parka Zrinskih u Čakovcu. I tako oduvijek – iz godine u godinu. Park Zrinskih kultno je mjesto mladih Čakovčanaca i Čakovčanki. Formula za uspjeh je otkrivena. I zato su u izvedbi svi uživali. Mladi, pa i oni nešto stariji, kojima se izvedbom premotao film sjećanja na mlađe dane i u sjećanje dozvao prve ljubavi, ali i prve probleme, koje su rješavali upravo u tom Parku. Na klupici. Izazvala je osjećaj nostalgije koji je toliko dobro sjeo nakon pive, popijene s nekadašnjim prijateljem iz srednje. Svi su imali najdraže mjesto u Parku i najdražu klupicu. Barem one četiri srednjoškolske godine.

Za klupicu, koja je nadtema ove predstave, trebalo se izboriti i pomno je čuvati. A ona? Mijenjala je vlasnike iz godine u godinu. Iz generacije u generaciju. Imala je dio svakog od nas. I sve je podnosila – poput praznog papira na koji se pišu uspomene. Mario Kovač, redatelj predstave, rođeni je Međimurac što mu je sigurno pomoglo da ovim komadom životopisno prenese dio svoje prošlosti, kao i dio prošlosti većine mladih iz tog kraja. Kako izgleda Kovačeva Klupica, ta osebujna minijatura iz bezvremenske knjige svačijih uspomena? „Riječ je o jednom ljetnom danu, 13. srpnja. Datumu koji ni po čemu nije poseban. Barem naizgled. Večer je topla – odlično vrijeme za cuganje i druženje u Parku. Ivana zove Franku, Franka zove Filipa, Filip zove Marka i Krešu. Netko je pozvao i Davora. Zajedno su već godinama. Sastali su se na klupici, skupili lovu (koliko tko ima, ipak je kriza u državi) i kupili alkohol. Više nego što mogu popiti. A zatim su puno puta nazdravili, i za ono što je bilo, i za ono što će tek doći. Mogli su to, jer srednja škola sada je iza njih. Sada su odrasli ljudi. No, jesu li zaista? Tako su im rekli. Iako ih možda nisu baš dobro pripremili za ono što dolazi.

No, mladost-ludost, nazdravili su i za nespremnost, i strah, i budućnost. Večer za pamćenje, možda čak i ljeto za pamćenje, nakon kojeg više ništa neće biti kao prije. Neki su otišli, neki su ostali, neki se više nikada nisu vratili. Jednog dana možda će se sjećati samo klupice, a svoje priče neće moći ispričati bez priče o satima provedenim u gradskom parku, pod vedrim nebom na toj klupici u koju su upisali svoje tinejdžerske povijesti.“ Odlična dramaturgija Jelene Kovačić koja progovara o tinejdžerskim problemima: prvim (ne)ostvarenim ljubavima, o prisilnom odrastanju, obiteljskim problemima s kojima se teško nositi, o želji za odlaskom u veći grad, o želji za slobodom i samostalnošću. Izravno, bez maski, pa i surovo.

Jelena Dokleja, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele i Mario Jakšić vrlo su se dobro prilagodili nametnutom improviziranom kazališnom prostoru od tek petnaestak kvadrata. Realni (a kako i ne bi bili, ovo je i njihova prava prošlost) i uvježbani. Stvorili su opipljiv prostor i vrijeme, a ne izvedbu ograničenu kazališnim nametnutim okvirom. Očito, uživali su u svakoj sekundi izvedbe pred publikom koja ih većinom poznaje i osobno. Već na njihov klasičan način, svirali su na pozornici usnu harmoniku i gitaru, a zabavili su nas i autorskom glazbom (Igor Baksa) i pjevanjem. Potrebe za kićenom scenografijom i kostimima nije bilo. Bila je važna tek klupica. I jedna ulična lampa koja je pružala nostalgičnu atmosferu za nekim boljim i bezbrižnijim danima. Osim cuge, rekviziti su bili još mobiteli, lukavo korišteni kao pomoć kojom se svaki lik povezalo s drugim stvarnostima. Onima koje nisu bile prikazane na sceni (kćer pijanog oca, delinkventni sin uglednog profesora, prikrivene simpatije dvoje mladih...).

Na kraju, najkvalitetniji dio izvedbe vezan je za redateljsko rješenje pripovjedača. Tko je on? Netipično, svi likovi na sceni su pripovjedači. Pričaju o sudbinama svojih kolega i kolegica. Barem o onome s čime su upoznati. Neke stvari ipak su prešućene. Misli i emocije, gola istina, koje znaju jedino protagonisti događaja i – klupica. Koja generacijama prati tuđe priče, poput velikog Big Brothera. Zna svačiju sudbinu. A njihove tajne, šutke, prenosi poput vremeplova.

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2014.
Jelena Kovačić
Klupicaredatelj Mario Kovač
premijera 10. studenoga 2011.
glazba Igor Baksa, scenografija Romano Bogdan, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Jelena Dokleja / Maja Kovač, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele, Mario Jakšić

I za najgladnije

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Olja Lozica, Gozba, red. Olja Lozica

Bila sam gotovo sigurna da je provokativnost u kazalištu zamrla. Tek tu i tamo nazire se pokoji tračak nade, a onda opet po sezonu-dvije imamo samo crnilo oslikano predstavama koje su nastale linijom manjeg otpora. Rijetke su bile izvedbe koje su me u zadnjih nekoliko godina dirnule. Sjećam se Crnca Tatjane Gromače u režiji Tomija Janežiča, na kojeg sam pustila nekoliko suza i izašla iz kazališta u katarzičnom stanju. U ostalim ozbiljnim predstavama emocije su nerijetko djelovale kao pretvaranje. Nakon takvih iskustva nije bilo propitkivanja. Tek bezlični dojam koji se oprao s prvim kapima neke druge predstave.

„Hrvatsko kazalište ima dva temeljna problema: s jedne strane očito je potpuno netransparentno i nepošteno dijeljenje ono malo novca raspoloživog za kulturu, tako da veliki mastodonti pojedu ogromnu većinu, a nezavisna scena dobija mrvice, a s druge – primjetno je odsustvo umjetničke hrabrosti i želje za rizikom bilo koje vrste. Kad to spojite, rezultat je ovo što imamo danas“. To je 2012. godine ustvrdio dramaturg Gozbe Matko Botić. Čestitam mu na odvažnosti premda smatram da je izrekao očito.

Čime je to Gozba počastila naša nepca? Novi projekt autorice i redateljice Olje Lozice nastavio se tamo gdje je „repetitivnim egzistencijalnim očajem utihnula njena predstava Sada je, zapravo, sve dobro Zagrebačkog kazališta mladih“. Naime, zagrebačka predstava također je dala gorku impresiju aktualnih zbivanja. I pritom nije pokušavala saznati ni socijalne, ni političke razloge koji su doveli do dekadencije. Novo oružje kojim je Olja Lozica krenula u napad na hrvatska kazališta, kako kažu, „uz horizontalni presjek svakodnevnih posljedica prevladavajućeg stanja uma, pokušava obuhvatiti i vertikalno usmjereno istraživanje pripadajućih uzroka“.

Na scenu dolazi čak deset likova. Točnije, oni dolaze na gozbu, za koju su se potrudili urediti i lijepo odjenuti. Staviti maske iza kojih skrivaju svoje istinsko ja. Važno je biti primjećen, istaknuti se u toj gomili, pritom ne birajući sredstvo ni trenutak. Važno je biti glasan. Zadovoljni su činjenicom da žive u najboljem od svih svijetova. Zapravo, zadovoljni su činjenicom da drugi misle da oni tako žive. Nečem sličnom svjedoci smo na društvenim mrežama. Sjetite se kako se vaši prijatelji i poznanici, pa i vi sami, na njima prezentirate. Recimo na Facebooku. Ostavlja li vaš profil dojam da ste sretniji nego što zapravo jeste? Vjerojatno da, jer se želite drugima svidjeti. No, kakvi ste zapravo kada skinete sve maske iza kojih ste se skrili ne biste li bili popularni? Usuđujete li se uopće skinuti ih? Usuđuju li to učiniti likovi ove predstave?

Predstava je to koja umom psihologa odgovara na površnost društva, međuljudske odnose, političku nekorektnost, nepoštivanja različitosti. U njoj, poput bumeranga, dobivamo odgovore na sve naše gluposti. Na sva naša razmišljanja. To je i predstava u kojoj su ruglu podložni naši stereotipi. Može li nam se jedna kazališna predstava nasmijati u obraze i reći, bez zadrške, da smo glupi? Ismijavamo jedni druge, smijemo se nad tuđom sudbinom, nad marginaliziranim skupinama (Romi, invalidi, homoseksualne i transrodne osobe...), a vlastitu metemo pod tepih.

Da ljudskoj gluposti nema kraja, ispričano je kroz nekoliko priča / stereotipnih situacija, koje su osmišljene tako da se može prepoznati svaki gledatelj. Najprije je ismijavana manjina, a zatim dolaze na red minijature kojima se ne štedi nikog. Kada dođe red na nas same, shvaćamo da smo i mi iz perspektive drugog samo stereotip, objekt ismijavanja. Sebi se ipak ne smijemo. U nizu primjera, likovi krše sve pisane i nepisane obrasce bontona, pa i onog kazališnog. Čak je i crni humor prihvaćen kao nešto normalno. Jer publika predstavu doživljava na granici ludila, sve do trenutka kada shvati da i nju ismijava. Nitko nije pošteđen. Niste ni Vi.

No, nije sve samo na ismijavanju. Riječ je tu i o moralnosti. Propitkuju se odnosi roditelja i djece s jedne strane, i društva njima nasuprot. Progovara se o obrascima koje smo naslijedili, a koji poput škara često režu naše živote. Nerijetko prođe i cijeli život da ne nađemo iglu kojom bismo ih zašili. Progovara se i o općepoznatoj hrvatskoj recesiji. Krizi društva, koje je previše pomireno sa situacijom. „Miran padam“ – izgovorio je jedan od likova. Znam da mi je teško, no ne borim se za bolja vremena. Pomirio sam se nad situacijom. Poslušan sam autoritetu. Dozvoljavam da drugi upravljaju mnome i ne bunim se. Jer, poznato nam je – Arbeit macht frei! Apsurdnost je očita, da očitija biti ne može.

U jednom trenutku jedan od glumaca glavom udara u (scenografski) zid nakon čega nastaje rupa. Svjetlost iza kulise prodrla je kroz tu rupu stvorivši zraku svjetlosti. Radi li se o tračku nade? Jer, ipak većina nas smatra da nada umire posljednja, a nakon kiše dolazi sunce. Neki bolji dani. Za vrijeme kojih ćemo osjetiti bivanje lakoće misli i lakoće postojanja. Ne, „ja nisam personifikacija kapitalizma“. Riječi su to kojima je izvedba završila. Poruka je jasna poput podneva – tek kad napustimo materijalno, ponovno ćemo znati cijeniti ono duhovno. Cijeniti sebe i sva bića oko nas. Da, te se večeri u varaždinskom kazalištu dogodila revolucija.

Deset glumaca stalno je prisutno na sceni. Energija grupe je iznimna. Kao da se glumci dodaju nevidljivom lopticom koja im svakim dohvatom pruži još više. Igranje podsjeća na vježbe Stanislavskog. Nekoliko je vrlo životopisnih trenutaka među kojima valja zdvojiti one vezane za glumljenje goluba ili oponašanje golubijeg glasanja i leta. Svim je interpretima predstava, rekli bismo, sjela, a Matija Kezele i Marinko Prga oduševili su, posebno svojom fizičkom spremnošću. Izbor vrhunske jazz glazbe također je djelo Olje Lozice, a ne zaboravimo spomenuti i zahvalno scenografsko rješenje koje je podsjećalo na horor filmove, scenografa Stefana Katunara, kao ni zanimljive kostime Žarke Krpan. Da nam je barem još takvih revolucija!

© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2014.
 
Olja Lozica
Gozbaredateljica Olja Lozica
premijera 17. listopada 2014.
dramaturg Matko Botić, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Žarka Krpan, oblikovatelj rasvjete Marino Frankola, pomoćnica scenografa Ana Buković, izbor glazbe Olja Lozica, obrada glazbe i zvuka Matko Botić
izvode: Matija Kezele, Marinko Prga, Zdenko Brlek, Marija Krpan, Beti Lučić, Darko Plovanić, Barbara Rocco, Gordana Slivka, Mitja Smiljanić, Zvonko Zečević